Preševo, Medijski istraživački centar Niš

Preševo, Medijski istraživački centar Niš

Predsednik Evropskog Saveta, ili jednostavnije – predsednik Evrope, i možda budući predsednik SAD imaju isto ime, Donald, i prezime koje počinje istim slovom: Tusk i Tramp se danas naprosto nameću za poređenje mislećim građanima Evrope i SAD, i to katastrofalno.

Na Trampa zaista ne treba trošiti mnogo reči; o tome dobro brinu sami misleći Amerikanci. Još neko vreme možemo zatvarati oči i misliti da je Tramp možda plaćeni sparing-partner Klintonovih, u pravoj borbi protiv prvog javno i nekažnjeno priznatog socijaliste u američkoj predsedničkoj utakmici, Sandersa. O Tusku mi Evropejci, u Uniji ili izvan nje, svi Evroazijci, Mediteranci i Afrikanci moramo prinudno misliti od 3. marta 2016. Tog istog dana, pre trinaest godina, organizovana je jedna od planetarnih pacifističkih akcija – naravno neuspešnih – protiv upravo najavljenog napada na Irak zbog „oružja za masovno istrebljenje“ izmišljenog u glavama vodećih američkih i britanskih političara i vojnika, koji je zaista i započeo nekoliko dana docnije, 20. marta; Juliju Cezaru je bilo preostalo još dvanaest dana do ubistva, do martovskih Ida, 44. godine pre naše ere, ispred senata; Zoranu Đinđiću još devet dana do ubistva pred vladom u Beogradu, 2003… Loš mesec, loši dani. Pre dakle jedva nedelju dana, Donald Tusk je u direktnom obraćanju izbeglicama poručio da ne dolaze u Evropu. Poruka je imala ljubazni deo, nemojte dolaziti jer tu ne možete više naći utočište, i manje ljubazni deo, nemojte dolaziti jer vam preti sve najgore, možda i smrt.

A onda su se pretnje i ostvarile: improvizovano telo voditelja i ministara EU – nije novo, evropska birokratija već dugo vremena koristi trojke i slične nelegalne organe da sprovede svoju grubu volju – odlučivalo je, cenjkalo se sa Turskom kao trenutno najvećim preprodavcem na pijaci ljudskih života, na stecištu dvokontinentalne ratne orgije, i konačno donelo odluke koje je Donald Tusk najavio: potpuno zatvaranje „balkanskog puta“, konačni pečat nehumanosti, zaostalosti, sebičnosti, provincijalizma i spremnosti na lokalno ubijanje i istrebljivanje, po potrebi u susedstvu i kod kuće, otisnut na ono što su nekada bili sovjetski sateliti i Jugoslavija. Izuzimam Austriju, koja je počela sa arbitrarnom trijažom izbeglica u vrenju pred izbore, ali je pre toga primila, skućila i zbrinula skoro 100.000 izbeglica. Srednjoevropski i balkanski stereotipi su kao rak procvetali u glavama onih koji su bili njihove žrtve. Tusk koji se obraća izbeglicama podseća na Čemberlena koji 1938. maše bezvrednim papirom kojim je u Minhenu upravo predao Čehoslovačku Hitleru: taj je preuzeo dobar deo Čehoslovačke, zajedno sa Pragom… 15. marta iste godine. Možda nekima u Evropi marta 1938. još nije bilo jasno da se sprema genocid nekoliko velikih etničkih grupa, sem „eugeničkog“ i političkog, koji su već bili u toku. No Tuskova izjava dolazi u trećoj godini najnovijeg rata i u višedecenijskim ratovima koji se nikada nisu završili – i svi oni imali su i imaju neke odlike genocida: zato Tusk nema pravo da mu se pripiše naivnost ili glupost Čemberlena. Sve ratove u tome području izazvale su imperijalističke sile, kolonijalna gramzivost, i naravno, da ne zaboravimo – nežna briga slobodoljubivih demokrata. Zbog čega ćemo još sve pamtiti Tuska ostaje da se vidi, ali biće to uglavnom po količini strahota, ne po njihovoj raznolikosti. Njegova izjava je istorijska; ona je najgora sramota koju je EU dosada o sebi izrekla. I pri tome je on postavljen na svoju funkciju – bez glasanja svih građana EU.

Donald Tusk je izbeglicama poručio isto što i Donald Tramp: niste dobrodošli, uradićemo sve da vas sprečimo, sami ćete biti krivi, jer smo vas obavestili… ima malih razlika u stilu, ali je suština poruke potpuno ista. Perverzni um bi mogao zamišljati šta bi Tramp uradio kada bi došao na vlast – koje bi južnoameričke i azijske države korumpirao za tzv. prijem ekonomskih izbeglica, kako bi to ojačalo kriminalne kartele, povećalo siromaštvo, ko bi sve zaradio na gradnji zidova i kovanju žica, koliko bi pri tome izgubile američke države i američki građani, itd. Za izjavu Donalda Tuska, dopunjenoj sramotnim dogovorima zajednice država koju on formalno vodi, uopšte nije potrebno delovanje perverznog uma, jer su mere već u realizaciji: Turska će dobiti lepu sumu novca, bez ikakve obaveze proveravanja trošenja, da bi ispred evropskih vrata čistila izbegličko đubre onako kako je i dosada radila, ostavljajući izbeglice u nemogućim uslovima, šaljući ih prinudno nazad na ratišta, koristeći savezničku zbrku da napadne malo više Kurde a malo manje kalifat, i puštajući korupciju da radi svoje među trgovcima ljudima i policijom. Nije li Turska ranije mogla da od Evrope zatraži sredstva za uređivanje izbegličkih centara? Nije li ranije mogla da spreči otplovljavanje iz svojih gradova i sa plaža, na očigled svih, probušenih čamaca punih ljudi sa pojasevima za spasavanje, kupljenim posvuda na obali, koji u vodi otežaju i vuku nesrećne nosioce dole? Naravno da ne: Istanbul je pun radionica, fabrika i drugih mesta na kojima u pravim ropskim uslovima, recimo za novac potreban za beg, rade izbeglice; oni su deo odgovora na pitanje o izuzetnom turskom ekonomskom napretku…

Osnovni problem sa izjavama oba Donalda je u temeljnom istorijskom falsifikovanju pojma „izbeglica“, u etičkom poništavanju obaveza koje su građani sveta sebi dali posle II svetskog rata, i u savremenoj debeloj laži o „ekonomskim migrantima“. Evropu, oba američka polu-kontinenta i dobar deo ostatka sveta izbeglice su najčešće obogaćivale i unapređivale: sem političkih i verskih problema, najveći broj izbeglica kretao je na put zbog gladi odnosno siromaštva – kao tipične „ekonomske izbeglice“. A najčešće su uzroci bili pretnja rata i genocida i glad sa siromaštvom zajedno: Kinezi na američkoj železnici u izgradnji, Jermeni rasuti po celom svetu, Jevreji još i više, grčki prognanici iz Male Azije koji su u ruralnu Grčku doneli gradsku kulturu iz Turske, kako visoku tako i subkulturu, beli Rusi u evropskoj nauci i kulturi… Konačno, koliko je jugoslovenskih izbeglica mešanog tipa našlo utočište po celom svetu! UNHCR, organizacija koja se u okviru UN bavi izbeglicama i ljudskim pravima, nije posebno odvojila izbeglice prema stepenu njihovog nečasnog poriva da ne gladuju i da se u nastavku života obogate. Kada zemlje Evrope, u kojoj politiku vodi kapitalistička sila i u kojoj se još daje dosta novca za antikomunističku propagandu (protiv koga?) krenu da ozbiljno i administrativno osuđuju pohlepu bednih, onda smo zaista u nedoumici: koji to skriveni Lenjin sprema revoluciju usred Brisela, koji to programski tekst EU govori o uvođenju komunizma i uravnilovke? Jer zaista je teško zamisliti, čak i u najsmrdljivijim zapećcima parlamentarne demokratije u kapitalizmu, da neko otvoreno kaže: mi imamo, ali vama ne damo da radite i stičete.

Čemberlen je ostao istorijski osramoćen, premda se Velika Britanija vrlo brzo odlučila za drugačije ponašanje. Donald Tusk je svojim ugledom javno odobrio kolektivni užas koji danas predstavlja EU, zajedno sa svojim slaboumno koristoljubivim ansamblom kandidata i pred-kandidata. Atmosfera među članicama nije mnogo drugačija – cinkarenje, podmetanje, igrice moći: ponižavanje i dodatno iscrpljivanje Grčke; tolerisanje upotrebe vatrenog oružja prema izbeglicama u Bugarskoj; nekažnjeno mađarsko naci-ludilo; tursko zatiranje slobode reči i ljudi koji slobodno govore i pišu, sa militarizacijom i svim ključnim znacima diktature; i konačno, slovenačke državne ulizice i tužibabe… i svi u istom stilu dogovaranja, koji etiku i kodove cenjkanja na istanbulskoj Kapali-čaršiji postavlja na glavu.

Ako dakle ovakav dogovor izdrži, Evropa i njeni sateliti će izvesti temeljno poništavanje ugovora, principa i ideja kojima se svet posle II svetskog rata trudio da zakonski i dogovorno spreči nove ratove i genocid: poništavanje principa UN i Povelje iz 1948, da o pojedinačnim pravilima, proglasima i odlukama i ne govorimo, ili o ženevskim konvencijama, a posebno ne o ženevskoj konvenciji o pravima izbeglica iz 1951. U toku je poništavanje osnovnih dokumenata EU, uz poništavanje mnogih pojedinačnih odluka i dogovora – od šengenskog do dablinskog, uz očito kršenje ljudskih prava. Da je voditelje EU vodio razum, prvo bi nešto uradili za zbrinjavanje izbeglica na makedonsko-grčkoj granici, pa onda odredili mere koje potvrđuju da ih je zaista baš briga hoće li 15.000 ljudi poumirati u smradnom logoru pod vedrim nebom. Umesto toga, oni su dali savršen primer kako zapravo funkcioniše evropska birokratija: izbeglicama se sprečava ulaz ili prolaz na osnovu improvizovanih pravila koja se menjaju čak i više puta na dan, a vrlo često na osnovu „procene“ nekoga sa puškom i suzavcem: primaju se Sirijci muslimani, a odbacuju hrišćani, ili obrnuto; primaju se oni sa grčkim dokumentima, ali ne sa turskim i obrnuto, izaberite bilo koju kombinaciju država na putu; primaju se iz jednih gradova u Siriji, a ne iz drugih, na osnovu ideje nekog evropskog birokrate koji je prošle nedelje „izučavao“ tu stvar na internetu; primaju se Iračani koji nisu Kurdi, nikako se ne primaju Avganistanci, ne primaju se Palestinci (nije ratno područje!), ne primaju se Afrikanci, Libijci (nije ratno područje!), ne primaju se oni koji imaju ili nemaju fotokopije, zavisno od dana i sata, primaju se oni koji odgovore tačno na pitanje šta će raditi u Nemačkoj (smišljeno tog dana i menja se), ne primaju se u principu oni koji pošteno odgovaraju, i ne primaju se, naravno, svi koji su gladni i sromašni, jer su ekonomski migranti. Na kraju, mogu da razumem izvesno olakšanje kada se konačno otvoreno kaže da je svaki ulaz izbeglicama zabranjen, umesto da se do besvesti govori o „zakonskim“, regularnim“, „dokumentovanim“ izbeglicama… Sada, bez rezerve i čekanja na neki pametniji gest, humanitarne organizacije mogu da dignu glas – UN i Amnesty International su to već uradile.

Da se opiše svet koji objavljuju Donald iz poljske etničke manjine i Donald iz američke izbegličke porodice, potrebni su Rable, Šekspir i Kafka zajedno, prvo u Briselu, a zatim u Idomeni. I naravno, još jedan Donald (Duck iliti Paja Patak). Zato sada ima više smisla pomisliti šta da se radi – bez obaveza usklađivanja ili uopšte poštovanja bilo koje mere EU.

Ključne zemlje u novim pokretima izbeglica ostaju Grčka, Albanija i Italija, delom Makedonija i Crna Gora, jer niko pametan ne računa na to da će Turska ispunjavati dogovore. Još u nedavnoj prošlosti, za prelaz preko Balkana prema Italiji plaćalo se albanskim prevoznicima odnosno pratiocima. Sa vojskom se to nije moglo izvoditi, kako se potvrdilo u I i u II svetskom ratu. To nije jedina poslovna mirnodopska tradicionalna balkanska niša, ima ih još. Nije li pravi trenutak da se, da bi se sačuvala Evropa koju želimo, obnove neki balkanski načini rešavanja kriza?

Peščanik.net, 10.03.2016.

IZBEGLICE, MIGRANTI
TRAMPOZOIK

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)