Od zlatne viljuške do zarđale kašike

 
Kultura sinkretizma obično nastaje u degenerativnim procesima svojih sastojaka. Srbija je u XXI vek unela sinkretizam komunizma, nacionalizma i pravoslavlja, dekorisan kvazievropskom retorikom dominantne političke kulture. Dubinski, ona je ostala vezana za totalitarni i kolektivistički mentalitet prilagođavajući se, u poslednje dve decenije, interesima elita i spoljnim pritiscima. Taj mentalitet odlikuju autoritarnost oligarhije i pokornost društvene osnovice, socijalna demagogija i populistički, postpaganski spiritualizam. Srbiju, međutim, ne bi trebalo posmatrati sa stanovišta bilo koje isključivosti. Savremena društva su suviše složena. Alternativna Srbija bila je tokom protekle dve decenije oštra u negaciji zvaničnih i većinskih vrednosti, podstakavši peti, u svetskoj istoriji, talas demokratskih tranzicija, mada su se one potom odvijale na evropskoj periferiji i bile nedovoljno uspešne (Gruzija, Ukrajina). Bilo je, uostalom, i obratnih primera, poput Putinove Rusije, koja se ponovo opredelila u smislu vezivanja za novi autoritarni poredak i remisije totalitarnih institucija (vojska, crkva). U Srbiji su se slične težnje probudile posle ubistva premijera Zorana Đinđića, i doživele relativnu zvaničnu emancipaciju u početnom razdoblju vlade Vojislava Koštunice.

Autoritarni politički sinkretizam tradicionalnih elita zasniva se i na opstanku mišljenja koje je samo naizgled sklerotično. To mišljenje dobilo je svoj nezvanični manifest u tzv. Memorandumu SANU (1986), nedovršenom i nezvaničnom pisanom sastavu s čijom policijskom kompromitacijom matična ustanova nikad nije usudila da se otvoreno suoči. U protekle dve decenije Memorandum je prevazišao svoje početne idejne i političke potencijale. Memorandum je, bez obzira na stvarne zasluge, postao simbol teorija zavere, ratne agresije, urbicida, etničkog čišćenja, političkog, pseudopravnog i kriminalnog nasilja, izolacije i samoizolacije, a iznad svega jednog demagoškog i paranoičnog diskursa.

Značajni dokumenti ne moraju da budu obavijeni hrizmom ili glamurom. Tekst Memoranduma je dosadan i patetičan. Pisci Memoranduma su književni jezik, u čiju su odbranu takođe ustali, sveli na kilavo komitetsko prenemaganje. Boja Memoranduma je siva. Ali se njegovi skromni dometi nisu smeli potcenjivati.

Dalekosežni uticaj ne proističe samo iz veza, koje su se vremenom tesno preplitale, pisaca Memoranduma i njihovih istomišljenika, sa izvršnom nomenklaturom. Memorandumska Srbija stvarno se promaljala u vremenu njegovog nastajanja. Nomenklaturi je bio potreban bilo kakav podstrek, bilo kakav javni i kolektivni izliv emocija kako bi ostala na istočnoj strani Berlinskog zida koji je memorandumska Srbija podizala umesto onoga čije je rušenje bilo na pomolu. Memorandumska Srbija trebalo je da, da li samo intimno, postane nova pridružena članica Istočnog bloka, ili samog Sovjetskog saveza, svejedno, premda je taj svet, najmanje u svojim ustaljenim oblicima, nepovratno nestajao. U nedostatku idejne i političke alternative, bilo je potrebno samo prokopati lagume koji su povezali podzemne svetove realnog i militarističkog, i istočno-pravoslavnog komunizma. Najednom je otkrivena bliskost nacionalizma, staljinizma i zapuštene, paganske religioznosti. Da li je Memorandumska Srbija utvrđena upravo u svojim dubinskim paradoksima?

Memorandumska Srbija nastala je, u svakom slučaju, u kontekstu svog značenja, umesto na neposrednim političkim porukama svojih tvoraca. Nacionalizam je bio supstitucija i supstrat socijalizma ali je, poput svih političkih pojava iz prelomnih godina, njegov sadržaj bio prividan. Bilo je važno pre svega to, da se nacionalizmu prilagode institucionalni okviri i matrice mišljenja vladajućeg kolektivizma. Ako su pisci Memoranduma u ponečem bili u pravu, Jugoslavija je zaista kolabirala u postojećem ustavnom poretku. Republičke birokratije krenule su osporavaju zajedničku državu, samo se na čelo secesionizma postavila upravo Srbija, redefinisana kosovizacijom masovnih emocija, brisanjem autonomija, a nadalje i postepenim preuzimanjem vojske i upadima u savezni budžet. Nacionalizam je pri tom bio podstrek mobilizaciji društva i platforma o potrebi očuvanja nomenklature, naročito pod utiskom nestanka istočnoevropskog komunizma. Nacionalizmi su, dalje, generisali tuđe nacionalizme. Politika identiteta i neidentiteta, bez obzira na stvarne ili izmišljene međusobne razlike, nemilosrdno je otkrivala iracionalnu potku balkanske kulture. Ali nacionalizam sam po sebi nije bio u stanju da doprinese rasturanju Jugoslavije. Važno je utvrditi u kojoj je meri zaista bio raširen i prihvaćen u društvu tokom osamdesetih, i kakva je bila uloga “stare”, u stvari obnovljene mržnje. U svakom slučaju, nacionalizam je podstican i spolja. I, ako ništa drugo, postao je ubitačno oružje i činilac samodestrukcije. Manipulisalo se i strahom. Memorandum je bio i manifest Politikinim “Odjecima i reagovanjima”, sapunskom operom paranoičnih pamfleta koji su podsticali prelazak na onu stranu razumnog mišljenja i političkog prosuđivanja. Strahove su u društvo spustile elite.

Memorandumska Srbija nastala je u praznom prostoru koji je otvoren nesposobnošću, i nepostojanjem interesa, zajedničke države i, naročito, republičkih birokratija, nomenklatura i elita koje su im se približavale, da se prihvati politička konjunktura osamdesetih koji su modelirali Reganizam, Tačerizam, i Perestrojka. Zavladala je japijevska poslovna imperija, promaljala se budućnost globalizma. Propao je rokenrol, Del Boj i Rodni ostali su bez državne potpore i, u novoj, za njih surovijoj stvarnosti, otisnuli se u “mućke”. Nomenklatura nije mogla da opstane u liberalnoj demokratiji, otvorenom tržištu i, docnije, u novom svetskom poretku. Nomenklatura se držala monopola. Memorandum je, umesto komunizma koji je nezadrživo propadao, ponudio monopol nacionalizma.

Druga Jugoslavija je posle pada Rankovića i privredne reforme pokazivala da raspolaže razvojnim potencijalima. Ali je istovremeno roptala pod ubrzanim razvojem koji su pratili stihijska urbanizacija i histerična industrijalizacija. Jugoslavija se zatim, sredinom sedamdesetih, ipak nije uključila u tzv. treći talas demokratizacije relativno srodnih južnoevropskih zemalja (Grčka, Španija, Portugal). Krenuvši da se, u odmaklim godinama, približava Brežnjevu, Broz se u međuvremenu obračunao s prvom obrazovanom generacijom nomenklature koja je uprkos nacionalizmu (Hrvatska) i ideološoj krutosti (Srbija) otkrivala evropsko i tržišno opredeljenje. Pre nego zloglasni Ustav iz 1974, Jugoslaviju je podrivalo nepostojanje jasne vizije i perspektive.

Ni posle Brozove smrti političke zajednice druge Jugoslavije nisu bile u stanju da promišljaju svoju predstojeću transformaciju izvan birokratskog ili nacionalističkog konteksta. Izuzev pokušaja poslednjeg saveznog premijera, nije se promolila ozbiljna politička alternativa koja bi obuhvatila celovit jugoslovenski prostor, umesto nacionalnog ili republičkog. Naročito nije bilo liberalno-demokratske alternative. Memorandum ne pominje takvo iskustvo u srpskoj političkoj prošlosti, koje nikad nije pripalo mejnstrimu, ali je bilo važan segment kulturne istorije. Inače su multinacionalne zemlje opstale samo kao liberalne demokratije, kao Španija i Velika Britanija. Liberalna demokratija je jedan od stubova američke nacije. Multinacionalna carstva, čiji je autoritaran karakter hranio separatne nacionalizme, nestala su već posle Prvog svetskog rata. Nisu preživele ni, dugo potom, socijalističke federacije kao SSSR i Čehoslovačka. Nacionalizmi u Jugoslaviji možda nisu bili istorijski i politički moćniji od nacionalizama u sličnim multinacionalinim zajednicama i fedracijama koje su se mirno razišle ili su, štaviše, opstale, ali su oni u Jugoslaviji dobili podsticaj samim funkcionalnim nestajanjem i birokratskim obesmišljavanjem savezne države. Liberalna demokratija, čiji je trijumf Frensis Fukujama prerano prizivao upravo krajem osamdesetih, ipak je, širokim slobodama, podsticala kohezivne elemente, približavala i pacifikovala kulture, ukidala čvrste granice i izolovala nasilne nacionaliste. Nimalo slučajno, separatistički nacionalizmi u liberalnim demokratijama primorani su da se povuku na političku marginu ili se odmetnu u terorizam.

Jugoslovenski unitarni nacionalizam potiskivan je u čitavoj istoriji zajedničke zemlje, poistovećujući se sa srpskim političkim i vojnim, i južnoslovenskim kulturnim hegemonizmom. Kraljevina Jugoslavija nestala je u stranoj okupaciji koju je prizvala i nacionalna nesloga, naročito tzv. hrvatsko pitanje. Drugu Jugoslaviju uništile su sopstvene birokratije, uključujući samu Srbiju koja je za Jugoslavijom imala najveće potrebe. Nacionalno pitanje bilo je samo izgovor nomenklaturama. U društvu je Jugoslavija bila toplije prihvaćena nego u elitama.

U tom smislu, Memorandum otkriva nedostatak razumevanja za potrebu izgradnje nadnacionalnog jugoslovenskog identiteta, ne samo političkog. Memorandum ne odbacuje avnojevsku Jugoslaviju, mada su njena načela nosila smrtonosne viruse totalitarizma i samouništenja. Nije odbacio Rankovićevo nasilje, koje je postepeno ulazilo u novokomponovanu usmenu tradiciju kolektiva opsednutog tajnim službama, društvenom kulturom uhođenja i potkazivanja, i politikom pendrečenja. Nije odbacio ni Kardeljevo samoupravljanje koje je osujetilo menadžersko i tehnokratsko poslovanje neukim i demagoškim udvaranjem nedozreloj i nekompetentnoj radničkoj klasi. I Ranković i Kardelj uništavali su zajedničku državu i njene životne snage, svako u svom domenu. Memorandum se, jednostavno, oprezno držao sovjetskog kursa koji je Broz usvojio u svojim poznim godinama. Zatim je i Milošević zadržao izvesnu titoističku crtu. Njemu su pripadnici memorandumske elite predočavali svoje viđenje tzv. srpskog pitanja za koje su smatrali da će se rešiti zaposedanjem etničkog i istorijskog prostora i vladavinom čvrste ruke. Hardlajner, karijerista i materijalista, ionako skromnog obrazovanja, Milošević o tome nije imao gotovo nikakve predstave. Ali i kad se, posle izvesnog oklevanja, okrenuo nasilju, pokazivao je brigu za državno-pravni kontinuitet, kako ga je on razumevao, možda i za poštovanje koje je uživala druga Jugoslavija. Dogmatska ideologija nije mu dopuštala da napusti jugoslovensko ime i simbole. I vojska koju je vezao za sebe nije davala utisak da napušta ideje kolektivizma. Politika ratnih zločina takođe je potekla iz tradicionalnog establišmenta (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Arkan, Dobrica Ćosić, Jovica Stanišić, itd).

Milošević je preuzeo upravo zajedničku vojsku koju je, između ostalog, privukao njegov postsovjetski politički kurs, koji takođe provejava Memorandumom. Vojska je postala ključni činilac u rasturanju države, u ratovima i etničkom čišćenju, i u sabotaži reformi posle 2000. Srbija je kao kruta, neprilagodljiva i neefikasna vojno-policijska država smišljeno, ali i samim svojim karakterom, podsticala ili, najmanje, tolerisala nasilne paravojne i parapolicijske grupe. Pojava organizovanog kriminala, koji je postao neka vrsta rezervnog i veoma upotrebljivog sastava i savezne i republičkih policija, takođe je ukazivala na ulogu države. I nakon isteka ratova i Miloševićevog hapšenja, ubistvo premijera Đinđića podsetilo je na istovetne modele kojima se upotrebom vojske, policije, tajnih službi i mafije proizvodilo nasilje od Slovenije do Kosova.

Sam Milošević je, uostalom, propao ne samo zbog nerazumevanja novog izgleda međunarodnih odnosa, u kojima je druga Jugoslavija postala obrazac raspadanja SSSR-a, nego i zbog ideološkog fanatizma koji u njemu pobedio politički pragmatizam onog trenutka kad je zaista krenuo u “oružanu borbu”, kako je zapretio na Gazimestanu.

Vitalnost memorandumske Srbije ekvivalentna je srodnim i istovremenim pojavama. Opstanku i transformaciji tradicionalne nomenklature kojoj su se pridružile postmiloševićevske elite (Koštunica, Nikolić, Tadić, itd). Trajanju političkog mentaliteta. Poruke Memoranduma pripisuju kolektivu izuzetne osobine i pozivaju na državni intervencionizam. Religija Memoranduma je u teoriji zavere. Memorandumska vizija je predkosovska imperijalna i feudalna Srbija. Ta vizija zahteva odricanje od evropske tradicije racionalizma, prosvetiteljstva, urbanizacije i demokratije koja podrazumeva složene i teško razumljive sisteme pojedinačne i kolektivne odgovornosti. Memorandumska alternativa je u organicističkom konceptu mitske pra-nacije kao jedinstvenog tela prožetog najboljim ljudskim osobinama nad kojom bi trebalo uspostaviti autoitarnu vladavinu. Ako je krajem osamdesetih memorandumski kolektivizam bio lako uklopiv u vladajući marksizam-lenjinizam, danas su memorandumske poruke takođe prijemčive polovini srpskog društva koje smatra da je komunizam prihvatljiv, da se u Hagu sudi isključivo srpskoj naciji i da je uzrok svih nevolja u planetarnoj zaveri i metafizičkoj nepravdi.

Ali ne bi trebalo olako izricati otpužbe. Pisci Memoranduma danas su u poznim godinama, nekoliko ih nije među živima. U međuvremenu su uspeli da se pred demokratskim ili proevropskim javnim mnenjem beznadežno kompromituju tvrdim, narcisoidnim i nadmenim nastupima, dajući uvek, tobož, neku poslednju reč, i, naročito, kolektivističkom demagogijom, obesmišljavajući decenije truda, znanja i, neki od njih, talenta koje su ugradili u noviju kulturu. Ali je i Srbiji potrebna društvena evolucija, koja podrazumeva evoluciju političkog mišljenja. Pisci Memoranduma nisu pokazali sažaljenje prema žrtvama, koje su posredno i njihove, nisu odstupili od načela politike koja se završila kobno i za pojedine njene kreatore, niti su ličnim primerom potvrdili da su zaista privrženi sopstvenom sistemu vrednosti, sopstvenoj istini i viziji. Srpsko memorandumsko političko društvo u celini smatra da ratna agresija nije bila dovoljno odlučna i da su postavljeni primeri bili preskromni, da entičko čišćenje nije sprovedeno do kraja, i da je, ko zna zbog čega, podbacila Rusija, itd. Suočavanje sa zločinima odvija se u Hagu, umesto u samom društvu. Memorandumska Srbija u stvari je podržala narednu, danas dominantnu političku memorandumsku generaciju.

 
Helsinška povelja, novembar-decembar 2006.

Peščanik.net, 14.12.2006.