Pojedini verbalni isječci rata u sjećanju traju mnogo duže nego eksplozije granata. Ove potonje se tope iz dana u dan, blijede u naletima novih životnih valova, jednom će možda i sasvim nestati. Ono što je zabilježeno u medijima zna biti monstruoznije od samih granata. Ne samo zato što je zabilježeno i time prestaje biti efemerno, već ponajviše zato što karakterom jeste monstruoznije jer inspirira hiljade novih granata. Tako je biologinja Biljana Plavšić, kako sad znaju i vrapci na grani, jednom, davne 1993, izjavila kako su Muslimani “genetski deformisani materijal koji je prigrlio Islam.” Ovaj je gen, kako je to vidjela štovateljica biologije i velikosrpstva, Bilja, postajao sve izražajniji kroz generacije i vremenom je počeo da diktira mišljenje i ponašanje Muslimana. Tako da Bilja i njena raja nisu imali drugog izbora do da pokušaju istrijebiti čitav jedan narod u cilju poboljšanja rasne čistoće. Jednom sam, za potrebe jednog projekta, prevodio ove riječi na švedski i imao sam ozbiljnih problema da ljude ubijedim da je osoba koja stoji iza njih zaista bila profesorica biologije na sarajevskom univerzitetu.
Da je Plavšićka zahtjevan psihijatrijski slučaj nije osobito sporno. Istovremeno, nedavni tekst dosad poštovanog profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Rešida Hafizovića, jasno pokazuje kako genetske metafore vrlo jednostavno putuju iz jednog etnorasizma u drugi. Bez viza i carinika koji bi komplicirali situaciju. Hafizović, poznat, između ostalog, kao jedan od bitnijih kritičara reisa i selefijskog pokreta u BIH, je u ovom tekstu toliko zglajzao u stravičnu kombinaciju esencijalističkog i konspiracijskog narativa, da zaista iznenađuje relativno blaga reakcija sarajevske javnosti. Tekst su kritizirali Vuk Bačanović te Zija Dizdarević, no tišina ostatka medijske i intelektualne scene koja se redovno diže na svaki reisov pokret usana više svjedoči o prećutnoj želji da se ne dira u miljenike urbane scene, bez obzira šta ovi zapravo poručivali širokim narodnim masama.
Šta to poručuje Hafizović u svome tekstu objavljenom originalno u Oslobođenju? Sepet najcrnjeg esencijalističkog etnorasizma u pasusu:
“Genocidni pohod srpske vojske i srpskih paravojnih jedinica na Bosnu, Bosance i, posebice, Bošnjake osmišljen je, ko zna koliko puta, u duhu velikosrpske politike i ideje o velikoj Srbiji sa isključivo srpskim etnosom u njoj. To je dobrano znana stvar. No, ta politika nije glavni razlog onom ubilačkom nagonu i genocidnom impulsu srpskih zlotvora. Temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, čiju svijest je teško razumjeti u dvadeset prvom stoljeću, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao viteze i nacionalne heroje.”
Kako možemo primijetiti, sam Hafizović ovdje odvaja politiku zasnovanu na ideologiji (velikosrspki projekat) od esencijalizma (ubilački gen) ali problem smješta u polje genetike. Metaforicki gledano ili ne, zapravo je posve nebitno. Slika je podjednako stravična. Srpski gen je, nastavlja uvaženi profesor, “užasni gen koji je silno opeterećen neizlječivim kainovskim sedimentom”. Da ovako nešto dolazi od Muhameda The Akademika Filipovića ili nekog sličnog iz Avazove radionice dežurnih budala stvar ne bi bila osobito iznenađujuća ali tekst dolazi od jednog od “najmudrijih” teologa BIH i objavljen je u “građanskom” Oslobođenju. Hafizović, nakon što je ostavio svoj prilog razvoju genetike, nastavlja dalje sa razotkrivanjem opće svjetske konspiracije protiv Bošnjaka jer se ispostavlja “naime, da su srpske ubojice i zlotvori bili tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a.” Šta zapravo reći o ovom pasusu koji u potpunosti odzvanja velikosrpskim žalopojkama o svjetskoj zavjeri protiv Srba? Koji pored toga sklanja i krivicu sa same velikosrpske politike? Jesu li se srpski i bošnjacki naciodebilizam toliko zbližili da bez problema mogu razmjenjivati teorije zavjere kao što su djeca nekada razmjenjivala sličice? I dokle će mainstream mediji podržavati konspiracijsko-rasistička mišljenja koja samo dodaju nove taloge mržnje na kontejnere već postojeće?
Da situacija sa predrasudama i smutnjama, a i ekstremizmom, nije puno bolja u mnogo moćnijim medijima na Zapadu jasno pokazuje površinsko praćenje užasnog terorističkog čina u Oslu. Već sat vremena nakon vijesti o eksploziji u Oslu u studiju CNN-a je sjedio i mreškao se svojevrsni “ekspert za terorizam” što valjda moramo tumačiti kao “ekspert za islamistički terorizam” jer je odmah i bez pogovora bilo zaključeno da se radi o islamističkom činu. Ekspert je čak potvrdio i da je zadnjih mjeseci u Norveškoj zabilježen pojačan islamistički žamor na internetu. Niko, kasnije kad se utvrdilo da identitet počinitelja nema nikakve veze sa islamističkim grupama, već se naprotiv radi o hrišćanskom fundamentalisti i individui koja se žestoko loži na krstaške ratove, nije imao potrebu da kaže nešto o ovoj pogrešci koja nije tako mala. Kad sam bio mali, govorila mi je baka često: Ne trči pred rudu. Zapadnjačkim medijima očito to niko nije ponavljao. Ne treba se onda uopće čuditi tome da su pri svakom terorističkom činu forumi i lokalni portali prepuni direktnog povezivanja sa al-Qaidom, kad CNN, šta god mislili o njegovoj političkoj agendi, nema toliko profesionalizma da sačeka bilo kakav rezultat istrage bez produciranja ogromnih predrasuda. Naravno, i sam kasniji tretman čina je znatno drugačiji. Ni nekoliko dana kasnije se ne govori u značajnijoj mjeri o problemu hrišćanskog fundamentalizma i ksenofobije, koji dakako imaju veze sa djelovanjem ekstremnih desničarskih stranaka u Zapadnoj Evropi, već se Anders Behring Breivik najčešće predstavlja kao usamljenik, malo udaren mokrom čarapom, koji je imao teško djetinjstvo jer ga je tata napustio. Slike i podaci sa njegovog facebook-profila kolaju stvarajući legendu jer se ne radi o slučajnim slikama već o pažljivo odabranim koje projiciraju vrlo jasnu sliku, ne outsidera, već individue koja u potpunosti ima kontrolu nad svojim životom. Nadam se samo da na CNN-u uskoro neću gledati eksperta za tv-serije koji će ukazati na štetnost Dexterakojeg je novopečeni terorista očito volio. Ostaje samo gola činjenica da, da se radilo o al-Qaidi ili nekoj bratskoj islamističkoj grupaciji, mi bismo već najmanje dvije hiljade puta čuli o svim nijansama povezanosti islama sa terorizmom. Ovako, čućemo sve drugo prije nego počnemo razmatrati sasvim ozbiljne prijetnje desničarskih grupacija na Zapadu, prijetnje koje nisu ništa manje od islamističkih. Pored 11/9 treba se tu i tamo prisjetiti i Timothy McVeigha i 19.4.1995. Što se više stvari jasno sjećamo, manje postaju mogućnosti za intenzivan razvoj konspirativnih misli i religijskog ekstremizma. Ovaj put je terorista došao iz samog centra norveškog društva i nije imao arapsko ime, niti tamniju put. Imao je plavu kosu i plave oči. Lice terorizma u medijima bi se moralo balansirati nakon Osla. Politička svijest o prijetnjama demokratiji koje ne dolaze iz islamističkih krugova bi se morala pojačati. Ili se makar možemo nadati da masakr u Norveškoj ne prestaje biti bitna vijest zbog toga što je umrla Amy Winehouse. Svojom voljom. Pobijena norveška djeca nisu imala taj sjajni glas. Ali su imala želju za životom.
Peščanik.net, 25.07.2011.
NAŠ TERORIZAMSLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA
