Do sada je uglavnom bilo tako da su zemlje koje su se učlanjivale u Evropsku uniju (ranije u Evropsku ekonomsku zajednicu) ili su sa njom imale neke vidove integrisanosti same birale da li žele da pristupe samo zajedničkom tržištu ili i političkoj uniji, ili i šengenskom sistemu viza ili i novčanoj uniji. Sledeći izbor će biti jedan ili drugi vid fiskalne unije. Tako da je stepen integrisanosti sa Evropskom unijom i unutar nje uglavnom izbor zemalja članica.

Uticaj zemalja koje su već učlanjene na one koje učlanjenju tek teže jeste dvojak: neke zemlje ili regije se ne smatraju ni potencijalnim kandidatima za članstvo, a od onih kojima se članstvo obećava, kao što je sada slučaj sa svim balkanskim zemljama, zahteva se da ispune određene uslove koji su utvrđeni još 1993. i nazivaju se Kopenhaški. Dodatne je uslove potrebno ispuniti da bi se pristupilo šengenskom sistemu ili monetarnoj uniji. Kod zaključivanja ugovora o članstvu obe strane mogu da izaberu da primenu određenih elemenata, na primer, privrednih sloboda poznatih pod nazivom četiri slobode, ne primene odmah, već u nekom roku. To se najčešće koristilo u slučaju prava na rad i prava na kupovinu nekretnina, pre svega zemlje.

Trebalo bi očekivati da će tako biti i u buduće. Nije dakle reč o, da se tako izrazim, liga sistemu, jer su svi oblici integrisanosti otvoreni za sve članove i zemlje kandidate, već pre svega o izboru zemalja o tome koji im nivo integrisanosti odgovara. Nema integrisanosti ako ne postoji neki oblik slobodne trgovine, a sve ostalo je stvar izbora o vrsti ugovornih obaveza koje nekoj zemlji odgovaraju.

Tako će biti i kada je reč o fiskalnoj integraciji i jačanju zajedničkih demokratskih ustanova. Neke zemlje ne žure ni da se pridruže monetarnoj uniji, a verovatno je da će još manji broj njih hteti da se učlani u fiskalnu uniju, čak i ako bi mogli da ispune uslove koje je tek potrebno utvrditi. Evropska unija je ugovorna, a ne prinudna zajednica.

 
Blic, 23.11.2011.

Peščanik.net. 23.11.2011.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija