Izraz civilna religija u svom Društvenom ugovoru uveo je Jean Jacques Rousseau, filozofski ga utemeljio, ujedno ga odvojivši od druge dvije religije: od religije koju naziva religija čovjeka i religije koju naziva klerikalna religija (svećenička religija). U suvremenu ga je društvenu teoriju prenio američki sociolog religije Robert N. Bellah, oblikujući sintagmu „američka civilna religija“. Te specifične oznake ukazuju da naspram religije čovjeka, koja po Rousseauu označava ono što danas na tragu ekumenskog teologa Hansa Künga nazivamo svjetski etos i koja je jedinstvena, svjetska civilna religija kao institucionalna veza koja nas kao građane mentalno spaja, nezavisno o konfesionalnim i ideološkim razlikama, ne postoji, barem za sada, kao jedinstvena, nego svijetom vlada više civilnih religija. Civilne religije postoje samo u množini, no nisu ograničene na pojedinačne (nacionalne) države, nego se povezivanjem država počinju širiti, tako da evropska civilna religija jeste ona religija koja je omogućila nastanak Evropske unije, dobivši svoje lice s ustavnim ugovorom, odnosno potvrđenim Lisabonskim ugovorom. A on je oblikovan sretnom, mirnom, ujedno čvrstom rukom. Oblikovatelji nisu popustili pred teškim pritiscima pogleda na svijet, napose klerikalnih religija, utemeljujući evropsko zajedništvo na vrijednostima suvremenog, možemo reći novog humanizma.
U čemu su temeljne razlike među pojedinim civilnim religijama, recimo između američke i evropske? Odlučna se razlika nalazi u statusu smrtne kazne. Unutar američke civilne religije smrtna je kazna prihvatljiva, a unutar evropske nije. Zabrana smrtne kazne unutar Deklaracije o temeljnim ljudskim pravima Evropske unije ne označava samo zapis etičkog načela, nego njegovo ozakonjenje, evropsku pravnu normu. Ne označava samo poštovanje i promicanje neprikosnovenosti života kao jedne od temeljnih vrijednosti svjetskog etosa (religije čovjeka), nego dosadašnju najtežu kaznu za zločin, poput umorstva čovjeka, proglašava zločinačkom. Unutar evropske civilne religije i iz nje proizlazeće ustavnosti bili bi kako sudac, koji bi zločinca osudio na smrtnu kaznu, tako i dželat koju bi tu kaznu izvršio, osuđeni kao zločinci, kao zločinci protiv čovječnosti. Jer pravo na život jest prvo među pravima što proistječu neposredno iz ljudskog dostojanstva. Drugim riječima, ono na što je dostojanstvo čovjeka najizvornije vezano jest upravo neprikosnovenost ljudskog života.
Harold Bloom u knjizi Američka religija američku religiju pak vidi i ocjenjuje, povezujući je s nasiljem, kao religiju sopstva: „Religija sopstva (religion of the self) teško će biti religija mira, jer američko sebstvo teži definirati se ratom protiv drugosti… Mi izvozimo svoju kulturu, nisku i visoku, i sve više izvozimo i američku Religiju. Pokaže li se da je imao Woodrow Wilson pravo i da nam je suđeno da budemo vodeći duh svijeta, 21. stoljeće će biti obilježeno sveobuhvatnim povratkom vjerskim ratovima“. Prikazana religija je religija sopstva i izbavljenja. Kao takva nije drugo do religija volje za moć. Po svojem je porijeklu mješavina kršćanstva (prije svega u njegovom protestantskom obliku) i ničeanstva (prije svega u crtama karakterističnim za nadčovjeka). Stoga su ekspanzija i agresija neodvojive od te neuobičajene mješavine kršćanskog tradicionalizma i ničeanskog ultramodernizma. Amerika ne izvozi samo svoju kulturu (produkte kulturne industrije), nego i svoje – instrumentalno – razumijevanje čovjekova dostojanstva i ljudskih prava.
Prijeti nam dakle povratak na dvjesto, tristo godina unatrag; no sada ne više na evropskoj nego na svjetskoj razini. Na tu opasnost, na prijeteću opasnost ponovnog okreta od zlatnog pravila („ne učini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi“) prema načelu zub za zub, glavu za glavu, terorizam za teorizam (militantni antiterorizam), upozorio nas je i Samuel Huntington, autor Sudara civilizacija. Naspram mnijenja njegovih površnih čitaoca, Huntington ne poziva na pripremu na svjetski sukob među civilizacijama, odnosno na planetarni sudar kultura, nego nastoji dokazati kako je nužno u ime očuvanja čovječanstva taj sukob izbjeći, spriječiti ga pomoću promicanja svjetskog etosa. Zato je Huntingon unaprijed nastupio protiv sadašnje politike SAD: „Ukratko, izbjegavanje velikih međucivilizacijskih ratova zahtijeva od ključnih država da se ubuduće suzdrže od intervencije u sukobima u drugim civilizacijama. To je istina koju će neke države, osobito SAD, nesumnjivo teško prihvatiti. To pravilo o suzdržavanju prema kojemu se ključne države moraju sustegnuti od intervencije u sukobima u drugim civilizacijama prvi je uvjet za mir u multicivilizacijskom, multipolarnom svijetu“.
Huntington je, poput Blooma, svjestan da je temeljna upravljenost američke (civilne) religije pogubna za druge, ali i, možda čak nadasve, za same SAD. Stoga se, na tragu “reiterativnog univerzalizma” Michaela Walzera, zauzimao za očuvanje jedinstvenosti zapadnjačke, evro-američke civilizacije, podupirući svjetsku multikulturalnost/multireligioznost, oslonjenu na svjetski etos i njegove vrijednosti: „Ljudsko je društvo “univerzalno zato što je ljudsko, osobito zato što je društvo”. Katkada stupamo s drugima; većinom stupamo sami. Usprkos tome, “meki” minimalni moralitet doista potječe od općeg ljudskog stanja, a “univerzalne sklonosti” nalaze se u svim kulturama. Umjesto promicanja navodno univerzalnih značajki jedne civilizacije, kulturni suživot zahtijeva traganje za onim što je zajedničko većini civlizacija. U multicivilizacijskom svijetu konstruktivni kurs pretpostavlja odbacivanje univerzalizma, prihvaćanje raznolikosti i traganje za zajedničkim osobinama… Osim toga, kao što su mnogi istaknuli, bez obzira na to koliko su podijelile čovječanstvo, glavne svjetske religije… imaju i neke zajedničke ključne vrijednosti. Ako će ljudska bića ikada razviti univerzalnu civilizaciju, ona će se postupno pojaviti putem istraživanja i širenja tih zajedničkih karakteristika. Prema tome, uz pravilo o uzdržavanju i pravilo o zajedničkom posredovanju, treće pravilo za mir u multicivilizacijskom svijetu jest pravilo zajedničkih karakteristika: narodi svih civlizacija trebali bi tražiti i pokušati proširiti vrijednosti, institucije i praksu što ih zajednički dijele s narodima drugih civilizacija“. Huntington se pita: „Postoji li neki opći svjetski trend koji nadilazi pojedine civilizacije, prema višim ravnima Civilizacije?“ I odgovara: „Da, postoji“.
Projekt svjetskog etosa, religije čovjeka kao čovjeka, kojeg je naznačio već Rousseau, prije tridesetak godina iznova je oživio i izričito zasnovao Hans Küng. Postoje različiti nacrti svjetskog etosa, tako da katalog njegovih vrijednosti još nije u cjelini elaboriran. Teško ga je sastaviti, budući da su pri svjetskom etosu posrijedi zajedničke vrijednosti različitih teizama, ali i različitih ateizama. Nije naime svako bezbožništvo ujedno i bezvjerništvo. Zenovski budizam je, na tragu izvornog budizma, ateistički, bez bogova, no unatoč tome spada u religije. Evropski ateizam suvremene slobodne misli odbacuje vjeru u Boga, ali vjeruje u bezuvjetnu važnost pravrijednosti svjetskog etosa (neprikosnovenost života, ljudsko dostojanstvo, zlatno pravilo…).
Budući da svjetski etos svojom praizvornom religioznom dimenzijom prožima kako teiste u uobičajenom tako i ateiste u izabranom značenju, u njega nije moguće uvrstiti sve zapovijedi i/ili zabrane svjetskih religija. Recimo, prve tri zapovijedi biblijskog dekaloga, zapovijedi s prve tablice deset božjih zapovijedi, katalog svjetskog etosa ne može respektirati, jer isključuju one koji ne vjeruju u (jednoga samog) boga. Dakle, same sebe onemogućuju kao zajednički imenitelj svih ljudi. Ne polaze od čovjeka kao čovjeka, nego od ljudi određene vjeroispovijedi. Religiozno-politička su podloga biblijske supercivilizacije, a ne moguće Civilizacije (u Huntingtonovu smislu).
U situaciji prilične unutarnje rascijepljenosti evropskog duha između evropske civilne religije i klerikalnih religija, te njegove vanjske ranjivosti zbog ekspanzije američke globalne volje za moć, njenog stremljenja za svjetskom hegemonijom, uz istodobno omalovažavanje Evrope, Evropska unija trenutno ne pruža čvrst oslonac.
No unutar je pojedinih nacionalnih država Evropske unije zasada kao pravni preduvjet suživota „svjetskih civlizacija“ dovoljan „ustavni patriotizam“. Prema Habermasu, „ravnopravno koegzsistiranje različitih način života ne smije voditi do segmentiranja. Zahtijeva integraciju državljana – i međusobno priznavanje njihovih subkulturnih članova – u okviru porazdijeljene političke kulture. Kod građana treba da oblikovanje njihovih kulturnih posebnosti bude moguće samo uz pretpostavku da se svi – mimo subkulturnih razgraničenja – razumiju kao državljani iste političke zajednice. Kulturna prava i omogućivanja imaju svoje granice u normativnim podlogama ustava po kojima su opravdani“.
Postoji dakle ustavni tlocrt koji sadrži kako temelje suživota unutar zgrade tako i prag tolerancije na stepeništu trpeljivosti. Postoji crta preko koje trpeljivost nije više moguća, crta što je ocrtavaju upravo netrpeljivosti onih građana (svejedno jesu li posrijedi religiozni ili sekularni članovi društva) koji prestupaju okvir ustavnog patriotizma kao elementa „civilne religije“ građanske svijesti. Prestupaju naravno svojim protuustavnim, nasilnim djelima, ne samo (ne)opravdanim zahtjevima i akcijama unutar ustavno dopuštene civilne neposlušnosti. U suživotu dakle možemo živjeti ako smo svjesni da na ravni naše zajednice ne mogu religiozne dogme biti kriterij civilne religije, nego moraju principi civilne religije (ustavne norme kao načela ustavnog patriotizma) važiti kao kriterij javnog djelovanja vjerskih i ostalih zajednica. I kao što na pravnoj ravni suživot može omogućiti samo civilna religija kao kriterij klerikalnih religija, tako na etičkoj razini suživot može zajamčiti samo svjetski etos kao kriterij različitih civilnih religija.
Peščanik.net, 11.02.2010.
ATEIZAMNAŠ TERORIZAM