Velemajstor za izazivanje i podsticanje napetosti u regionu, šef srpske diplomatije Vuk Jeremić nije odoleo iskušenju da još jednom manifestuje svoj „raskošni talenat“. U jeku grozničavih priprema za uvođenje vanrednog stanja u Beogradu zbog „istorijske“ posete Medvedeva, a zatečen „nedisciplinom“ i „drskošću“ jedne „male“ susedne države, upozorio je Makedoniju da će njena „kooperativnost“ sa „nepostojećom državom Kosovo“ ozbiljno ugroziti odnose Beograda i Skoplja. I to baš sada kada su, kako reče, „na inicijativu Srbije“ počeli da se poboljšavaju. Samo je „opštenacionalna“ euforija zbog osmočasovnog boravka ruskog predsednika, po svemu sudeći, bila razlog što će novi ambasador Makedonije u Beogradu, poznati pozorišni režiser Ljubiša Georgievski, još neko vreme sačekati odgovor na dilemu da li će i on ovog oktobra, kao njegov prethodnik prošlog, kada je Makedonija priznala kosovsku nezavisnost, morati da pakuje kofere. A da od juna, kada je seo u ambasadorsku fotelju, nije valjano proćaskao sa svojim brojnim beogradskim prijateljima i kolegama.

Jeremić, međutim, ne bi bio ono što jeste da Makedoniju, preko „svoje“ Politike, na sam dan podgrevanja smuđa i teletine za ruskog gosta, nije optužio da trguje srpskom teritorijom. Ratifikacija sporazuma o demarkaciji granice i uspostavljanje diplomatskih odnosa Makedonije i Kosova zapravo su, po njemu, ujdurma da se Srbiji otme, a Makedoniji dodeli 2.500 hektara srpske (kosovske) teritorije. Nije, doduše, objasnio kako se to jednom već oteta (čitava) teritorija Kosova od strane evroameričke (antisrpske) koalicije, ponovo otima, ovog puta u komadima. Ali je zato valjda ovo prvi put da se jedan visoki državni službenik Srbije, u odbrani famozne ustavne preambule, u potpunosti slaže sa onim delom kosovske (albanske) javnosti koja, takođe, smatra da je demarkacijom Kosovo izgubilo nešto od svoje teritorije. U Makedoniji, pak, tvrde suprotno. Zbog „mira u kući“ i snažnog pritiska međunarodne zajednice da se što pre utvrdi granica (jedan od uslova da Makedonija dobije datum početka pregovora za članstvo u EU), neke strateške kote, koje su bile pod kontrolom Skoplja, sada su poklonjene Prištini. A, opet, niko još nije siguran šta je tu ko dobio, a šta izgubio, pošto je čitav posao urađen tajno, odnosno netransparentno.

No, vratimo se Jeremiću. Na „suptilno“ i „provokativno“ novinarsko pitanje u Politikinom stilu iz „slavnih“ devedesetih nije li ovaj čin (krađa teritorije) smišljeno izveden neposredno uoči posete ruskog predsednika, sledi ministrov „oprezni“ odgovor kako, eto, „mi nemamo takve informacije, ali ništa ne bi trebalo da nas čudi“. Što će reći, uvek budni „regulator“ i „kontrolor“ zbivanja u regionu ne odbacuje baš mogućnost da se u evroameričkoj kuhinji opet skuvala neka antisrpska zaverenička kaša. Valjda da nam pokažu kako svako približavanje našem „petovekovnom“ prijatelju i savezniku Rusiji ima svoju cenu: što otimanjem teritorije (Makedonija – Kosovo), što pokušajem (iritacije Beograda) da se nekakvim butmirskim „paketom mera“ za ustavnu prekompoziciju BiH poremeti uspostavljena prirodna (dejtonska) ravnoteža bosanske nemoći, mržnje i netrpeljivosti.

Znajući mentalitet srpskih političara, ni ovaj drugi za godinu dana „skandal“ u odnosima sa makedonskom državom neće proći tek tako. Srbija će se, kako je i sam ministar Jeremić najavio, obratiti međunarodnim forumima koje imaju uticaja u regionu (valjda se misli i na Rusiju, koja preko Srbije nastoji da se uvuče tamo odakle je svojevremeno pobegla) kako bi zaštitila svoje državne interese. Dakle, na pomolu je još jedan regionalni spor, koji bi, uz neke druge, već postojeće ili u nagoveštaju, mogao balkansku vetrometinu da učini još težom. Kakve li će tek reperkusije imati sve ubrzaniji raspad BiH, ali i najave da bi i neke druge države sa prostora bivše Jugoslavije svojim potezima mogle isposlovati oštru reakciju Beograda. Pre svega, vrlo izvesno uspostavljanje diplomatskih odnosa Crne Gore i Kosova (uz utvrđivanje njihove granice), kao i namera Hrvatske da pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu brani proglašenu kosovsku nezavisnost.

Beograd je, nema sumnje, u problemu, koji će posle posete ruskog šefa države, biti još izraženiji. Pre svega, zbog sopstvene zablude da je u Rusiji našao odlučnog zaštitnika, koji će mu omogućiti da još intenzivnije i dramatičnije utiče na regionalne odnose. Teško nalazi zajednički jezik sa susedima, još teže uspeva da, kada šteta nastane, prepozna racionalniji izlaz koji bi ga kvalifikovao kao konstruktivnog faktora regionalne stabilnosti. Njegova diplomatijja, odnosno zvanična srpska politika, neprestano je u jednom, reklo bi se, šizofrenom balansiranju između mogućeg i poželjnog, uz gotovo uobičajeni manir da na kraju izabere rešenje koje će, doduše, goditi njenoj prepotentnoj samouverenosti da se bez Srbije na Balkanu (a, bogme, ponekad i šire) ne može i ne sme ništa, ali će je uvek vraćati na početak, na matricu nacionalističke isključivosti u odnosu prema sopstvenom okruženju iz 90-tih. Taj obrazac je, zapravo, glavni razlog što se i danas na njenu (samo)proglašenu kooperativnost gleda sa povećom dozom rezervisanosti i nepoverenja. Iskustvo je oduvek bilo najbolja škola. Diplomatija, koja svoje frustracije, povremeno i izlive besa zbog gubitka Kosova i visokog stepena nerazumevanja drugih za njene traume, lutanja i zablude, iskaljuje na, uslovno rečeno, slabijima od sebe, postaje odlučujući razlog tome što Srbija i dalje figurira kao država kojoj se ne može baš preterano verovati i od čijih političara treba stalno strepeti. Njih kao da ponovo i sve intenzivnije i drskije zahvata sindrom (samonametnute) veličine i uverenja da su – uprkos svemu tragičnom što se krivicom srpske politike ispodešavalo na prostorima bivše Jugoslavije – regionalni lider. Nezaobilazni faktor stabilnosti, a, kako vreme odmiče, sve se češće od njenih vodećih ljudi može čuti i floskula (koja više liči na pretnju) da stabilnost regiona presudno zavisi od stabilnosti Srbije. Neće biti iznenađenje ako uskoro neko kaže i da je Srbija – balkanski tigar. Najpre se pominjao Zapadni Balkan, potom Jugoistočna Evropa, a nakon posete Medvedeva veliki su izgledi da politička garnitura Srbije samu sebe ukrasi i epitetom – svetskog faktora. Jer država koja sebe lansira kao strateškog partnera i tako važnih zemalja kao što su Rusija i Kina, a pritom gubi iz vida da mali nikada ne mogu biti ravnopravni partneri velikima, pokazuje visok stepen nemoći, a postaje i lak plen (moneta) za potkusurivanje. Njena politička elita gubi osećaj za realnost i meru, srlja u avanture ne vodeći računa o rizicima i cehu koji će se na kraju platiti, a njena nesposobnost da se otrgne od instrumenata i političkih i nacionalističkih modela bliske i dalje prošlosti najčešće se pretvara u (ne)kontrolisano izazivanje sukoba i sporova sa okruženjem, pre svega, u manir da se drugima određuju pravila ponašnja i, što je još gore, u arogantne, agresivne, čak preteće zahteve da se – „u interesu regionalne stabilnosti“ – svi drugi prilagode njoj.

To su, bez sumnje, obeležja politike koja ignoriše činjenice, čiji spoljnopolitički kurs (ako se tako može nazvati kukanje i moljakanje po svetu) ide drumom, a stvarni život šumom. Svesno se potiskuje realnost, recimo, da je još pre godinu dana Makedonija priznala Kosovo, jer se od Skoplja ipak traži da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, što znači i da ono ne može trgovati srpskom teritorijom sa „nekim tamo entitetima“. Drugim rečima, osporava se pravo drugim državama da vode računa pre i iznad svega o sopstvenim interesima. Beograd je, i ovim povodom, u stvari najviše iziritiran činjenicom da je sporazumom Makedonije i Kosova o demarkaciji granice u neku ruku dezavuisana tadićevsko-jeremićevska propagandna matrica da je, navodno, dobijena velika dipklomatska bitka u opstrukciji daljeg međunarodnog priznanja Kosova, čak do mere da se domaćoj javnosti svakodnevno servira „čvrsto uverenje“ kako će Međunarodni sud pravde presuditi u korist Srbije, posle čega kosovski Albanci neće imati drugog izbora nego da se vrate za pregovarački sto sa Beogradom. Ova iluzija se sistematski pothranjuje, pa se svaki potez drugih, pre svega, susednih zemalja, koji odudara od te svesno proizvedene fiksacije, proglašava „neprijateljskim činom“.

Možda će amabasador Makedonije Georgievski ovog puta proći bolje nego njegov prethodnik, jer ni Beogradu ne bi trebalo da odgovara repriziranje prošlogodišnje diplomatske predstave sa „proterivanjem“. To, opet, ne znači i da neće biti razloga da strepi od toga koliko dugo će mu mandat trajati.

 
Peščanik.net, 22.10.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)