“Gasprom nije preduzeće, to je politička životinja koja jede sve koji ne umeju da reše rusku zagonetku. Iz direktorske stolice Gasproma na presto šefa ruske države dolazi Medvedev, Putinov pulen. Putin i njegovi prethodnici su se regrutovali iz KGB-a, ali sada je novo vreme i mrestilište ruskih careva je Gasprom…”, kazala je “domaćica” Svetlana L. u 317 emisiji Peščanika, od 25. januara o.g.
Gazprom je “čedo” Kremlja
A znadete li koja je glavna razlika između njemačkih i srpskih i političara? Prvi ne smiju otvoreno da lobiraju za strane firme dok su na funkciji, a drugi smiju i još to proglašavaju višim nacionalnim interesom. I ne samo to, srpski političari se usuđuju svojoj javnosti pričati priču kako će od te bud-zašto prodaje, zapravo ustupanja NIS-a za džabaka Rusima, imati koristi svatko u Srbiji. Zato im je u Peščaniku i odgovoreno kako treba, od ovog rusko-srpskog deala imat će koristi samo rusko-srpska polit-mafija…
I to što je bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder postao Gazpromov i Putinov lobista ima otužan ukus petro-rubalja. Malo je puta Schroedra bilo tako žalosno gledati kao nedavno u Stuttgartu na jednoj gala predstavi tamošnjeg autokoncerna kako brani neobranjivo, posao s Gazpromom i Putina-demokratu. Schroeder je, međutim, postao u međuvremenu važnim igračom u Vijeću akcionara GAZ-proma, zadužen je, između ostalog, i za višemilijardski projekat gradnje rusko-njemačkog plinovoda ispod Baltičkog mora, koje se ovdje zove Ostsee, dakle, za dobre je pare prodao svoj dosadašnji ugled, ma koliki da je bio. U zemlji Srbiji, pak, njeni političari, a prednjači baš “srpski kancelar”, lobiraju iz sve snage još dok su na vlasti u korist vrlo problematičnog mega-koncerna, o kojem nitko više nema iluzija u svijetu, izuzev u Srbiji …
Čitav je niz svježe objavljenih napisa, ali ne i knjiga o ovoj imperijalnoj ruskoj hobotnici. Ovdje govorimo, pak, o jednoj od rijetkih knjiga o Gazpromu, koja se upravo pojavila na njemačkom jeziku. Riječ je o knjizi Waleri Panjuškina i Michail Sygara s čije se naslovnice slavodobitno smiješi Putin, s rukom na zavrtnju plinovoda. Knjiga se prvo pojavila na njemačkom jeziku i na naslovnici nosi ime “GAZPROM. Oružje u Putinovoj ruci” (), iako se stvarno zove i kod amazan.de poručuje pod imenom “Gazprom – Biznis s vlašću” (“Gazprom – das Geschäft mit der Macht”, Droemer-Verlag, München 2008., 304 strane,16,50 eura), što se u krajnjem i svodi na isto. U Rusiji bi se ova knjiga trebala pojaviti do kraja februara ove godine. U stvari, u kombinaciji covera i pravog imena knjige je već dosta toga rečeno o prirodi ovog ruskog koncerna, koji je oficijelno najveći proizvođač plina na svijetu, o kojem ovise mnogi u Rusiji, a koliko sutra ovisit će i u Evropi. Pri tomu treba kazati da je Njemačka najvažniji korisnik ruskog plina na Zapadu. Ali, nije samo Njemačka, koja koristi 45% ruskog plina za svoje ukupne potrebe, enormno ovisna o Rusiji, nego su to još i više Austrija, sa zadovoljavanjem 70% svojih potreba plinom iz Rusije, kao i neke istočnoevropske, zapadnoevropske i nordijske zemlje, primjerice Finska, koja je 100% ovisna o Gazpromu.
Dosta razloga za uzbuđenje, dakle, i bez knjige ruskih autora, koji su protekli tjedan gostovali u Berlinu , te u brojnim prigodama potvrdili da je Gazprom povlaštena ruska državna firma, s preko 400.000 uposlenih i pod totalnom kontrolom Kremlja, ma kakvi da su joj formalni vlasnički odnosi. I ne samo da Gazprom donosi novac Kremlju, nego Kremlj koristi Gazprom kao sredstvo političkog pritiska. Dvojica ruskih autora, dakle, ne ostavljaju sumnje da se u “biznisu” s Gazpromom radi o zapaljivoj smješi biznisa i politike, te da ruski predsjednik Putin ovaj mega koncern koristi kao oružje da bi sproveo ruske imperijalne ambicije. U tom kontekstu priča o Srbiji kao ruskoj guberniji nije, nažalost, samo (ne)dosanjani san Šešeljevog zamjenika na terenu, ili “srpskog kancelara”. Ukoliko se realizira njihov zamišljeni sanak bit će gotovo i sa snom onih Srba i građana Srbije koji bi svoju zemlju radije vidjeli u EU “tridesetorice”, recimo, u ravnopravnoj evropskoj obitelji naroda. Jedno ili drugo ne ide, nije možno i satelitska, ovisna ruska gubernija i Srbija u EU…
I još par riječi o naslovnoj ilustraciji uz ovu knjigu, za koju sam pomislio da ju je Corax pravio. Bivši KGB-ovac Putin ležerno se, kako je već rečeno, naslonio na pipeline, ali s rukom na ventilu, za svaki slučaj, te još k tomu pride pogled pun lukavosti. I, uistinu, ruski predsjednik može uvijek nekom zavrnuti ventile, ako poželi. Ali, tko je sutra uopće predsjednik Rusije ili, čija će ruka biti u blizini ovog ventila, tko to znade? S tim u svezi jedan od autora Michail Sygar kaže: “Danas je Putin bez sumnje čovjek koji kontrolira Gazprom. U posljednjih 15 godina dva ili tri puta je dolazilo do promjena političara koji imaju Gazprom u svojim rukama. Međutim, politički interesi Putina ne podudaraju se s ekonomskim interesima Gazproma. Prije ili kasnije doći će do otvorenog sukoba i Putin će kontrolu nad Gazpromom morati prepustiti nekom drugom”.
Ambicija ove knjige o Gazpromu i jeste, de facto, da ukaže na opasnosti koje nastaju za Nijemce i druge evropske zemlje ukoliko se jednostrano vežu uz Gazprom. Panjuškin i Sygar analiziraju “anatomiju koncerna” i njegovu strukturu, ali pripovijedaju i o mafijaškim poslovima , korupciji, dotiču i ucijenu, kao i “njemačku mrežu” ovog koncerna. Glavna njihova poruka je da zlorabljivanje GAZPROM-a u političko-vladalačke svrhe može da zaprijeti energetskom (i sigurnosnom) krizom nesagledivih posljedica. A tada bi u igri mogla biti i stabilnost Rusije i sigurnost cijele Evrope.
Autori ove knjige su, inače, zadovoljni što su ih iz poslovodstva Gazproma primili i u centrali u Moskvi i što su im dopustili da vide osobno najveća plinska polja u sibirskom Jamalu, ali žale što je odbio s njima razgovarati i bivši njemački kancelar.
Po njima dvojici, u Gazpromu nisu zadovoljni Schroederovim PR-radom. “U Gazpromu su smatrali da je to fantastičan poslovni potez, uvezati Schroedera u firmu. U njemu se vidjeli jednu vrstu tajnog oružja, koji bi na Zapadi ispolirao image Gazproma. Ali ova strategija nije upalila. U Gazpromu se svi čude kako njihova firma ne uživa dobar glas u Njemačkoj i Evropi, iako za nju vrbuje jedan političar poput Gerharda Schroedera”, kazao je u Berlinu Mihail Sygar. Uzalud su, dakle, milijuni plaćeni Schroederu za njegovo lobiranje, kao što image Gazproma nije mnogo popravio niti skupi sponzorski ugovor s popularnim njemačkim prvoligašem FC Schalke 04 iz Gelsenkirchena…
Gazprom je “ruski Sputnik 21. stoljeća”
I u recenziji ove knjige u uglednom listu za poslovne ljude “Handelsblatt”, u broju od 19.01.08., ispričana je priča o strelovitom usponu Gazproma, od firme koja je bila “umirući kombinat” do “najskupljeg na burzama notiranog evropskog koncerna”, iako je on de facto i dalje pod kremaljskom šapom. Ova proturiječnost je i privukla W. Panjuškina i M. Sygara da napišu knjigu o ovom ruskom “molohu”, piše u recenziji, s tim što su njih dvojica, naravski, imala i osobne motive. Oni su, inače, u Berlinu naglasili kako je “Gazprom kao nekoć Sputnik jedna od malog broja riječi koja je neprevodiva s ruskog ušla u zapadnoevropsku jezičku uporabu”.
“Handelsblatt” kritizira, ipak, što se mora čekati do 124. strane da bi se po prvi put pomenilo, primjerice, ime predsjedavajućeg koncerna Alexeja Millera. Do tada se autori bave kronologijama sporova u kojima je sudjelovao Gazprom, između ostalih i s Ukrajinom. Knjizi se, također, zamjera što je isuviše urešena imenima i aferama iz Jeljcinove ere, a manje aktualnim, kao i takve pogreške što se čuveni ruski oligarh Roman Abramovič naziva šefom naftnog koncerna Rosneft, iako to nije nikada bio, ili, na primjer, što se ogromna nalazišta plina na sjeveru zemlje smještaju na jug, itd. Stvarno šokantni brojevi i činjenice se u ovoj knjizi pojavljuju tek kada se u knjizi koriste detalji iz brojnih napisa najbolje poznavateljke ovog koncerna po imenu Irina Resnik, koja radi za moskovski privredni magazin “Wedomosti”, ocijenjuje “Handelsblatt”.
S tim u svezi kažimo da autorski dvojac već u pogovoru knjizi o Gazpromu priznaje da im se ponešto i otelo što nisu htjeli: “Naš portrait o Gazpromu je postao kratka povijest Rusije”, priznao je Sygar u Berlinu, “nas je prije svega interesirala politička uloga Gazproma, mi smo obojica politički novinari, nismo experti niti za plin niti za Gazprom”.
Njih su dvojica, u stvari, time osujetili daljnje kritike. U krajnjem, oni su, ipak, napisali vrlo zanimljivu i zapaljivu političku knjigu o Gazpromu, a to je za pohvalu. Pa, ako je mnogo toga i ostalo nedorečenog, pogotovu činjenica o rasipništvu i neracionalnom privređivanju, prijevarama i ucijenama, kao i falsificiranim bilancama, kako izvještavaju stručni časopisi, autorima se mora čestitati na trudu.
Unatoč tomu što je postao “global player” i “ruski Sputnik 21. stoljeća”, ocijenio je u recenziji i njemački dnevnik “Süddeutsche Zeitung”, u broju od 14.01.2008., u suštini je Gazprom ostao provincijalnom radnjom u raljama politike. Ipak, on je za Ruse postao simbolom snage i privredno-političkog uzleta, jer vrijedi na burzama 230 milijardi dolara i najveće je poduzeće za proizvodnju plina na svijetu.
“Mi se nalazimo u ratu – a Gazprom je oružje”, citira “SZ” iz ove knjige ono od čega strahuju mnogi Nijemci i drugi Evropljani. Jer, nije plin ono što širi ovaj koncern, poručuje auotorski dvojac, nego ideologija nove Rusije, koja zahtijeva respekt i “želi ponovno igrati u svjetsko-političkoj super ligi”. Granice između vlasti i ekonomije u državno-kapitalističkoj Rusiji su ionako providne, ali kod Gazproma one ne postoje. To što će Dmitrij Medwedew, dosadašnj šef Nadzornog vijeća u Gazpromu, uskoro biti Putnov nasljednik na mjestu predsjednika Rusije, koji je, pak, preporučio Putina za predsjednika vlade, samo je pokazalo da je koncern bio i ostao pod totalnom kontrolom politike.
U “SZ-u” se naročito hvale dijelovi knjige koji govore o koncernu kao “milijardskoj mašini s nesagledivim mehanizmima”, koja u sebe uključuje brojne “dubiozne srednje firme”, uključivo u drugim zemljama, koje isporučuju turkmenski plin, na primjer, Ukrajini. Za jednu takvu firmu po imenu EuralTransgas, kaže se da je dokazano “bliska ukrajinskoj mafiji”. Najgore je, pak, što bi se za par godina moglo ispostaviti da Gazprom – zbog nedovoljne brige o novim nalazištima i zbog zastarjelih plinovoda – ne bude mogao ispunjavati svoje obveze o isporuci plina, pa bi se i evropske “i ruske sobe mogle smrzavati”, to jest upravo bi Gazprom mogao sručiti Rusiju u kaos, poručuje “SZ”. Ovaj ugledni liberalni list smatra, inače, da je najvrijednije u ovoj knjizi Panjuškina i Sygara to što ona postavlja mnoštvo pametnih pitanja, pa ako i nije ponudila mnogo konačnih odgovora. Oni se, pak, daju naslutiti …
Berlin,
Peščanik.net, 31.01.2008.
