Pred izbore u Sloveniji, u ovu nedelju, jedino pitanje opredeljivanja jeste hoće li većina državljana te zemlje biti isto onoliko glupa koliko i većina Italijana, koji su izabrali Berluskonija, većina Francuza, koji su izabrali Sarkozija, da i ne pominjemo paralele koje nisu upisane baš u parlamentarne izbore, kao što je Putin opet realno na vlasti, ili Mugabe, niti znane istorijske primere izborne gluposti u Srba. Da nije reč o kratkome pamćenju, već o gluposti, potvrđuje primer premijera Janeza Janše, koji je sebi dozvolio da se nedavno pojavi na otkrivanju spomenika pokojnome Janezu Drnovšeku, protiv čega je bila porodica i sa njom solidarno celokupna politika, i da na tome mestu izrekne nekoliko gorkih misli o tome kako su “drugi” zagorčavali život Drnovšeku dok je bio živ, i nisu ga slušali: za života Drnovšeka, upravo je premijer Janša bez zadrške  javno vređao predsednika republike Drnovšeka i pokušavao da mu “smesti” afere, a ovaj nije hteo da se sa njim pojavi ni na državnim proslavama, uporno je kritikovao vladinu lošu politiku i posebno otvoreni rasizam prema Romima, i konačno je Janšu u intervjuu nazvao “princom tame”. Ova zaista morbidna intervencija nije imala posledica na Janšin rejting.  Koliko prošle nedelje, pojavile su se ozbiljne sumnje iz Finske da je Janša upleten u korupciju oko kupovine oružja – dovoljno bi bilo da je već znao nešto o tome, a kao premijer je naprosto morao… No pustimo finske kriterijume za korupciju, ostanimo samo pri tome da je posle otkrića afere, sramotnoga niza diplomatskih gafova i učešća u satiričnoj emisiji finske TV iz čistoga neznanja (gluposti), Janši rejting porastao: takav pokazatelj gluposti opravdava upoređivanje sa Italijom i Francuskom.

Nedavno je u Nemačkoj dobijanje državljanstva uslovljeno komplikovanim i velikim upitnikom, u kojem je mogućno ponuditi mnogo različitih odgovora. Debata još traje, ali izvesno je jedno: da bi usporila i smanjila davanje državljanstva manje željenim Ne-Nemcima, konzervativna vlast je smislila nešto što je direktno potkopava – zahteva da Ne-Nemci budu pametniji od Nemaca. Manje ili više posredno, mnoge države zahtevaju pismenost kao uslov dobijanja državljanstva. Onima koji su rođenjem dobili državljanstvo, dakle “prvima”, dozvoljeno je da budu nepismeni – i dakako glupi. Jasno je da ljudska prava po sebi nikako nemaju veze sa pismenošću, ali pismenost jeste jedno od ljudskih prava. No taj paradoks me manje zanima od onoga koji je tako očito traumatična tačka desnih političkih opcija u današnjem svetu: sve imaju problem sa pameću i glupošću, sve računaju na odgovor biračke gluposti na svoju pamet odnosno glupost, i sve operišu sa pravima koja su data rođenjem od pravilnih roditelja na pravilnome komadu zemlje. Neću se truditi da u istoriji tražim primere desne pameti, sada me zanima samo desna sadašnjost, u kojoj vidimo tako neverovatne primere zaborava i gluposti. Leve sadašnjosti ne vidim, možda se naslućuje leva budućnost u Južnoj Americi, ali ni to nije moja tema.

Fascinantan primer desne sadašnjosti je srpska politička situacija. U njoj su se veselo probudili i aktivirali manje-više svi preostali monstrumi iz doba Miloševića, živi spomenici srpske izborne gluposti, a retki primerak sa desnice koji je malo došao pameti, izgubio je politički položaj. O čemu je reč? U osamdesetim godinama sam često bila u situaciji da strancima, koji za nepoznato traže jasne pojmove, objašnjavam kako je jedina stranka na vlasti u Jugoslaviji desna, premda se obeležava kao komunistička: sva njena politika spadala je u klasičnu desnicu. Samoupravljanje, kao ingeniozna ideja o kapilarnoj demokratiji (bar za prodaju svetskoj levici), uništeno je sistemskim začepljenjem vena i arterija demokratije, pa je u kapilare stizao samo otrov; nesvrstanost je, sem neuništivoga sekundarnog efekta emancipacije kolonizovanih, značila očuvanje najgorih tiranija. Kako god da je bilo, komunisti su od svojih članova zahtevali ne samo pismenost, nego i čitanje nekih knjiga: te obaveze današnji Srbin nema. Ovaj imperativ gluposti je Milošević udružio sa starim sistemom laži, i proizveo jedinstveni državni fenomen naci-socijalizma sa nemuštim diktatorom. Izgrađivanje, negovanje i nagrađivanje gluposti postala je najuspešnija industrija države, sa logičnim državnim sunovratom, sa osipanjem i odlaskom pameti i povremenim, uglavnom uzaludnim, njenim otporom.

Drugi zgodan pimer, ovaj sa srećnim završetkom bar za kraće vreme, jeste grčka vojna diktatura 1967-74. Pukovnici su hteli da zavrnu vrat elitama, dakle i pameti, pa su na univerzitete doveli seosku decu. Deca su brzo pročitala potrebne knjige, i za nekoliko godina podigla pobunu, koja je na kraju, uz mnoge studentske žrtve, odnela i pukovnike i ponovo uspostavila parlamentarnu demokratiju.

Studije, komplikovani upitnici, odlasci drugde, povlačenje – sve je dobro za pamet. Za razliku od gluposti, koja zahteva veliko ulaganje, nasilje, žrtve, pamet ne zahteva skoro ništa, sem želje za pameću. A ona još nikada nije zabeležena na desnici. Kada levice bude u političkoj geografiji Evrope, prepoznaćemo je samo po tome.

Peščanik.net, 20.09.2008.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)