Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dok drugi strahuju da će svetom zavladati veštačka inteligencija, mi opušteno gledamo kako nama vlada prirodna glupost.

Mada, nije baš da smo skroz mimo sveta. Ume i taj svet da vrluda i povremeno se približi nama. Birači Evropske unije su, srećom u manjem procentu nego što se strahovalo, poklonili poverenje krajnje desnim i nacionalističkim strankama. Nadajmo se da su se izjašnjavali kao u poslastičarnici: „za poneti“ – populisti koji će u Evropskom parlamentu braniti njihov navodno ugroženi nacionalni identitet, a „za ovde“, na budućim nacionalnim parlamentarnim izborima, ipak neki drugi koji će braniti sve ostalo.

Mi tih raskola nemamo. Em se ne izjašnjavamo ni o ulasku u EU a kamoli o onima koji će se tamo izjašnjavati u naše ime, em smo odbranu nacionalnih interesa već rešili deklaracijom, tako da možemo da biramo koga hoćemo. Što naravno ne znači da će nas ti koje smo birali i zastupati, bar ne dok se pitaju biračke komisije, ustavni i ostali sudovi. Mi treba da budemo srećni izborom kadrova koje vlast odredi. Evo već drugi put zaredom smo srećni što će postavljenje nekoga na čelo BIA značiti da se taj neko neće više pojavljivati u medijima pa ćemo biti pošteđeni makar te neprijatnosti.

Važno je samo da nam naš nacionalni interes nije ugrožen. Jer se on, za razliku od patriotizma izgleda ipak sipa u traktore mada je jagodinski vlastodržac svojevremeno tvrdio suprotno. A ako se i ne sipa, sigurno može da se jede. Doduše, neko ga jede sa lignjama, neko sa poparom, ali važno da smo svi siti. Opet, neko je sit naših stalnih kritika, sit i već mu se i povraća (po nama) od njih, a mi smo više siti ove društvene igre „Ko nekog nije prebio, magarac bio“. Udri nastavnicu, udri novinara, udri kolima opozicionara na biciklu, udri svakog ko misli da je pametniji, ma, šta pametniji – udri svakog ko misli, pa neće se prirodna glupost sama ustoličiti.

Ali, nije sve u siromaštvu duhom. Nešto je i u bogatstvu koje nam se smeška od iskopavanja litijuma. Predsednik Srbije je to upravo aminovao u naše ime, a predsednica parlamenta nam je još onomad kao premijerka rekla da će nam litijum doneti što i Norveškoj nafta – društveno blagostanje. Pa, možda bi to stvarno i moglo da bude u nacionalnom interesu. Pod uslovom, naravno, da se i ova naša kao i ona negdašnja norveška vlast obaveže da većinu tog bogatstva ostavi budućim pokoljenjima a da ono što sada troši ulaže primarno u obrazovanje, zdravstvo, socijalnu zaštitu… Drugim rečima, u prosperitet svih Norvežana, a ne samo kraljevske porodice.

Srećom, nismo mi ludi da pare od litijuma ulažemo u prosperitet svih Norvežana, a i za njihovu vladajuću porodicu nas baš zabole.

Peščanik.net, 17.06.2024.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)