Priča se da je prvi i posljednji kralj Crne Gore, Nikola I Petrović, tvrdio da ga njegovi podanici toliko vole i poštuju da on može mirno zaspati na krilu svakom Crnogorcu. Milo Đukanović je nakon objavljivanja “ostavke” na mjesto predsjednika vlade izjavio da svakog građanina Crne Gore može s ponosom pogledati u oči. Iako vremenski odvojen i kontekstualno različit, optimizam ove dvojice lidera je razumljiv, ali ne odražava vjerodostojno ni situaciju iz 1910, a pogotovo ne ovu savremenu. Za razliku od isprazne dinastičke pompeznosti počivšeg kralja koja se može uzeti i kao pošalica, nedavna izjava “odlazećeg” predsjednika vlade je došla u vrijeme kada Crnu Goru trese troljetna groznica koja prati otvoreni sukob dvojice najmoćnijih političara: Mila Đukanovića i Svetozara Marovića.

Riječ ‘kriza’ najvjernije opisuje trenutnu političku situaciju u Crnoj Gori. To je, istini za volju, posebna vrsta krize koja je već odavno zakuvana unutar DPS korporacije što već dvadeset godina dominira crnogorskim prostorom. Unutarpartijski obračun koji je proizveo ovu krizu je kontekst u kojem se moraju pozicionirati sva skorašnja dešavanja u državi koja sve više liči na lovački ‘zabran’ gospodina Đukanovića. Ovaj tekst je važno započeti sa tri konstatacije koje čine okvir za analizu savremene crnogorske situacije i za projekcije mogućih raspleta trenutne krize.

Prva konstatacija je da je Crna Gora prostor koji je ekonomski, politički, finansijski, bezbijednosno, obavještajno i medijski potpuno kontrolisan. Druga je da, kroz mnemonske mehanizme, ovu kontrolu vrši sadašnji premijer u ostavci, Milo Đukanović. Sva dešavanja na tom prostoru su, direktno ili indirektno, proizvod njegovih odluka, bilo da su one verbalizovane i napisane, ili ne. Konačno, treća konstatacija je ta da su neke inostrane obavještajne strukture, koje imaju svoje operativce i “assets” u Crnoj Gori i regionu, dobro upoznate sa elementima koji čine prve dvije konstatacije. Gdje je sada Wikileaks, kada nam zaista treba!?

Kulminaciju krize u DPS-u je nagovijestilo nekoliko dešavanja.

Druga “ostavka” dugogodišnjeg predsjednika vlade i države je bila prvi čin drame. Istorija će pokazati do koje mjere je ova odluka došla kao rezultat međunarodnih pritisaka ili džentlemenskih dogovora, a koliko je bila proizvod pragmatizma crnogorskog političkog partijarha. Pritisci iz inostranstva su već odavno integralni dio ekonomske i političke realnosti čitavog regiona. Mnogo je važnije biti svjestan da bilo kakva rasparava o motivima “ostavke” podrazumijeva prihvatanje tog čina kao činjenicnog stanja. Dosadašnje iskustvo nas uči da konačnost političkih poteza i odluka Mila Đukanovića treba uzeti uz veliku dozu rezerve. Bez obzira na formalnu odluku da se povuče sa ove funkcije, izvjesno je da će gospodin Đukanović nastaviti da igra odlučujuću ulogu u crnogorskoj politici i ekonomiji. Sa znatnom dozom sigurnosti se može reći da je Milo Đukanović samo formalno otišao s komandne pozicije. Sistem koji je on kreirao zahtijeva njegovu konstantnu pažnju i kontrolu (svejedno da li direktnu, ili preko svojih namjesnika) kako bi se obezbijedio kontinuitet.

Đukanovićeva “ostavka” je dobro promišljen i pažljivo planiran čin. Dizajnirana tako da se može medijski projektovati kao tačka u kojoj se okončava jedna epoha u savremenoj crnogorskoj istoriji, a započinje druga. Igor Lukšić je predstavljen kao mladi lav koji će energično nastaviti uspiješnu politiku svojeg prethodnika. Za uzvrat, on će obezbijediti uslove da Đukanović “udje u legendu” kao političar koji je Crnu Gori približio Evropi. Ono što se ne treba zaboraviti jeste da se ovdje, u stvari, radi samo i jedino o projekciji istorijske prekretnice. Ono po čemu su posljednje dvije decenije u Crnoj Gori, između ostalog, prepoznatljive jeste konstantni napor vladajuće oligarhije da održi iluziju periodičnih promjena. Ova iluzija je s jednakom lakoćom bivala konzumirana u zemlji i u inostranstvu. Nema nagovještaja da će najnoviji potez Đukanovića odudarati od dvadesetgodišnjeg modela djelovanja. Ono što može biti drugačije jeste kompleksna koreografija koja prati njegov ostanak na vlasti.

Odmah nakon takozvane “ostavke”, PR eksperti, dvorski novinari i istoričari su se dali na posao uobličavanja Đukanovićevog legata. Svjedoci smo fokusiranog napora na reviziji prošlosti tako što se Đukanovićeve godine (decenije) u Crnoj Gori interpretiraju isključivo u kategorijama uspiješnih ekonomskih koraka ka emancipaciji ovog društva i njegovog približavanja Evropi. Naravno, kruna uspijeha jeste ponovno uspostavljanje nezavisnosti Crne Gore. U poznatom maniru nacionalizma, sve ove aktivnosti se predstavljaju kao izrazi neupitnog patriotizma i zalaganja gospodina Đukanovića za opšte dobro svih gradjana Crne Gore. Svaka kritika njegove dvodecenjske vlasti se, stoga, može okarakterisati i kao anti-patriotski, odnosno, anti-crnogorski nastup. Ova, nesporno važna dostignuca, se naglašavaju kako bi se marginalizovala ili sasvim pobrisala priča o velikosrpskom nacionalizmu Đukanovića iz ranih 1990-tih, njegovom beskompromisnom stavu o Jugoslaviji koja “nema alternativu” i ratnohuškačkoj politici vlada koje je vodio, kao i o velikom uticaju koji organiozvani kriminal ima na dešavanja u Crnoj Gori. Devastiranje ekonomskih i prirodnih resursa Crne Gore su samo neke od brojnih neprijatnih tema koje neće naći svoje mjesto na stranicama dvorskih biografija predsjednika DPS-a.

Nadalje, drugi čin drame je takozvana nova vlada mandatara Igora Lukšića, koji je do sada vršio dužnost ministra finansija Crne Gore. Odmah po ustoličenju novi mandatar je pohitao da javnosti potvrdi svoju želju da bude nastavljač politike svojega mentora, Đukanovića. Ovaj nekadašnji liberal i pjesnik, je do sada uspijesno prošao rigorozne kontrole koje prethode angažmanima što ih je obavljao u DPS-u. Lukšićeva politička zvijezda je zasijala na prvom Cetinjskom forumu na kome je budući glasnogovornik DPS-a entuzijastično sumirao sve prednosti globalizacije i neoliberalnog ekonomskog koncepta. Može se reći da je u proteklih desetak godina, neosporno talentovani Igor Lukšić mnogo puta platio globu i na mostu i na ćupriji. Bilo bi veliko iznenađenje, ali za potpisnika ovih redova i veoma ohrabrujući znak, da Lukšićeva vlada napravi neophodni kvalitativni otklon od ranije autoritarne prakse vladavine i od ekonomskog modela koji je doživio poraz u nedavnoj globalnoj ekonomskoj recesiji. Ozbiljna revizija u obije oblasti (modelu vladavine i ekonomskoj politici) bi bila pravo osvježenje i jedini siguran znak da će gospodin Lukšić voditi vladu neopterećenu velikom sjenkom svoga mentora. Treći važan nosač nezavisnog statusa nove vlade bi trebao biti odlučan angažman u borbi protiv organizovanog kriminala u Crnoj Gori. Iako se naveliko priča o “hapšenju velikih igrača” jasno je da gospodari straha ostaju nedodirljivi, iako bi nova vlada upravo na njihovom identifikovanju i sudskom procesuiranju trebala da zaradi sopstveni reformski legitimitet. Za sada nema indicija da je ovakav scenario uopšte moguc. Štaviše, čini se da je model namjesnika, odnosno, svojevrsna “šturanizacija” Crne Gore ono što Đukanoviću danas najviše odgovara. Imenovanje bivšeg šefa Agencije za nacionalnu bezbijednost, Duška Markovića, koji slovi za američkog čovjeka u Podgorici, za potpredsjednika vlade za politički sistem i ministra pravde, kao i premještanje portfelja evropskih integracija u domen Milana Roćena, kojeg bije glas da je ruski “asset” u Crnoj Gori, nameće mnoga pitanja. Ovom prilikom je važno postaviti makar jedno od tih pitanja: da li ova imenovanja pokazuju da crnogorska vlast vidi evropske integracije prvenstveno kao bezbijednosni, odnosno, obavještajni problem, a ne kao ekonomski i politički zadatak koji mora da ispuni?

Konačno, u trećem činu, i po oprobanom modelu povremenog buđenja nade u bolje sjutra, kako bi sve ostalo isto, odnosno, kako bi se zaštitio vrh piramide vlasti, Milo Đukanović je ubrzao kolektivni puls iznenadnim hapšenjima desetak ‘mangupa i sopstvenih redova’. Zvuci koji su najavili 2011. godinu su bili zveckanje policijskih lisica na rukama nekolicine oligarha lokalnog kalibra. Njihov brzometni premještaj iz udobnih kabineta i kožnih fotelja na drvene klupe istražnog zatvora u Podgorici, uz obaveznu ikonografiju jutarnjih upada u stanove, pancira, pendreka, crnih šlemova i snajpera, izazvao je paniku u redovima crnogorske kleptokratije koja ima značajne poslovne angažmane u crnogorskom Svetozarevu, kako cinici nazivaju Budvu.

Oni u Crnoj Gori koji još gaje tračak nade u bolje sjutra, smatraju da je, pod pritiskom iz Brisela da pokaze volju za borbu protiv organizovanog kriminala kao preduslov za započinjanje procesa evropskih integracija, Milo Đukanović ušao u otvoreni sukob sa bivšim potpredsjednikom vlade i ko-autorom autoritarnog sistema vlasti u Crnoj Gori, Svetozarom Marovićem. Oni vjeruju da osim ekonomskog aspekta, ovaj sukob ima i jasan politički cilj: spriječiti Marovića da preuzme partiju i ospori imenovanje Lukšića na poziciju predsjenika vlade. Na drugoj strani su skeptici koje ova hapsenja zabavljaju kao svojevrsna politička Farma. Oni tvrde da je sve to igra za naivne evropske zvaničnike, i da će nakon što se slegne prašina i uhapšeni odleže nekoliko mjeseci, svi biti oslobođeni usljed nedostatka dokaza. Svetozar Marović se oglasio tvrdeći da je on meta za politički odstrel. Zatim je, uz sebi svojstven smisao za teatralnost, pozvao da ga uhapse i sude mu po kratkom postupku.

Ono što je zanimljivo jeste da su uhapšeni “igrači sredine terena,” dok se ni jednom riječju nije pomenula odgovornost partijskog lidera ili poslovnog partnera budvanske opštine i porodice Marović, koji slovi za najopasnijeg Crnogorca. Ako se dokaže krivica uhapšenih, potrebno je da se utvrdi da li su i kako oni mogli pronevjeriti tolika sredstva bez znanja partijske centrale u Podgorici i bez odobrenja odbora direktora u DPS korporaciji? Da li je moguće tajno uraditi tako nešto na prostoru koji je kontrolisan u mjeri i na način kako je to slučaj s Crnom Gorom?

Kakav god bio rasplet ovog pozorišnog komada koji otvara novogodišnju sezonu Grada teatra, neosporno je da bi Svetozar Marović mogao biti veoma nezgodan svjedok. On to, doduše, ne bi mogao biti u Crnoj Gori, a vjerovatno ni bilo gdje u regionu. Stoga, valja osmatrati more kod Budve i pripaziti da se sa Slovenske plaže ili s Oštre punte u sitnim satima slučajno ne iskrade neka od onih famoznih mini-podmornica, koja bi u svojoj utrobi zauvijek odnijela crnogorske tranzicijske tajne.

Peščanik.net, 30.12.2010.

ČIJA JE CRNA GORA