Foto: freshontap.com
Foto: freshontap.com

Najveća svetska igra čikanja približava se kraju ove nedelje, u pripremama za izbore u Grčkoj 17. juna. U jednoj traci, ka ivici provalije jure birači, preteći da će glasati za stranke koje odbijaju mere štednje propisane dotacijom „trojke“: Evropske unije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Pored njih trči trojka, ostale vlade EU, predsednik Obama i skoro svi živi ekonomisti, a svi upozoravaju da će glasanje protiv dotacije podrazumevati izlazak Grčke iz evrozone, i nakon toga ekonomsku katastrofu.

Ankete u Grčkoj pokazuju da birači preziru uslove dotacije, ali ne sviđa im se ni ideja da izađu iz evrozone. Ali ljudi se bune protiv mnimonija, memoranduma koji ide uz dotaciju, a ne protiv dotacije same po sebi. Ovaj memorandum sadrži omražene uslove štednje: smanjenje plata, otpuštanja, povećanje poreza – što je doprinelo slabljenju grčke ekonomije za 16%, tj. najoštrijem padu ekonomije među razvijenim zemljama od Velike depresije do danas. Nekadašnji srednji stalež sada u Grčkoj pretura po kontejnerima u potrazi za hranom – najčešće noću, da ih ne vide komšije. Jasno je zašto žele dotaciju bez mnimonija. Stvar koja Grčkoj ide u prilog jeste da bi za države EU bilo mnogo jeftinije da je ponovo izbave, nego da plate posledice njenog izlaska.

Ekonomske sile, naročito Nemačka, najmoćnija i najbogatija država EU, trude se da Grci ne dobiju ono što traže. Kristin Lagard, šefica Međunarodnog monetarnog fonda, dozvolila je da joj se prošlog meseca omakne besna izjava, u intervjuu za Gardijan, kada se žalila na „sve te ljude u Grčkoj koji pokušavaju da izbegnu porez“. To su mnogi protumačili kao korektnu optužbu, iako Kristin Lagard na svoju platu od skoro pola miliona dolara ne plaća porez. Ubiranje poreza od imućnijih slojeva grčkog stanovništva – onih koji se slažu sa Leonom Helmzli da je porez „za male ljude“ – još uvek slabo ide, a ukupan poreski prihod pao je prošle godine za trećinu. Čak se i Aleksis Cipras, mladi harizmatični lider levičarske, anti-dotacijske koalicije Siriza, prećutno složio sa Kristin Lagard, odgovarajući na njenu optužbu. „Grčki radnici plaćaju porez, koji je nepodnošljiv“, rekao je on, i dodao, „Što se tiče utajivača poreza, neka se obrati Pasoku i Novoj demokratiji“ – dvema pro-mnimonio partijama koje su decenijama vodile Grčku – „da joj objasne zašto nisu ni pipnuli krupni kapital i zašto su dve godine proganjali obične radnike“. Ali u tome i jeste poenta. Neodrživ teret svaljuje se na one slojeve stanovništva koji već plaćaju.

Osećanje zaglavljenosti i neizbežne katastrofe koje emituje Grčka zarazilo je čitavu evrozonu, a napetost evrozone koči globalnu ekonomiju. Napuštanje evra je trebalo da bude nemoguće; ako se ispostavi da nije, kakve druge neverovatne scenarije treba da imamo u vidu? Prva stavka na spisku je kolaps Španije. Tamošnji problem je dobra stara bankarska kriza, izazvana lošim stambenim kreditima. Država je 9. maja preuzela četvrtu banku po veličini, Bankia, samo da bi joj ova ponovo zatražila još novca 25. maja, uz ukupnu cenu od dvadeset tri i po milijarde evra. Tržišta su se unervozila zbog mogućnosti izbijanja opšte krize, pa su se, kao posledica toga, troškovi zaduživanja približili nivou koji bi praktično isključio Španiju sa međunarodnog tržišta. Ova kriza znači da će španskim bankama biti potrebne dotacije. Budući da je Španija četvrta ekonomija po veličini u evrozoni – i trinaesta na svetu – vlada panika da smo dosegli upravo onu tačku kad je nešto ujedno i preveliko da propadne i preveliko da bi se spaslo.

Čudna odlika situacije u evrozoni jeste u tome što su rešenja ekonomski očigledna. To je federalizacija duga, i njegova raspodela širom evrozone; uvođenje novih institucija i fiskalnih pravila u evrozoni, kako bi se nadzirali valuta i dug; i usvajanje srednjeročne strategije rasta, koja bi podrazumevala strukturne reforme i povećanje konkurentnosti. Nažalost, Nemcima se ne sviđa federalizovani dug, jer bi na kraju oni platili njegov najveći deo; zaduženim zemljama se ne sviđaju nova pravila, zbog gubljenja suvereniteta; a državama-poveriocima u severnoj Evropi ne sviđa se ideja o planu rasta koja bi podrazumevala veću deficitarnu potrošnju koja je, po njihovom mišljenju, i kriva za sve nevolje.

Umesto toga, dobili smo kontinentalnu politiku štednje, pod dirigentskom palicom Angele Merkel, koja očigledno dodatno pogoršava situaciju, i koja je dovela do anti-vladinog raspoloženja i promena vlada u Irskoj, Španiji, Francuskoj, Portugaliji, Italiji, Finskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Holandiji. Dovela je i do toga da Demohrišćanska unija Angele Merkel ostvari najgori rezultat do sada u Severnoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj nemačkoj državi. Ako će nešto ublažiti stezanje kaiša, to će biti dokaz da mere štednje Angele Merkel postaju nepopularne čak i u njenoj zemlji – imajući u vidu da je sledeće godine čekaju opšti izbori.

Još jedna država u kojoj je kriza dovela do promene vlade jeste, naravno, Grčka. Grci rado ističu da su upravo oni izmislili demokratiju; ali izmislili su i tragediju, a ova situacija sve više liči baš na to, ko god bude pobedio na izborima. Problem je u tome što poslednjih godina nisu izmislili ništa drugo. Ako Grčka napusti evro, njena najveća nada za oporavak biće da više prodaje i više izvozi – ali šta? Grčku su opisivali kao „najbogatiju zemlju sveta koja ne proizvodi ništa“. Izlazak iz evrozone, dakle, ne nudi nikakvo čarobno rešenje. Što se tiče ostanka, čak i da se Grci izbore za izmenu mnimonija, uslovi će sigurno sadržati spoljnu kontrolu preko stranih bankara i birokrata. To bi toliko iskompromitovalo njen suverenitet da bi Grčka izgledala kao gubitnica u ratu. Suočeni sa ovim opcijama, možda nije ni čudo što grčki birači i političari gledaju u provaliju, i počinju da misle da je to jedini način da se ovo završi.

John Lanchester, The New Yorker, 18.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 13.06.2012.

GRČKA KRIZA