Medijski cunami koji je pratio društveno-politički zemljotres koji je ovih dana, blago rečeno, uzdrmao kanton Sarajevo nije lako sažeti u par rečenica. Ne zbog toga što se radi o nekom kompliciranom slučaju, jer je većini individua koje posjeduju organ za mišljenje jasno da je odluka ministra Emira Suljagića da se predmet vjeronauka ocjenjuje opisno i time ne ulazi u prosjek učeničkih ocjena zasnovan na pravilnoj procjeni situacije u kojoj su učenici koji ne pohađaju ovaj predmet bili diskriminirani. Čitava stvar je dobila vasionske proporcije iz dva razloga. Hiperbolizacije čitave situacije koju je vrletno i marljivo poduzeo reis Cerić, iz čije retorike vrlo lako možemo prepoznati neke druge popularne likove iz ranih devedesetih, i SDP-ove nesposobnosti ili nedostatka političke volje da stane iza svog ministra u pitanju koje možda i nije najvažnije pitanje za BiH, ali jeste lakmus-papir odnosa klerikalizma i sekularizma u zemlji koja je još uvijek ustavno sekularna.
Prvo su Rijaset i Vrhbosanska nadbiskupija izdali zajedničku reakciju koja je, istina, pozivala na uvođenje alternativnog predmeta za djecu koja ne pohađaju vjeronauku. U tom dokumentu je stajalo da će dotične vjerske zajednice “iskoristiti sve raspoložive zakonske mogućnosti zaštite dostignutog statusa predmeta vjeronauke/a”. Jedna od pomenutih, pretpostavimo zakonskih, mjera je valjda bio gromoglasni urlik kojim je gospodin Cerić započeo svoju hajku na nevjernike, ateiste, agnostike, pagane, Wiccane i svu drugu bezboščad. Istina, možemo samo da žalimo što se Nadbiskupija nije uključila u lov na mrske bezbožnike u svojoj punoj snazi, jer je situacija jednostavno bila kao stvorena za nastavak priče o majorizaciji Hrvata. Možda se ovo pak desilo, jer je gospodin Božo Ljubić, čovjek koji je nedavno realne probleme hrvatskog življa u BiH uporedio sa Bleiburgom, zasjeo u sasvim udobnu fotelju drugog zamjenika Predsjedavajućeg Predstavničkog doma PSBIH. Kako on zasjede, valjda i Hrvati postadoše manje ugroženi, šta li. I Bleiburg uglavnom pade u zaborav.
Da se vratimo Ceriću, ispod čijeg histeričnog tkanja, da ne kažem dranja, ima mnogo zanimljivih elemenata. Naravno, ako izuzmemo jasan antislamski karakter ocjene ističe se – te stare nevjerničko-propagandne neokomunjarske tvorevine. Svi elementi zajedno čine jedan krajnje fascinantan govor mržnje, koji se jasno mogao razaznati iza ahmedijske kvaziargumentacije. Većina komentatora se zakačila za “sarajevsko ljeto”, neku vrstu borbenog pokliča koji je Cerić, ne prvi put, odaslao svome poslušnom stadu. Ovčarenje s ovom vrstom retorike je poznato u svim vjerskim zajednicama Balkana i nije ništa novo u javnom prostoru. Drugi sastojci Cerićevog govora su zapravo zanimljiviji, od potpune laži da je neko, i u jednom jedinom momentu ove apsurdne situacije, zaista želio da ukine vjeronauku, mektebe, medrese i istjera muslimane iz džamija, do nevjerovatnog uvođenja Srebrenice u debatu o ocjeni za jedan školski predmet. Ne postoji taj nivo elokvencije kojim bi se moglo približno izraziti koliko je zapravo neukusno i divljački uvlačiti pitanje genocida u “debatu” o obrazovanju, i koristiti takav “argument” u odnosu na čovjeka koji sasvim sigurno o tome genocidu zna više nego uvaženi efendija i sve njegove rahatlokumdžije. Nekoliko članova porodice ministra Emira Suljagića je, da podsjetimo, stradalo u Srebrenici i ja samo mogu da naslutim kako je tom čovjeku kad čuje Cerićevo pomahnitalo vojskovanje. Pošto je Ceriću Bog garantirao njegovu svetu zemlju Bosnu, kako efendija esencijalistički objasni, možemo samo pretpostaviti da sekularizam, ovdje bijedno predstavljen kao militantni ateizam, u takvoj zemlji nema šta tražiti. Ako ne znate za kakvu Bosnu ste se zapravo borili, priupitajte Islamsku zajednicu.
Često se oko 1-og maja čuju lijevo orijentirani komentatori koji zahtjevaju borbu radnika za svoja prava, umjesto roštiljada koje su nekako postale bosanski specijalitet za taj datum. Narod voli veselo. Stvari treba gledati pozitivno; umjesto roštiljada možemo češće imati priliku da čujemo ovakve reisijade – roštiljanje svakog zdravog razuma. Ćevapi i koji odrezak su ipak bolji. Da ne govorimo o kolumnisti Rijaseta, Muhamedu Veliću, koji je u javni prostor uveo i institucionalizovanu mjeru edukacijske prirode zvanu fetva. Možda je to naznaka da će BiH uskoro imati i pisce Rushdijevog kalibra?
Zanimljivo je kako je ovako mala i više simbolična odluka povukla takvu reakciju vjerskih badža. No, ono što je zaista tužno je mlitava i mlohava reakcija SDP-a, koji je podržao Suljagića tek onda kad je ministar najavio ostavku, i koji ga nije podržao kad je SDA iliti Stranka Alijine Sjenke izvršila određeni pritisak na rezultat debate. SDP sada navodno ne prihvata Suljagićevu ostavku i očekuje ga na radnom mjestu, no brojnim glasačima SDP-a koji zaista žele građanski identitet će ova situacija ostaviti veoma gorak ukus, vjerovatno toliko gorak da na idućim izborima SDP baš i neće biti toliko popularan koliko je bio na posljednjim. Zlajina vesela ekvilibristika između nacionalnog i građanskog identiteta i ne rezultira osobito uspješnim rezultatima u zemlji koja je toliko polarizirana baš između ove dvije identitetske pozicije. Crvenozelenjanje ne vodi nikud i neodoljivo podsjeća na Tadićevo vrludanje između nikuda i nazad.
Nego, ako to sarajevsko ljeto bude baš ono vrelo, treba pozvati i vladiku Kačavendu, on voli kulturne događaje na jarkom suncu. A i istaknuti je član Međureligijskog vijeća BiH, te mirovne ustanove za bratsko grljenje. Kako nam prenese neko udruženje vjeroučitelja u jednom od svojih dirljivih saopćenja što suze na oči gone, vjeronauka treba biti u školama jer tako širimo ljubav prema Drugome. Pitajte Kačavendu, on zna sve o tome. A ni reis nema baš tolikih problema s njim kao sa ocjenom: ističe se.
Peščanik.net, 22.05.2011.
ATEIZAM
