Najlepša ulica u Srbiji, Kikinda, foto: Ivana Tutunović Karić
Najlepša ulica u Srbiji, Kikinda, foto: Ivana Tutunović Karić

Mirka Đorđevića sam upoznao proleća 1996. godine na Paliću, nadomak granice sa zemljom koja je tada već uveliko krenula evropskim putem. U višesatnim razgovorima pokraj jezera, na marginama jednog naučnog skupa, obojica smo, setno zagledani u tu istu granicu, ispoljavali nostalgiju za propuštenom budućnošću. Samo dve godine docnije, na Otvorenom univerzitetu u Subotici, govorio sam na promociji Mirkove jevanđeljski naslovljene knjige Znaci vremena. Od tada je on objavio još desetak knjiga: Sloboda i spas – hrišćanski personalizam (1999), La voix d’une autre Serbie – l’Antijournal (1999), Legenda o trulom Zapadu (2001), Sjaj i beda utopije (2006), Kišobran patrijarha Pavla (2010), Balkanska lađa u oluji (2010), Oslobođenje i spasenje (2012), Pendrek i prašina (2013) i Jevanđelje po Mariji (2013). Priredio je 2003. godine i dobro poznati zbornik Srpska konzervativna misao.

Prisećajući se tih naših prvih susreta i književnih promocija, pronašao sam i dva moja kraća, neobjavljena prikaza njegovih knjiga Znaci vremena i Sloboda i spas, saopštena na subotičkoj i beogradskoj promociji.

Znaci vremena

Još otkako sam se upoznao s njegovim prvim knjigama, Mirko Đorđević je bio i ostao jedan od mojih omiljenih domaćih pisaca, publicista. Veliko je čitalačko zadovoljstvo kada vam pisac, na manje od desetak šlajfni teksta, bez fusnota, izloži suštinu problema kojim se bavi. Najteže je, po mom mišljenju, pisati takve studije. Nikolaj Gogolj je to lepo i sažeto izrazio rečima „do jednostavnosti treba narasti“.

Znaci vremena (1998) je upravo jedna takva knjiga bez fusnota. Veći deo tekstova sakupljenih u njoj imao sam prilike da „pretpremijerno“ čitam u Odgovoru, Republici, Danasu… Uvek je nezahvalna uloga prikazivača da analizira, secira, sistematiše pročitano štivo. Zbog toga ću, samo zarad lakšeg praćenja sadržaja te knjige, da grupišem neke od Mirkovih eseja u tematske celine. Znaci vremena bi se, po mom sudu, mogli podeliti u nekoliko takvih segmenata, s napomenom da se mnoge od tih tema paralelno razvijaju u njegovim tekstovima. Tu, dakle, najpre imamo oglede koji se bave odnosom crkva-država-društvo (na kraju milenijuma), pri čemu su, u njegovim analizama, dotaknuti i hrišćanski istok i zapad. Autor se pritom bavi i nekim doktrinarnim, teološkim i dogmatskim crkvenim pitanjima (npr. oslobođenje i spasenje, papski primat, odnos vere i nauke, i sl.). Potrebno je imati u vidu da Mirkov pristup tim temama nije nepristrasan, neutralan jer iz njegovih eseja progovara i vernik, hristocentrik, hrišćanski personalista. Utoliko su ovi ogledi puno angažovaniji nego kada je reč o pisanju nekog sociologa, filozofa ili istoričara religije.

Drugi tematski krug čine tekstovi u kojima se Mirko Đorđević više bavio samim pravoslavljem, i to ne samo Srpskom pravoslavnom, već i Makedonskom pravoslavnom crkvom, ruskim pravoslavljem i pravoslavljem uopšte (eseji „Pravoslavlje i komunizam“, „Pravoslavlje i demokratija“, ali i teme kao što su pravoslavlje i rat, politika, ljudska prava). Tu potom ima i kritičkih tekstova, kao i spisa u kojima se jasno prepoznaje pozitivan odnos prema perspektivama pravoslavlja (npr. u spisu „Na putu za Emaus“). Mirko tu zastupa vrlo zanimljivu tezu o izgledima pravoslavlja u dijaspori, dijalogu hrišćanskog istoka i zapada i mogućnostima novog vaseljenskog pravoslavnog sabora.

Ovom tematskom okviru se potom pridružuju kritički tekstovi u kojima on nastupa kao vrstan polemičar. To su i najbritkiji, najprepoznatljiviji njegovi eseji: o našoj tragičnoj zbilji, duhovnom provincijalizmu u Srbiji, strahu od Evrope, prosvetiteljstva, kulture, civilizacije. To je, potom, i kritika političke teologije nacionalizma, pravoslavnog fundamentalizma, antisemitizma, apokaliptičke konstrukcije nacije, jednog mita i ideologije za koju verovatno nema boljeg imenitelja od „novog srednjovekovlja“, novog mračnog doba. Ceneći Mirkovu literarnu jednostavnost, rezimirao bih taj deo knjige (koji je za mnoge čitaoce, verovatno, i najinteresantniji) njegovom sledećom rečenicom: „Naša kašnjenja su kobna“.

Kao zasebna celina izdvajaju se oni tekstovi koji se bave religijskim pluralizmom: sektama, new age pokretima, ekumenizmom. To su eseji u kojima provejava autorov puno trezveniji, umereniji i objektivniji odnos prema pitanju malih verskih zajednica od uobičajenih pristupa tom fenomenu u nas. Devedesetih godina smo, svakako, bili svedoci pravog „bauka“ satanizma i ekumenizma, straha od sekti, novog svetskog poretka, mondijalizma i kojekakvih drugih paranoidnih konstrukcija. Izdvojio bih ovde Mirkovu plemenitu misao da se „enigma ekumenizma razrešava samo u mogućnosti otvorenog, slobodnog društva, u kojem će ljudska ličnost tražiti i nalaziti svoju istinu vere; a Crkva je organ koji bi morao imati sluha za tu novinu, jer je pozvana da svedoči za čoveka u ljudskoj zajednici u perspektivi večnosti“.

S druge strane, Mirkove prejake, pa i emotivne reči treba razumeti kao izraz osobenog polemosa ovog pisca, velike, profetske energije s kojom on kritikuje našu sumornu stvarnost. Tu, recimo, spada i njegova kategorična izjava da se „našim, srpskim misliocima ne može reći da su na visini jednog Fukujame, jer kod njih najčešće nema ni najmanjeg traga njegove naučne akribije – kod nas se skoro sve svodi na banalnu propagandu“. Na žalost, većina tih „mislilaca“ koje Mirko ima u vidu su doista prosečni pisci i pesnici koji su neretko i sami postali jeftini političari ili portparoli različitih „nacionalnih lidera“.

U knjizi Znaci vremena nalazi se i jedan broj heterogenih tekstova koji se ne bi mogli svrstati u nekakvu posebnu celinu: na primer, Mirkovi komentari o Fukujami ili o Hantingtonu, u kojima se razmatraju teze o kraju istorije i sukobu civilizacija. Ti tekstovi spadaju, opet, u širi kontekst diskursa o kraju milenijuma.

U Znacima vremena prepoznajemo, kao i uvek, Mirkovu golemu erudiciju, znanje, intelektualno poštenje i jedinstveni etos. On u svom intelektualnom poštenju nikome ne ostaje dužan, držeći se principa „popu pop, bobu – bob“. Ta knjiga predstavlja pravo osveženje za čitaoca umornog od domaćih mitologija i mitomanija, provincijalne bede duha i nacionalističke ostrašćenosti. Ovo je knjiga koju pre svega treba dati na čitanje mladima, stanovnicima novog milenijuma, da se uče iz kobnih grešaka, zabluda i nepotrebnih patnji koje su pratile tegobno življenje kako Mirkove, tako i moje generacije.

Sloboda i spas

Sloboda i spas (1999) Mirka Đorđevića je knjiga o hrišćanskom personalizmu jednog hrišćanskog personaliste. Naravno, ona je i puno više od toga, ali ja bih se ovde osvrnuo upravo na taj njen aspekt. Dakle, šta je to personalizam kao religijsko-filozofska orijentacija i, posebno, šta je hrišćanski personalizam? Tim pitanjima se dosta bavio Emanuel Munije, jedan od otaca hrišćanskog personalizma kome Mirko posvećuje celo poglavlje i na koga se često osvrće i drugde u ovoj knjizi. Personalizam, svakako, nije nekakav filozofski ili religijski sistem; u njemu se čak prepoznaje i dosta jasna antisistemska dimenzija. To je pre svega jedan filozofski, a potom i religijski stav, orijentacija koja naglašava vrednost same ljudske ličnosti, njenu autonomiju. Ta autonomna ličnost je nesvodljiva na drugu osobu. Ona se stoga manje posmatra kao deo nekakve celine-nacije, klase, porodice, države, pa čak i čovečanstva uopšte – a više u odnosu prema drugoj ličnosti, osobi, kao i u komunikaciji s njom.

Takvo stanovište, prema Munijeu, ne treba brkati s individualizmom zapadnog, buržoaskog tipa (18. i 19. veka) i njegovom ideologijom. Personalizam čak stoji u protiv-stavu prema individualizmu, koji je sistem morala, osećanja, ideja i institucija u kome se individue organizuju na osnovu svoje uzajamne izolacije, atomizovanosti i konfrontacije. Munije ističe kako je od početaka ljudske istorije do danas više vremena provedeno u ratovima, nego u miru. Život društava je jedna neprekidna „gerila“, a kada neprijateljstva zamru, javlja se, opet, samo ravnodušnost. Svi napori da se stvore prijateljstvo i ljubav među ljudima čine se uzaludnim pred brojnim preprekama na koje se nailazi u društvu. Potreba da se nešto poseduje, kao i da se dominira nad drugim, onemogućava istinsku komunikaciju. Tu se čovek stavlja u poziciju bilo tiranina ili roba, a sve to pod vođstvom instikata koji umanjuju čovečnost u ljudima.

Nasuprot takvom individualizmu, hrišćanski personalizam, prema Mirku Đorđeviću, afirmiše duhovne vrednosti, kao koren svih drugih vrednosti. Taj personalizam nema za cilj političku akciju, već predstavlja jedan, više etički, napor da se prevaziđe kriza u koju je zapao savremeni čovek. U tome je i ključna uloga religije, pre svega hrišćanstva. Hrišćanstvo afirmiše ličnost kao vrednost, njenu slobodu, slobodnu volju koju poštuje i sam Bog. Celokupna teološka misterija slobodne volje i prvobitnog greha zasniva se, prema hrišćanskim personalistima, na dostojanstvu slobodnog izbora koji je Bog ostavio čoveku. Od čoveka se stoga očekuje da napreduje na svom putu ka Bogu, i u tome je najveći značaj progresa u istoriji. Bog želi da se čovek, u vlastitom naporu, jednog dana oslobodi svog jarma: ponekad je to jasan napredak, a nekad je, pak, čovek prinuđen i na čekanje, odlaganje. Sve dolazi u svoje vreme. Postoji, međutim, nepremostivi jaz između optimizma istorije u smislu nekakvog pravolinijskog progresa i „tragičnog optimizma“ hrišćanina za koga smisao tog napretka nije nikad do kraja definisan. On se temelji na paradoksu Hristovog raspeća (koji je ujedno tragedija i trijumf) i ne isključuje negativne aspekte, tj. mogućnost novog pada i katastrofe.

Personalistički progres se, svakako, razlikuje i od tehničkog progresa koji, po Munijeu, treba da se humanizuje. Tehnika se često, međutim, koristi u nehumane svrhe, a autentične ličnosti nema bez oslonca na vrednosti, pre svega, hrišćanske vrednosti i onu vrstu predanosti koja pokorava i samu smrt. Otuda je i personalistička civilizacija, po Munijeu, ona u kojoj je duh usmeren ka razvoju svih individua kao osoba, kao ličnosti – što podrazumeva maksimalnu odgovornost. Takva civilizacija se razlikuje, ipak, od individualističke civilizacije koja ima suviše usku predstavu o individui: tu se ona, naime, ponajviše stavlja u preduzetnički odnos prema drugoj individui. A trgovina i novac podvajaju ljude jedne od drugih, jer komercijalizuju njihov odnos i obezličuju njihov govor i ponašanje. Buržuj se, veli Munije, kreće samo između stvari, i to među stvarima praktičnim koje su lišene svoje tajne, misterije. On je čovek bez ljubavi, hrišćanin bez savesti ili nevernik bez strasti. Za njega, doista, postoje samo napredak, zdravlje, zdrav razum i ugodnost života. Užitak je za buržuja ono što je heroizam za renesansu ili svetost za srednjovekovno hrišćanstvo – vrhunska vrednost, i krajnji cilj svih delatnosti.

S druge strane – kako to lepo na jednom mestu veli Mirko Đorđević – hrišćanski personalizam prihvataju budni umom i duhom, oni koji su „žedni nade bez obala“. U personalizmu je bitan, pre svega, etički i vrednosni stav. Drugi ključni pojam je tu angažman – kako se izboriti za ove personalističke vrednosti. Autor tu razmatra učenja nekoliko poznatih personalista, pre svega, Francuza – kao što su Renuvje, Labertonijer, ili Gabrijel Marsel – ali meni je lično najzanimljivija vrlo ubedljiva spona koju Mirko pravi sa slavnim ruskim religijskim filozofom Nikolajem Berđajevom, kao i uticaj personalizma na duh Drugog vatikanskog koncila. Pitanje o slobodi ljudske ličnosti, o njenim pravima, jeste u fokusu Berđajevljevih razmatranja. To je za njega jedan teološko-sociološki problem, pa je otuda i njegova misao religijska, ali i društveno-teorijska. Jer duhovno je, kako veli on, uvek i socijalno. Hrišćanstvo se, tokom svoje istorije, stalno prilagođava svetu i tu je, ne retko, sama Crkva bila podložna grehu.

Berđajev nastoji da izgradi i jednu autentičnu hrišćansku antropologiju, učenje o čoveku kao slobodnoj, samosvojnoj ličnosti, nasuprot antihumanističkom kolektivizmu totalitarnih ideologija kao što su fašizam ili boljševizam-staljinizam. Personalisti, uključujući tu i Berđajeva, više su za jednu revoluciju u mentalnoj strukturi ličnosti. Za ruskog mislioca, kao i za Munijea, ličnost je tajna, misterija, koja se otkriva putem religijskog iskustva.

U tom povratku ka ličnosti, personalistički shvaćenoj, kao i u naporu da se razvije jedna hrišćanska antropologija, Mirko prepoznaje i neke od glavnih elemenata revolucije crkve na Zapadu, pre svega unutar katolicizma. Tu centralno mesto pripada, svakako, Drugom vatikanskom saboru, kao i papskim enciklikama Gaudium et Spes, Pacem in Terris, Rerum novarum, ili novijoj Centesimus annus. Mirko je, po mom sudu, najbolje u nas objasnio tu „promenu stila“ koja dolazi sa samim koncilom, kao i saborsku usmerenost ka personalizmu. U Pacem in Terris doslovno čitamo: „Svaki je čovek osoba, tj. on je priroda obdarena razumom i slobodnom voljom“.

Na kraju ostaje da se zapitamo u kojoj meri se ideje francuskih i ruskih mislilaca, kao i koncilski duh aggiornamenta, u personalističkoj interpretaciji Mirka Đorđevića, mogu dovesti u vezu i sa savremenim diskursom o civilnom društvu kome je on takođe celim svojim bićem i delom pripadao. Reč je tu, doduše, o jednom kolektivnom pojmu, ali i o pojmu zasnovanom na konceptu slobodnog, autonomnog pojedinca, individue, osobe, građanina/građanke, s njegovim/njenim neotuđivim ljudskim pravima. Ne, dakle, čoveka kao pripadnika određene nacije, etničke zajednice, države, ili pak preduzeća, korporacije, nego ličnosti u društvu koja teži da ostvari svoja prava, interese, ciljeve, nezavisno od tih institucija. Tu se onda, dalje, mogu praviti i analogije s crkvom kao svojevrsnom organizacijom civilnog društva u savremenom smislu, koja je takođe jedan „korpus“ građana (uz jasnu asocijaciju na metaforu tela Hristovog).

Kako, naime, danas razumeti i tumačiti personalistički stav? Mogu li se tom idejom obuhvatiti i pojedina kretanja unutar civilnog društva u postsocijalizmu, kao i problem podvojenosti nekih hrišćanskih crkava između građanskog, civilnog patriotizma i etničkog, religijskog nacionalizma, filetizma? Iako ne uvek teorijski eksplicitno, ta značajna tema našla je svoje mesto u građanskom angažmanu i etosu našeg civilnog intelektualca Mirka Đorđevića. Civilni intelektualci, poput proroka, retko su popularni u svom okruženju, jer oni su najčešće u pravu kada je jedino „ispravno“ ne biti u pravu. Takav „obraz valja steći“, ali tek nakon dugog angažmana koji podrazumeva političku nezavisnost, intelektualno poštenje, nepotkupljivost, spremnost da se bude sam samcit, izložen vetru, s ubeđenjima od kojih se ne odstupa.

Peščanik.net, 20.04.2014.