Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Odlomak iz autorove nove knjige „Mapiranje svetog. Proučavanje religija u uporednoj perspektivi“, Čigoja štampa 2022.

Jasno je da biblijske pripovesti sadrže podatke iz veoma različitih epoha, pa i civilizacija. Autori, kompilatori, redaktori, kanonizatori jevrejske i hrišćanske Biblije su pritom zapisivali i vrlo divergentne tipove teksta, rukopisa, na raznim klasičnim jezicima (hebrejski, aramejski, grčki). Mnoštvo religijskih tradicija, žanrova, povoda i konteksta podstaklo je i različite pristupe biblijskom tekstu: teološki, religiološki, književni, filološki, umetnički, arheološki, sociološki, psihološki, liturgijski. Pa ipak, tri glavna načina ili vida čitanja tu tradicionalno imaju izvestan primat. Reč je o religijskom/teološkom, istorijskom i književnom pristupu. Sam biblijski autor je vrlo često i istoričar, i književnik, i klerik. Višestruko autorstvo (od preko 30 autora) i raznorodni žanrovi imaju za posledicu to da interpretator nikad ne tumači celu zbirku, nego najčešće pojedinačni spis, ili neki motiv, odnosno detalj unutar tog spisa: arheološki, istorijski podatak; ikonografski detalj, liturgijsku, ritualnu praksu; književni odlomak, termin, onomastiku. Dešavaju se potom, u samoj fabuli biblijskih spisa, dramski zapleti i raspleti, uključujući i tragedije. Ponekad u istim tekstovima dolazi do mešanja i kombinovanja nekih od sledećih žanrova: religijska istorija, poezija, zakoni, pisma, poslovice, proroštva, jevanđelja, apokalipse. Anonimnost, lažno autorstvo i zamena identiteta autora ovih spisa čini mogućim, pa i dozvoljenim različita preuzimanja teksta, kao i ono što danas nazivamo plagijatima.

Na primer, sva četiri kanonska jevanđelja su pseudoepigrafi, dela koja nisu pisali potpisani autori – Marko, Matej, Luka i Jovan. Štaviše, u Novom zavetu samo sedam Pavlovih poslanica predstavljaju dela izvornog autora. Ali jevanđelja nisu pisali Isusovi učenici i savremenici. Ona čak nisu ni sastavljena na njima matičnom, aramejskom jeziku. Izvorno napisana na grčkom, jevanđelja bi uglavnom bila nerazumljiva za pristalice najranijeg Isusovog pokreta. Ali čak ni ti tekstovi, iz poslednje trećine prvog veka, nisu sačuvani kao autografi samih pisaca jevanđelja. Oni su do nas došli kao prepisi prepisa, probrani iz korpusa od oko 7.500 grčkih rukopisnih tekstova iz Novog zaveta, hrišćanske Biblije. Sami prepisivači, naročito u periodu od prva nekolika stoleća hrišćanske istorije, nisu puno vodili računa o tome da njihove rukopisne verzije ostanu verne originalu ili starijem prepisu. Oni su te tekstove menjali i prepravljali – što slučajno, greškom, što namerno – u duhu vremena i teologije koja je bila dominantna u njihovo vreme. Sačuvani su, na primer, zapisi na marginama, gde oni sami čak upozoravaju svoje kolege da ne diraju, ne menjaju jednom ustanovljeni tekst (Erman 2007, 60-61). Danas znamo da su uvodna poglavlja (prolozi) Matejevog i Lukinog jevanđelja nastali kasnije od osnovnog teksta tih dokumenata. Završetak Markovog jevanđelja je takođe naknadno dodat. A onda su svi ti rukopisi prolazili kroz naknadne, uglavnom redaktorske obrade, dug proces kanonizacije (od II do IV veka) i viševekovnu teološku obradu i tumačenja s ciljem da se utvrdi „pravoverno“ čitanje tih dokumenata. Sami kriterijumi pravovernosti su se, dakako, menjali tokom vremena.

Biblijska antologija, posmatrana, pak, kao jedinstveni tekst, tematski je organizovana i prilično koherentna knjiga. Ona počinje s rajem i završava s apokalipsom, odnosno krajem sveta. Hebrejsku Bibliju pratimo od postanja i pada – preko zaveta, saveza s Bogom, egzodusa – do osvajanja obećane zemlje, carstva, novog progona i povratka, te najzad proročanstava. Novi zavet, opet, sadrži kratak životopis Isusov, najraniju povest crkve, kao i epilog o kraju sveta i ljudske istorije. Različite biblijske tipologije (npr. Dekalog i Beseda na gori; Adam i Hristos, Nova Eva i Bogorodica, itd), čine da neke od tih tekstova možemo istim pogledom (sinopsis) posmatrati u dva različita ogledala – jedno naspram drugog.

Problematično je, isto tako, analizirati takve religijske tekstove nezavisno od društvene istorije, jer tako ostajemo prikraćeni za njihovo razumevanje u kontekstu vremena i prilika u kojima su oni nastajali. Na primer, kakva je bila percepcija vremena i prostora kod autora tih spisa, kakve su bile njihove mentalne mape? Da li su oni bili više orijentisani ka sadašnjosti ili ka prošlosti, budućnosti? Mnogo je, naime, primera i ilustracija u samom Novom zavetu koji svedoče o tome da su rani hrišćani bili najviše orijentisani ka sadašnjosti, što je u skladu sa pogledom na svet mediteranskog ruralnog stanovništva, osobito u prvom veku.1 Da li je percepcija vremena žitelja Galileje, ali i primorskih gradova, bila linearna ili ciklična? Kakav je, potom, bio odnos između stvarnosti i sfere imaginarnog? Koliko je to imaginarno i samo bilo, u izvesnom smislu, realno za Isusove savremenike i sledbenike? Verujem da odgovori na takva pitanja pomažu, bar u izvesnoj meri, da se bolje razumeju i pojmovi kao što su eshatologija, apokaliptika ili parusija.

Kada je, pak, reč o prostornim koordinatama, skoro svi autori Biblije bili su Jevreji, a njihov matični lokus – Mediteran. Na koji način se tu, onda, putovalo – kako morem, a kako kopnom? Nije tu, svakako, bilo aktuelno današnje linearno računanje vremena (hronologija), kao ni današnje poimanje geografije. Plinije Stariji, polihistor i geograf iz prvog veka, video je, primerice, Trakiju i Skitiju kao najsevernije oblasti kontinenta u kojem je živeo – odmah ispod Okeana. Na tom obodu sveta su, u njegovim mentalnim mapama, živeli Pigmeji (Pliny 1961, 479). U tom kontekstu, Trakija i Skitija su metaforički predstavljale severni kraj sveta, dok su se na južnom ogranku nalazile Etiopija i Indija. Takav pogled na geografiju imali su i drugi žitelji Rimskog carstva u Isusovo doba. Mitološke kartografije su se tu, u značajnoj meri, poklapale i s onim mentalnim. Jevrejski rimski istoričar iz prvog veka Josif Flavije u svojim Starinama (1.3) opisuje, na primer, rajske reke koje se spominju i u biblijskoj knjizi Postanje. Za njega je reka Pišon, u stvari, Ganga u Indiji, Geon (Gihon) je Nil, a druge dve reke su Tigar i Eufrat (Flavije 2008, 12). Izgleda da sve one, prema Josifu, ističu iz Okeana, a jedna (okeanska) reka, koja okružuje celu Zemlju, potiče iz rajskog vrta, koji se u Flavijevim koordinatama nalazi na krajnjem istoku. Ili, recimo, kakva je bila prostorna, ali i simbolička, koncentracija svetog među Jevrejima u Palestini u prvom veku? Zemlja Izrael (provincija Palestina) imala je za njih, svakako, veći sakralni značaj od ostatka Rimskog carstva. S druge strane, grad Jerusalim bio je svetiji od ostatka Izraela. Predvorje hrama u Jerusalimu bilo je važnije od ostatka grada, a Svetinja nad svetinjama je bila, naravno, najsakralniji prostor samog Hrama.

Društveno-istorijsko i sociološko tumačenje biblijskih, posebno novozavetnih tekstova naslanja se, s jedne strane, na teološke osnove pristupa Sitz im Leben,2 kao i na teorijske i metodološke postavke sociologije i sociokulturne antropologije. Kada je, na primer, reč o ranom hrišćanstvu, poseban naglasak se stavlja na činjenicu da su prvi hrišćani i sami bili obični žitelji Rimske imperije koji su imali porodice i koji su propovedali svoja učenja i izvodili obrede u jednom izrazito helenističkom miljeu, s pratećom društvenom i ekonomskom stratifikacijom. Među glavne predstavnike takvog metodološkog pristupa u poslednjoj četvrtini XX veka izdvajaju se, svakako: Vejn Miks (Wayne Meeks), Gerd Tajsen (Gerd Theissen), Džon Gejdžer (Johm Gager), Hans Diter Bec (Hans Dieter Betz), Elizabet Šisler Fiorenca (Elizabeth Schüssler Fiorenza), Džonatan Smit (Jonathan Z. Smith), Ed Sanders (E. P. Sanders), Robert Vilken (Robert Wilken), Pola Fredriksen (Paula Fredriksen). U svom deskriptivnom pristupu3 ti naučnici se bave običajima i institucijama helenističkog društva i analiziraju odgovarajuće paralele koje se uočavaju u tekstovima Novog zaveta. Tu je, s jedne strane, bitan društveno-istorijski kontekst nastanka palestinskog judaizma u prvom veku, dok je, s druge, veći naglasak na grčko-rimskoj kulturi kao nezaobilaznoj društvenoj matici ranog hrišćanstva.

Navešću samo jedan primer iz vlastitog istraživanja. U svom prvom pismu Korinćanima apostol Pavle razmatra jedno značajno pitanje koje je zaokupljalo mnoge hrišćane paganskog porekla: da li je njima dozvoljeno da uzimaju hranu posvećenu idolima? Problem s kojim se Pavle suočio u Korintu, ubrzo nakon ustanovljavanja prve zajednice u tom gradu, imao je veze s nekim čisto praktičnim obrascima ponašanja u onim situacijama u kojima su hrišćani dolazili u kontakt s hranom namenjenom idolima. Kako, na primer, da se postupa ako se za meso kupljeno na pijaci utvrdi da je prethodno bilo nuđeno paganskim božanstvima? Ili – kako Isusov sledbenik treba da se ponaša na paganskoj gozbi ako ga tu pozove prijatelj koji je sam ’neznabožac’? Najzad, u čemu je razlika između evharistije i gozbe idolopoklonika u hramovima? U tom smislu je i termin ’žrtve idolske’ (eidolothyton – 1 Kor 8.1), u stvari, samo jedan polemički izraz čiji je pravi smisao bio u tome da se ukaže na sve one vidove slobodnog (pa i nemoralnog) ponašanja, na gozbama i van njih, koji zbog svojih problematičnih moralnih konotacija mogu sablazniti druge hrišćane (Vukomanović 2003, 137). Ili, kakav je bio status robova u helenističkom društvu, te kako ova saznanja mogu doprineti razumevanju Pavlove metaforičke upotrebe reči – rob?

U svom radu iz 1975. godine Džonatan Smit je naveo čak četiri cilja koja bi društveni opis ranog hrišćanstva trebalo da postigne: 1. opis društvenih činjenica koje su sadržane u ranohrišćanskoj građi; 2. opisivanje društvene istorije ranog hrišćanstva ili bar nekih specifičnih faza te povesti; 3. analiza društvene organizacije i društvenih procesa koji su izrodili ranohrišćanski pokret i njegove institucije; 4. tumačenje ranog hrišćanstva kao društvenog sveta koji pruža značenje i obezbeđuje plauzibilne strukture za one koji nastanjuju taj svet (Smith 1975). Činjenica je da Biblija na gotovo svakoj svojoj stranici upućuje na neki društveni događaj, na međuljudske odnose i institucije, kao i na obrasce društvenog ponašanja. Sami ti spisi su, štaviše, nastajali u specifičnim socioekonomskim okolnostima, unutar određenih društvenih i institucionalnih okvira. Oni sami, štaviše, sadrže ili kodiraju podatke o društvenim sistemima u kojima su nastajali i za koje predstavljaju specifičan odgovor. Razumeti, analizirati i tumačiti te socijalne i kulturne aspekte biblijskog štiva jeste, sasvim sigurno, ključan elemenat bilo kakvog egzegetskog postupka.

U teorijskom pogledu, bar neki od napredspomenutih naučnika se naslanjaju na sociološke analize svojih prethodnika (npr. Veber, Berger, Lukman) u slučajevima kao što je analiza harizmatskog liderstva i rutinizacije harizme u Pavlovim zajednicama ili primena koncepta ’društvenog sveta’ na formativno hrišćanstvo kao primer „novog sveta u nastajanju“ (Gager 1975, 8). Posebno su tu značajne one perspektive koje može pružiti sociologija saznanja: kako su, na primer, ljudi iz novozavetnog doba percipirali vlastitu društvenu stvarnost, odnosno svoj društveni svet? Kako, potom, društveni svet samog tumača utiče na razumevanje tog kasnoantičkog univerzuma i njegovog socijalnog okvira, konteksta? Ljudski svetovi su, po svojoj prirodi, društvene tvorevine, konstrukcije. Sociolog Piter Berger koristi pojmove društvena konstrukcija i održanje sveta, ističući kako bez njih nema društvene egzistencije. Svet u kojem živimo određuje, dakle, naše iskustvo onoga što je realno, stvarno. Otuda su i sve nove religije (osobito one istorijske, poput religija knjige) usmerene ka stvaranju ’novih svetova’. Evo kako to detaljno obrazlaže istoričar ranog hrišćanstva Džon Gejdžer: „Stari simboli zadobijaju nova značenja, a novi simboli oživljavaju; nove zajednice određuju sebe u odnosu na ranije tradicije; nastaje novi poredak svetog kojeg zajednica opaža kao izvor celokupne moći i značenja; ustanovljavaju se novi rituali koji podsećaju zajednicu na taj sveti poredak time što ga iznova stvaraju u činu ritualnog slavljenja; uspostavljaju se mehanizmi za očuvanje tog novog sveta i za njegovo prilagođavanje promenjenim okolnostima; najzad, tu može proizići jedan integrisani pogled na svet, uključujući teološke sisteme, svete spise, crkvene službe čiji je zadatak da se obezbede značenja ne samo za zajednicu, nego i za sve druge svetove“ (Gager 1975, 11).

Navedeni pristupi Bibliji podrazumevaju, naravno, i različite filozofske, hermeneutičke metode i načine razumevanja pomoću kojih se univerzum biblijskog teksta, pa otuda i svet u kojem su ti tekstovi nastali, osvetljava iz perspektive savremenog čitaoca. Reč je tu o složenom i suptilnom hermeneutičkom odnosu u kojem se zbiva ono što nemački filozof Hans Georg Gadamer naziva ’stapanjem horizonata’ (Horizontverschmelzung), pri čemu su ti horizonti ili perspektive jasno razdvojeni različitim jezičkim, društvenim, kulturnim i istorijskim kontekstima. Gadamer, isto tako, govori o istoričnosti razumevanja i razumevanju kao ’stupanju u zbivanje predanja’ (Gadamer 2011), što ima značajne implikacije i za analizu biblijskih tekstova. U tom smislu i hermeneutički pristup Bibliji, koji podrazumeva ne samo teološku egzegezu, nego i društveno-istorijske, narativne i filozofske aspekte recepcije sakralnog teksta, predstavlja neophodnu osnovu takve analize. Bibliju, svakako, treba promatrati i kao jedan vrlo složen sistem značenja. Reč je, naime, o onim značenjima koja nadilaze pojedinačne tekstove. Biblija je, dakako, i svojevrsni korpus mitologije. Miteme o usponu i padu, izgonu i povratku, tragediji i trijumfu, patnji i vaskrsenju, kao coincidenta oppositorum, na svoj način doprinose ikoničnosti biblijske antologije. Slično antičkoj mitologiji, i tu se, naime, susreću antropomorfni bogovi i teomorfni ljudi.

Društvene nauke, poput sociologije, osposobljavaju nas da izučavamo i pratimo pojave u realnom vremenu i prostoru, na terenu; da proučavamo žive fenomene, uključujući i žive religije u njihovom lokalnom i globalnom kontekstu. Sasvim drukčije je sa istorijskim naukama. Tu je često na delu rekonstrukcija života na osnovu fragmenata, ponovna konstrukcija, koja najčešće bitno odudara od realnosti drugog prostora i vremena. Čak i kada je reč o socio-istorijskom pristupu, proučavanju društvenog života, istraživač je suočen s brojnim teškoćama vezanim za svoje izvore. Naročito je to, pak, izraženo kada je reč o daljoj prošlosti, tu gde imamo oskudicu izvora, a pogotovu još kada je ta dalja prošlost vrednosno opterećena, kao, na primer, u slučaju nastanka hrišćanstva. To što se izveštaji različitih naučnika često poklapaju nije nužno rezultat pouzdanosti ili istinitosti njihovih tvrdnji, koliko činjenice da oni čitaju jedni druge i stvaraju jedan novi, virtuelni svet koji se ne poklapa uvek s onim realnim. Možda to nigde nije više izraženo nego kada je reč o rodonačelniku hrišćanstva – Isusu Hristu. Bolje je stoga odmah priznati da istraživač tu nikad ne može dospeti do pune istorijske istine nego da se, u najboljem slučaju, može načiniti pokušaj da se makar približno rekonstruiše epoha, uz sva nužna ograničenja u pogledu izvora i neizbežan redukcionizam koji odlikuje većinu teorijskih pristupa.

Dok su se u poznoantičko i srednjovekovno doba uspostavljali odgovarajući principi, norme i pravila tumačenja biblijskog teksta – pri čemu se ponekad više naglašavao alegorijski, simbolički smisao (Aleksandrijska škola) ili, pak, istorijsko-gramatički način razumevanja (Antiohijska škola), a u sholastici i teorija o četvorostrukom smislu Pisma – moderna epoha je iznedrila filozofiju perspektivizma, kao i metodološki i disciplinarni pluralizam u tumačenju Biblije. Moderno kritičko izučavanje Biblije (tzv. ’biblijski kriticizam’) započelo je još u doba prosvetiteljstva. Tada su i nove metode empirijskih nauka počele da se primenjuju u različitim disciplinama, pa i u studijama Biblije. Niče je, na primer, smatrao da se značenja (pre svega, ljudske egzistencije) pronalaze putem stalnog procesa tumačenja, a ta interpretacija se uvek vrši iz određene perspektive. Otuda su i savremeni, pluralni pristupi Bibliji otvorili sasvim nove teme i pitanja vezana za proučavanje i razumevanje religijskog teksta. Kako, na primer, razumeti spis koji je nastao u sasvim različito doba, kao deo specifične kulture i društveno-istorijskog miljea? Kakav uticaj ima žanr pojedinog spisa na proces njegovog tumačenja? Koja je primarna autorska intencija pisca određenog biblijskog teksta? Savremeno proučavanje i recepcija Novog zaveta posebno su usredsređeni na razmatranje hrišćanske Biblije kao istorijskog dokumenta i kao književnog korpusa.

Zahvaljujući tim novim uvidima i hipotezama, Biblijom se danas bave stručnjaci iz različitih naučnih disciplina: istoričari judaizma i hrišćanstva, ali i istoričari antike (helenizma, Rimskog carstva); egzegeti Starog i Novog Zaveta, kao i crkveni istoričari; arheolozi, književni teoretičari, sistematski teolozi, sociolozi, antropolozi, filozofi i dr. U savremenoj biblijskoj egzegezi utvrdila su se tako dva osnovna pristupa tekstu Biblije – sinhroni i dijahroni, a unutar njih se, opet, izdvajaju: sociološki, antropološko-kulturološki, dogmatski, kanonski, asketski, kontekstualni, itd. U zavisnosti od ugla posmatranja i konteksta tumača, u savremeno doba su se izdvojili teologija oslobođenja, postkolonijalna hermeneutika, feministički pristup, psihološko tumačenje, narativna analiza, semantička analiza, pragmatička analiza, itd. Raznorodne naučne discipline i teorijski pristupi uneli su dodatnu dinamiku u samo istraživanje, pa se, u skladu s novijim perspektivama, biblijske zajednice češće posmatraju u svom autentičnom društvenom i istorijskom okruženju. Nije tu, dakle, samo reč o njihovim idejama, učenjima, već i o razumevanju tih zajednica na način na koji su one same verovale, mislile, postupale (npr. u okviru svojih rituala). Takvo istraživanje, u svakom slučaju, nameće nužnost multidisciplinarnog pristupa: istorijsko-kritički uvid u same tekstove, koji podrazumevaju saznanja iz domena arheologije, sociologije, istorijske demografije, antropologije i drugih naučnih oblasti. Spomenute divergentnosti jasno ukazuju na to da se u savremenom svetu na biblijski tekst gleda iz više perspektiva, što za posledicu ima i važne hermeneutičke implikacije.

Sadržaj
Predgovor
Istorija religija kao komparativna religiologija
Razvoj discipline
Mirča Elijade
Drugi uticaji
Religija kao sistem simbola: teorijske i metodološke pretpostavke
Uporedne studije rituala
Jedan primer: hodočašće u Meku
Interritualnost
Religijsko iskustvo: fenomenološki i hermeneutički pristup
Pristupi Bibliji
Hebrejska Biblija
Hrišćanska Biblija
Pristupi Bibliji
Hinduizam i budizam – iskustvo svesti, nauk o umu
Hinduizam
Indijski sveti spisi
Bogovi, ljudi i mitovi
Osnovni pojmovi hinduizma
Prevladavanje ontološkog dualizma
Budizam
Ko je bio Buda
Širenje budizma
Budin izazov
Islam – globalna religija pred izazovima mnogostrukih modernosti
Religija i modernizacija
Mnogostruke modernosti
Neosufizam
Hermeneutika ne-dualnosti, hinduizam i hrišćanstvo u dijalogu
Tomini hrišćani
Svami Vivekananda
Bid Grifits
Philosophia perennis
Navedena literatura
Beleška o autoru

Peščanik.net, 02.02.2023.


________________

  1. Evo i nekih primera iz ranohrišćanskih izvora: „Ne brinite se, dakle, za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga“ (Mt 6:34); „Ne mislite od jutra do večeri i od večeri do jutra na to šta ćete obući“ (Jevanđelje po Tomi, log. 36); „Hljeb naš nasušni daj nam danas“ (Mt 6:11); „Hljeb naš nasušni daj nam svaki dan“ (Lk 11:3). „Isus Hristos je isti juče, danas i u vijekove“ (Jev 13:8).
  2. U prvoj polovini prošlog veka veoma važan pristup Novom zavetu i ranom hrišćanstvu predstavljala je, u metodološkom smislu, tzv. kritika oblika (Formgeschichte), koju je zasnovao nemački stručnjak za Stari zavet Herman Gunkel, a na Novi zavet primenili Martin Dibelius i Rudolf Bultman (Bultmann). Kritika oblika je metodološki postupak pomoću kojeg se različiti tipovi teksta, tekstualne građe, smeštaju u specifičan Sitz im Leben, životni kontekst ili okvir autora tih spisa. Njen cilj je da se rekonstruišu najraniji oblici tradicije tako što će se razvoj tekstualne predaje vezati uz određeni društveni kontekst. Još 1925. godine je Oskar Kulman (Oscar Cullmann) isticao da su „savremene studije sociologije upravo otvorile nove horizonte za naše razumevanje istorije“ (Cullmann 1925, 472).
  3. Septembra 1972. godine jedna sekcija američkog Društva za biblijsku literaturu (SBL) okupila se oko teme skupa “Experiments toward a Social Description of Early Christianity”. Vejn Miks sa Univerziteta Jejl predsedavao je tom grupom, a ukupno je bilo podneto samo pet referata. Već naredne sezone, na godišnjem skupu Američke akademije za religiju i Društva za biblijsku literaturu (AAR/SBL), održanom u Čikagu, nastala je radna grupa koja se ozbiljnije pozabavila temom “The Social Description of Early Christianity” (Meeks 1975). Većina gorespomenutih autora naslanja se baš na te početke zasnivanja društveno-istorijskog pristupa ranohrišćanskoj literaturi.