Najbolje bi bilo da strana tržišta budu otvorena za našu robu, a da mi naše zatvorimo za stranu. Svi su ovih dana skočili na Hrvatsku kada je (višestrukim povećanjem nekih taksi) pokušala da oteža, ako ne i onemogući, uvoz voća i povrća, ali su se najgrlatiji među njima samo nešto malo ranije odlučno zalagali da Srbija spreči uvoz mleka, mesa, krompira… jer „uništava“ domaću proizvodnju. U redu je, dakle, kad naš paradajz uništava hrvatski, ali se ne sme dozvoliti da albanski uništava naš paradajz. Ili – nameštaj. Sa svih strana čuju se glasovi kako će dolazak kompanije Ikea uništiti našu industriju nameštaja. Srpski nameštajci uopšte nisu tako inferiorni kako njihovi „dušebrižnici“ hoće da ih prikažu. Srbija je u nekoliko poslednjih godina, od 2010. do lane, više nego duplirala izvoz nameštaja povećavši ga sa 200 na 450 miliona dolara dok je u isto vreme uvoz porastao za svega 50 miliona dolara, tj. sa 150 na 200 miliona. Uzgred, po navedenoj logici, to bi značilo da su naši nameštajci uništili neke tuđe, recimo u Češkoj, gde Srbija najviše izvozi, ili možda u Sloveniji sa kojom u ovoj branši ostvarujemo suficit. Svi skoče na vlast (opravdano naravno) kad koristi dvostruke aršine, ali mi možemo da ih koristimo nesmetano.
No, da se vratimo nameštaju. Kritika (izjava i tekstova) predsednika Vučića proširila se na kritiku, tj. omalovažavanje Ikee. Te „nema status prestižne kompanije“, te reč je o „prodavnici jeftinog nameštaja“ u kojoj kupuju „osobe srednjeg i nižeg imovinskog statusa“, te „vođena je profitnim motivom“…
Najpre, i da je sve to tačno, šta u tome ima loše? Kompanija se opredelila da svojim proizvodima zadovolji potrebe najvećeg broja ljudi. Ko hoće da proizvodi super kvalitetno i skupo – super, široko mu polje. To jest, koliko je široko pitanje je, ali bez obzira, stiče se utisak da bi za dovođenje neke takve firme Vučić dobio aplauze.
No, važnije, ta kritika, navodno usmerena na Vučića, u stvari je za njega pohvala. Tako reći – pi-ar. Jer se njome naglašava da on misli o „najširim narodnim masama“. Što i jeste posao svakog političara. A trebalo bi da bude i svakog javnog delatnika.
I treće, Ikea je zaista „velika škola“. Od nje može, ko hoće, puno da nauči. Ne samo kada je reč o „čistom biznisu“. Kao i od Švedske uostalom. Nisu te dve pojave, Švedska i Ikea, baš tako udaljene kao što se nekima čini. To ne videti znači biti slep kod očiju. Problem je što su od te bolesti kod nas ponajviše oboleli intelektualci.
U tom smislu nije problem čak ni Vučić. Jasna je poodavno njegova igra. Dok javno zagovara protestantizam, on u praksi sprovodi – partizam. Ko je lud da se „protestantski“ odnosi prema radu i životu uopšte, tj. da bude marljiv i štedljiv, ako do posla može da dođe samo tako što će se učlaniti u Srpsku naprednu stranku.
Ključ je u tome da se promene pravila. Ne ona zapisana u zakonima, nego ona koja vladaju u životu. To su pravila koja podstiču konkurenciju, preduzetništvo, inovativnost, odgovornost, i zadovoljavanje potreba i interesa što većeg broja ljudi. To su pravila (i moralna i pravna) kapitalističkog društva. Čiji su primer(c)i i Švedska i Ikea.
Peščanik.net, 12.08.2017.
Srodni linkovi:
Mijat Lakićević – Ikea i Veber
Rastislav Dinić – Dobar liberal
Dejan Ilić – Kratak odgovor Mijatu Lakićeviću
Rastislav Dinić – Rad oslobađa
Dejan Ilić – Predsedniče, laku noć
RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Mijat Lakićević (see all)
- Neprelazna vlada - 31/01/2025
- Nacionalne vrednosti i društveni razvoj - 04/01/2025
- Paljenje Rajhstaga i druge basne - 07/11/2024