Podgoričke Vijesti su nedavno objavile razgovor s jednim od osnivača “građanskog pokreta” Otpor koji je “prije 12 godina pripremio ambijent za rušenje diktature Miloševića”. Otpor je, za podsećanje publike Pobjede, bio pokušaj američke administracije da upumpavanjem sredstava i nove političke strukture podstakne politički proces koji je dostigao kulminaciju 5. oktobra 2000. Iz Vijesti ste mogli saznati da je “Otpor bio inspiracija raznim pokretima širom svijeta, a između ostalog i arapskom proljeću, koje je kasnije inspirisalo i okupaciju Vol Strita”. U vezi sa aktuelnim protestima u Crnoj Gori, izneto je i sledeće mišljenje: “U Crnoj Gori koja je podjeljena već godinama na pola, ja mislim da onaj pokret ili društveno-politička snaga, koja uspije da prevaziđe tu podjelu i napravi nešto što će da objedini te dvije grupacije, uspjeva sigurno”.

Kakvo je iskustvo s krajnjim učinkom Otpora u Srbiji? Nakon svih ovih godina, pitanje bi se moglo smatrati nevažnim, ali je neobično da stvarni odgovori ipak potpadaju pod inače široko zahvaćenu cenzuru svih beogradskih mejnstrim medija. Gde su sve završili pomenuti dolari američkih poreskih obveznika, koji izdržavaju i tolerišu i fukaru koja je “okupirala” Vol Strit, to više nikome nije važno. Otpor je motivisao zamoreno srpsko društvo da se opredeli za Miloševićev kraj. Na ulici, prevrat je, ipak, izvela razgoropađena sirotinja, razočarana nacionalnim porazima i katastrofom izolovane, monopolizirane ekonomije. U stvari su Miloševića izdale strukture u službama bezbednosti procenivši da će, uz podršku nove ruske kagebeovske administracije, s novim kandidatima i opcijama uspešnije uploviti u novu epohu koja je nastupila NATO intervencijom.

Od 2001, Otporaši su počeli da se okupljaju oko vladajuće Demokratske i ulaze u institucije. Krenula je i bezbednosna obrada. Nemam konkretne dokaze da je tadašnji šef vojne bezbednosti Branko Krga usmeravao kampanje poput one “SAMO VAS GLEDAMO” koja je imala ulogu medijske pripreme atentata na premijera Đinđića, ali je njegovo ubistvo zaista bilo uvod u uspon sve te ljudske mizerije koja se dotad prikrivala u njegovoj senci. I nije slučajno da se istovremeno, u krugovima istih Miloševićevih lopova i ubica, pripremao politički uspon Borisa Tadića. Puč u Demokratskoj stranci Otporaši su izveli učestvovanjem u “aferi Bodrum” kojom je diskreditovana vlada Zorana Živkovića. Srbija je od kraja 2003. počela da tone u blato političke kohabitacije Borisa Tadića i Vojislava Koštunice. U tom procesu su se “viđeniji” Otporaši odlično snalazili, bez obzira na očiglednu obnovu političkih vrednosti i prakse zločinačke Miloševićeve epohe: medijske manipulacije, korupcija, ucene i reketiranje, “dobre usluge” organizovanom kriminalu i pranje novca. Samo jedan od očiglednih primera, poput vrha ledenog brega, je uloga Slobodana Homena, državnog sekretara u Ministarstvu pravde i funkcionera DS, u “reformi pravosuđa”, zapravo partijskoj čistki i podvrgavanju sudske vlasti izvršnoj, uz zloupotrebe službi bezbednosti, prisluškivanje, lične pritiske, nezakonito prikupljanje podataka iz privatnog života, pretnje i ucene. Otimanje imovine i razbojnički procesi protiv Stanka Subotića bili su i neka vrsta specijalnog rata protiv nezavisne Crne Gore i Mila Đukanovića. Time su se DS i Otporaši zapravo odužili za pomoć koju su od njega dobili kad im je bila najpotrebnija. Ali je ta pomoć bila namenjena demokratizaciji Srbije, a ne njenoj transformaciji u novu formu lopovske satrapije.

Moje lično iskustvo je rasturanje LDP-a nakon relativno uspešnih rezultata na izborima 2008. Zvezda kampanje bila je naša dramska spisateljica Biljana Srbljanović, koja je kandidovana za gradonačelnicu Beograda. Za predsednika odborničke grupe u Skupštini Grada postavljen je, međutim, još jedan od “otporaša”, a BS prepuštena medijskom linču, nedavno i policijskim i parapolicijskim pritiscima i maltretiranju. Ne samo zbog podrške tajkunima i saradnje sa ostacima prigradskih klanova na sremskoj strani, LDP je zbog takvog odnosa i prema biračima, i prema “vrednostima” koje zastupa otporaška fukara, upravo ostao ispod cenzusa na novim beogradskim izborima.

Za publiku Pobjede sigurno je najvažnije pitanje, zašto je “viđenijim” otporašima stalo da “ruše” Đukanovića? Kako su Demokratska stranka i njeni otporaši zaboravili njegovu Crnu Goru u kojoj su se krili i punili torbe s dolarima koje su završile u njihovim zamašćenim gaćama, umesto u srpskoj demokratiji? Da li će crnogorski “Otporaši”, ujedinivši Crnu Goru, srušiti “Đukanovićev režim” i u Crnoj Gori uspostaviti demokratiju i vladavinu prava? Politička korektnost i savremene levičarske sociološke teorije verovatno ne dopuštaju da se postupci i odluke vezuju za socijalno poreklo, karatker ili domaće vaspitanje. Ali, među nama, razumećete, fukara ostaje fukara. I kad se obuče, i tobož upristoji, kad se obogati, i kad počne da se pita. I nadam se da je ovo sve početak kraja, ne Crne Gore, kakva jeste, nego one Srbije koju je fukara prilagodila potrebi da opere svoje poreklo.

Pobjeda, 08.05.2012.

Peščanik.net, 08.05.2012.