Dramski pisac Slobodan Šnajder svakako spada među najneobičnije literate ovih prostora novijeg doba. Njegove drame, eseji i prozni radovi, od kasnih 60-ih do danas, odišu nekom kombinacijom visoke društvene kritičnosti i intelektualne melankolije, koje su Šnajdera predstavile kao prvorazrednog erudita i osobu izrazitog senzibiliteta prema problemima od kojih su mnogi okretali glavu. Kulturalno, časopis Prolog i izdavačka kuća CeKaDe, koje je osnovao i vodio Šnajder u 80-ima, bili su mjesta intelektualnog prosedea najvišeg ranga. Intimno, takva duhovna aura “bolne osjetljivosti” priskrbila je Šnajderu epitet usamljenika i nezgodnog sugovornika a na socijalnom planu bilo je “dosta gubitaka među prijateljima”, kako kaže sam Šnajder. Lijevo orijentirani pisac imao je problema i u socijalizmu, naročito u ludilu koje je došlo nakon njega, ali čini se da, o bilo kojem režimu da je riječ, političari Šnajdera doživljavaju kao neugodnog svjedoka, kojeg bi se najradije voljeli riješiti. Tako su u vrijeme Tuđmanove vladavine Šnajderove drame bile ekspresno uklonjene s kazališnih repertoara, iako se, naprimjer, njegov Hrvatski Faust igrao u 80-ima po čitavoj Jugoslaviji ali ništa bolje nije ni danas u eri “nacionalizma s ljudskim likom”. U vrijeme Račanove koalicije Šnajder je bio direktor respektabilnog Zagrebačkog kazališta mladih ali predstave koje su problematizirale ustašku prošlost i nacionalističku sadašnjost bile su previše i za malograđanski mainstream i za političku elitu. Šnajder je morao otići. Iako njemački i austrijski teatri hvale Šnajdera kao prvorazrednog pisca, u Hrvatskoj, uz rijetke izuzetke, njegovih komada na kazališnim daskama i dalje nema. Doduše, objavljena su Šnajderova Odabrana djela u devet knjiga (Prometej, Zagreb 2006. – 2008.) i premda on redovno piše svoju kolumnu Opasne veze u Novom listu, čini se da je to prava mjera “dopuštenog rizika” za političku javnost koja svoje kritičare jedva može vidjeti na policama u bibliotekama. Sa Slobodanom Šnajderom razgovaramo u povodu njegove nove drame Enciklopedija izgubljenog vremena koja je pobijedila na natječaju u – Crnoj Gori.

Dani: U Vašoj najnovijoj drami Enciklopedija izgubljenog vremena, s kojom ste pobijedili na ex-yu natječaju za dramski tekst u Crnoj Gori, povezujete Franza Kafku, Danila Kiša i ubijenog sindikalnog aktivista Milana Krivokuću. Zašto?

Šnajder: Prva dvojica su književni uzori, treći je sudbina. Sudbina je nasmrt premlaćena na kućnom pragu, u Zagrebu početkom 90-ih, i do danas se ne zna od koga. Riječju, kradem gdje stignem. Pokrao sam svojedobno velikog Goethea (ali ne i Klausa Manna; protivno onom što se obično misli, Mannova Mefista pročitao sam nekoliko godina nakon što je moj Hrvatski Faust već bio napisan).

Dani: Junaci Vaše gotovo nadrealne drame, obični svakodnevni ljudi, neprestano su “na čekanju” i takav život, opterećen besmislom, djeluje promašeno. Ima li izlaza iz takve apatije?

Šnajder: Glavni junak moje Enciklopedije izgubljenog vremena nipošto nije apatičan lik ne samo zato što pisac za nj jako navija. Taj se lik zove Gregor Samsa, ali odbija da ga vlastiti strah (pred smrću, bolesti, gladi) pretvori u kukca. Kad jednom taj mirakul dobije javni život, izaći će na vidjelo da moj junak ima u svojoj teškoj borbi nekih rezultata. Pučki kazano, on se ne da.

Dani: Zapravo, Vaša drama predstavlja vrlo točnu poetsku rezonancu crnila u realnom životu, u kojem najviše stradavaju takozvani mali ljudi. Kakva je odgovornost intelektualaca na ovim prostorima u svemu tome?

Šnajder: Ja sam na mnogo načina varirao svoj uvid da je odgovornost intelektualaca “na ovim prostorima” golema. Mnogi su, vrlo neodgovorno, ušli u sumnjive sporazume s nacionalnim kvazielitama, štoviše, oni su te elite opskrbili – ta radi se o proizvođačima ideja – mnoštvom prividnih argumenata kojim se opravdavalo najveće bezumlje. Moj junak Gregor Samsa gotovo da i nema saveznika u svojoj konačnoj borbi da podari neki smisao svom životu.

Dani: Zašto se Vaše drame tako dugo i tako uporno ne igraju u Hrvatskoj, kada je, naprimjer, Hrvatski Faust u 80-ima izvodilo nekoliko kazališta u isto vrijeme?

Šnajder: Ipak, krajem devedesetih varaždinsko je kazalište, nakon desetgodišnjeg bojkota, izvelo crnu komediju Kod Bijelog labuda, u režiji Petra Večeka, jednog od apsolutno raritetnih redatelja u našem teatru koji je shvaćao kakav mu saveznik može biti pisac. Za gotovo sve druge pisac je naprosto protivnik koji zanovijeta, dakako, nemajući pojma o tome što je napisao. Potom su igrana tri moja naslova u razdoblju 2001. – 2004. Nevjesta od vjetra čak u HNK, što je danas sasvim isključeno. Novi krug isključivanja traje već pet godina. Ja nisam prava adresa za odgovor na pitanje “zašto”. Nedavno mi je Nataša Govedić, bistra kakva jest, u jednom razgovoru objasnila ključnu razliku između mojih “tranzicijskih” tekstova (kakav je, naprimjer, rečeni mirakul, kakav je i Labud) i sličnih tekstova kolega. Tekstovi koji imaju nesravnjivo više uspjeha od mojih bave se uglavnom posljedicama i žrtvama. Ja sam se drznuo baviti počiniteljima i uzrocima. Moj se junak u mirakulu itekako pita zašto je sve to s njim tako, on nije žrtva koja se boji i pomiruje. A to se gleda nerado. Kazališne uprave ne vole da ih se stalno podsjeća na njihov oportunizam. U tom pogledu ne čini mi se da danas ima ikakve razlike između Sarajeva, Beograda i Zagreba. Pa da smo i stoput različite države.

Dani: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u tom smislu je epicentar distance prema Vama. Zašto?

Šnajder: Zato što sam ja jednim prilično vam poznatim komadom (Gamlet, op. aut.), igranim u boljim vremenima i u Sarajevu, postavio pitanje o tome kako se u kazalištu može postati subjektom, odnosno kako samo kazalište može biti subjekt. U datom povijesnom momentu, to je značilo: odnijeti ga u šumu! Oni koji su ostali pod perinom 1941., ili njihovi potomci, ili pak samo oportunistički istomišljenici, jednostavno si nisu dali postaviti ova pitanja. A kako smo onda tek daleko od odgovora. Današnja “rukovodna struktura” HNK “dogovorena” je pod haubom jednog frizeraja. Tu ne postoje niti minimalne pretpostavke za stvarno umjetničko vođenje kuće. U posljednje vrijeme sve se inzistentnije šapuće o dugovima, koji su tako oštro spočitavani upravi Tarbuk-intendant-Snježana Banović, direktorica drame, a riječ je o vremenima kad je HNK bilo nesravnjivo bolje kazalište od današnjeg jadnog “babinjaka”.

Dani: Godine 1991. Vašem ocu je dojavljeno da napustite zemlju. Koliko je ta prijetnja tada bila ozbiljna?

Šnajder: Teško je to danas reći. Svakako, nisam htio dopustiti, ili priuštiti (?) svojim sunarodnjacima da se po drugi put ogriješe o književnost (mislim na strijeljanje Augusta Cesarca).

Dani: Da li je ljevica u Jugoslaviji izgubila zato što je ona bila slaba ili zato što su nacionalizmi bili jači?

Šnajder: Kvazikomunistička ljevica odavno se opremila za nacionalističke projekte rasapa bivše državne zajednice. Tzv. komunisti najveći su krivci za krvav rasplet, uostalom nedovršen, koji se apsolutno mogao izbjeći. Ljevica u Hrvatskoj stvar je budućnosti; u njezinoj prošlosti ima malo utjehe.

Dani: Napisali ste dramu Zmijin svlak koja se tiče Bosne i Hercegovine. Poslije ste u vezi s tom dramom napisali esej Bosna/zmija/đavo. Šta je Bosna, ko je zmija a ko đavo?

Šnajder: To su pitanja koja si postavlja naprimjer jedan egzorcist. Ja ne kanim egzorcirati nikoga. Moje je da postavljam pitanja, a ne da istjerujem vraga. Zmija u Zmijinom svlaku jest osoba. Vrlo težak slučaj žrtve i počinitelja pod istom kožom koju periodično može svući, ali naraste nova (svlak). Šteta je što zasad u Bosni ne postoji pravi interes za tu dramu, koja je tako skroz-naskroz bosanska. Ja sam i bosanski pisac, u onom smislu u kojemu me u Njemačkoj kadikad u javnom diskursu opisuju kao feminističkog pisca. Napose je Zmijin svlak, još i više nego Nevjesta od vjetra, feministički komad. Ali i bosanski. Postoje doduše tragovi nekog interesa u Kamernom. Tu i tamo izmijenim poneki mail s upravom, to nije teško. Moja je velika želja da se taj komad radi u Bosni i da ga radi Tanja Miletić-Oručević, u čiju spremnost i talent ne samo da ne sumnjam, već sam osvjedočen metodom vlastite kože: Tanja je u Krakovu radila jednu od 15 verzija ovog komada, bila je to poljska predstava (uvelike je slična sudbina mnogih Poljakinja i mnogih Bosanki) i to je po svoj prilici najbolja predstava tog teksta. No tko mene sluša?

Dani: Predstava Veliki meštar sviju hulja, u Zagrebačkom kazalištu mladih, prema Vašoj adaptaciji proznog djela Miroslava Krleže, uzrujala je mnoge duhove jer je povezala nacionalne svetinje i nemoral. Ko je danas Veliki meštar u Hrvatskoj?

Šnajder: Adaptaciju je učinio redatelj Branko Brezovec, ja sam samo malo asistirao. Odveć je spretan, a i sretan, Veliki meštar da bi se dao samo tako imenovati od jednog skromnog autora. Njegovo je autorstvo svemirsko, on radi s konstantama. Kojim konstantama? Svemirskim. Einstein je jednom rekao da su dvije stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, no da za ono prvo nije siguran. Veliki meštar jest naša velika glupost kao glavni uvjet njegove mogućnosti.

Dani: Bili ste direktor Zagrebačkog kazališta mladih, u jedno dobro vrijeme (2000. – 2004.), i mogli ste vidjeti kako kazalište funkcionira iznutra. Šta o kazalištu u Hrvatskoj mislite danas?

Šnajder: Svugdje, baš svugdje u hrvatskim kazalištima, stvaran je modernom vremenu posve neprimjeren “utjecaj politike”, to jest kulturna je vlast postavljena kao političko kadroviranje. Nigdje čovjeka-programa! Svugdje poslušnici i činovnici. O sadašnjem stanju hrvatskog kazališta mislim sve najgore, a ujedno mislim da nema neke velike razlike, kao što rekoh, niti drugdje!

Dani: Pokušali ste osnovati večernju scenu Miroslav Krleža u Zagrebu. Unatoč obećanjima, ta scena nikada nije proradila. Jednako je prošao pokušaj Paola Magellija s montažnim kazalištem. Kako ocjenjujete šanse za afirmaciju nekog značajnijeg intelektualnog diskursa na ovim prostorima?

Šnajder: Paolo Magelli ima svakako nesravnjivo bolje šanse nego ja. Njegova je “odvažnost bez rizika” upravo legendarna. Eto, tako ja procjenjujem šanse “značajnijeg intelektualnog diskursa na ovim prostorima”.

Dani: Ne tako davno opisali ste kulturnu i društvenu atmosferu u Hrvatskoj kao stanje u kojem “svatko svakoga čeka iza ugla”. Da li se nešto promijenilo od tada?

Šnajder: Ništa se nije promijenilo, osim što su neki od ondašnjih hajkača danas objekti hajki. U tome ima neke više pravde: onaj tko se po čisto političkoj liniji popne u sedlo vlasti, mora računati da će na isti način biti skinut; otud se svi oni tako žure da se podmire. U hrvatskim, i ne samo hrvatskim kazalištima, sve je to evidentno do bola.

Dani: Marljivo pišete kolumnu Opasne veze u Novom listu preko 15 godina. Kako bi izgledao neki pokušaj inventure takvog pisanja u jednom nemirnom vremenu ili što bi danas za Vas bilo “strah i nada”?

Šnajder: “Sva je naša nada s druge strane”, to je citat Ive Andrića iz jednog nevjerojatnog eseja u kojemu veliki pisac sanja rušenje mosta! Strah i nada, a to je i glavni materijal snova. Inventura bi valjda imala otkriti što sam već razdavao, a što još imam na policama. Pitali ste me o teatru, no ja sad pišem roman.

Dani: Kako bi izgledala Vaša osobna inventura: godine 1968. bili ste na ulici s grudima punim optimizma. Danas imate više prijatelja u Evropi nego u Hrvatskoj…

Šnajder: Što se tiče ’68., nemamo nikakvog razloga stidjeti se zanosa svoje mladosti. Doduše, ništa nije onako kako smo mi htjeli, ali mi smo barem nešto pokušali. Ono što danas u Evropi vrijedi, što je uistinu evropsko, spada u tradiciju šezdesetosmaške pobune. Inventura bi podrazumijevala da ovo ili ono iz te tradicije ide u rashod, a ja nisam za to. Što se tiče prijatelja: netočno! Mogu jedino reći da na otoku, kamo nastojim zbrisati kad god to mogu, jer na njemu bolje radim, među tamošnjim “majstorima od mora”, ribarima, imam više prijatelja nego u rodnom gradu.

BH Dani, 12.03.2010.

Peščanik.net, 12.03.2010.

Leave a Reply