Godišnjica Oluje – reakcije u Hrvatskoj

Negativne reakcije nakon Zamirzinovog objavljivanja priopćenja nekoliko srpskih organizacija za zaštitu ljudskih prava u povodu trinaestgodišnjice akcije “Oluja” ponovo su pokrenule stara pitanja stradanja “naših” i “njihovih”, ali budući da dolaze s nevladine scene, a ne iz uobičajenog političkog, kulturnog i nacionalnog mainstreama, govore o tome da su ta pitanja teža nego što mislimo.

Reakcije, ukupno gledano, govore kako je priopćenje “tendenciozno”, jer govori samo o srpskim, a ne i o hrvatskim žrtvama, da licitira sa žrtvama i zločinima kojih je možda bilo manje, te da nam sve to skupa ide na živce.

Međutim, podaci u priopćenju o 200 000 izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, kao i o najmanje 700 ubijenih civila (HHO) već su u Hrvatskoj provjerene i javne činjenice. Osim toga, radi se o jednom određenom događaju u ratu, omeđenom vremenom i prostorom, te o konkretnim stradanjima ljudi unutar ovakvih okvira.

Zatim, udruge potpisnice priopćenja: Fond za humanitarno pravo, Centar za kulturnu dekontaminaciju i Beogradski centar za ljudska prava nisu nikakve udruge sumnjive provenijencije, nego – to zna svatko tko se bavi humanitarnim

radom – najrespektabilnije organizacije za ljudska prava na ovim prostorima, koje su stavljale glavu na panj onda kada se mnogi drugi to nisu usuđivali.

U čemu je onda problem? Čini se da je prema ovakvim reakcijama problem u tome – što god tko o tome mislio – da se s tamnim mrljama u vlastitom dvorištu i dalje teško nosimo. Da bi nam bilo lakše, odmah počinjemo govoriti i o našim žrtvama, i ljutimo se kada o neugodnim istinama govori netko drugi, iako taj drugi neprestano govori – uz ogroman vlastiti rizik – o svim žrtvama; jučer i prekjučer u Vukovaru i Srebrenici, danas na Kosovu, sutra nakon “Oluje”.

I do kakvih to istina možemo doći ako mi govorimo samo o svojim žrtvama, a oni o njihovima? Možemo, kao u starogrčkoj tragediji, svatko sa svojom istinom otići u grob, zaboravivši se pogledati međusobno u solidarnosti i povjerenju – do sljedećeg rata. Reakcije na Zamirzinovo objavljivanje priopćenja psihološki su razumljive, ali govore u najmanju ruku o tome da je (hrvatsko) suočavanje s prošlošću i dalje – teško pitanje.

Budući da u tom psihološkom vakuumu često ne znamo ili ne želimo znati što oko utvrđivanja istine o žrtvama ratova rade oni na drugoj strani, u prilogu objavljujemo razgovar s Natašom Kandić, predsjednicom Fonda za humanitarnom pravo, koja je za svoj rad dobila barem desetak prijetnji smrću, ali i nekoliko međunarodnih nagrada, uključujući i orden Republike Hrvatske.

Nakon priopćenja nekoliko beogradskih nevladinih organizacija, među kojima je sudjelovao i Fond za humanitarno pravo, u povodu trinaestgodišnjice vojne akcije “Oluja”, bilo je komentara kako je priopćenje selektivno i tendenciozno jer spominje samo srpske žrtve?

Nataša Kandić: U svom radu, Fond za humanitarno pravo već je 17 godina izložen istom tipu kritike da odvaja “naše i vaše”, već prema tome na kojem području istražuje žrtve u ratovima 1991-1999, pri čemu se gubi iz vida da FHP nije nikakva “srpska” udruga, već visokoprofesionalna organizacija za ljudska prava, kojoj je stalo da utvrdi činjenice o svim žrtvama ratova na ovim prostorima.

Kakav je cilj prikupljanja podataka o svim žrtvama rata?

Nataša Kandić: Naš cilj je da, u suradnji sa drugim nevladinim organizacijama sa ovih prostora, prikupimo imena i prezimena svih žrtava rata, zato što te žrtve nisu samo brojke, nego konkretni ljudi. Drugo, s konkretnim imenima žrtava želimo izbiti iz ruku adut nacionalistima koji preuveličavaju “svoje”, a ne spominju “tuđe” žrtve. U slučaju rata u Hrvatskoj to je organizacija “Veritas” i njen predsjednik Savo Štrbac, koji govori samo o srpskim žrtvama u tzv. Republici Srpska Krajina, a o hrvatskim žrtvama na istom prostoru uopće ne govori. Na kraju, naš cilj je mapiranje svih mjesta masovnog stradanja u posljednjim ratovima za potrebe neke vrste povijesnog pamćenja, kako se ovakve strahote više ne bi dogodile.

Kakve je konkretne akcije Fond za humanitarno pravo sprovodio u ostarenju ovih ciljeva?

Nataša Kandić: Kada je počeo rat 1991, mi smo šest mjeseci svakog dana stajali ispred zgrade Predsjedništva Jugoslavije i čitali imena i prezimena ljudi koji su ubijeni u ratu u Hrvatskoj. To smo radili kada su bili u pitanju Škabrnja, Drniš i Vukovar, a naročito smo se angažirali na otkrivanju žrtava zločina na Ovčari. U Bosni i Hercegovini radili smo na prikupljanju podataka o žrtvama zločina u Prijedoru, Višegradu, Foči i Srebrenici. Za vrijeme rata na Kosovu 1998-1999. prikupljali smo podatke o zločinima nad civilnim stanovništvom. Napravili smo na hiljade intervjua, uspoređivali naše podatke s izvještajima drugih organizacija, pravili ponovljena istraživanja, zato što nam je bilo stalo do točnosti izvještaja s kojima izlazimo u javnost. Ovaj posao nije završen i zato u prioćenju vezanom za “Oluju”, osim naših podataka, spominjemo i podatke drugih organizacija.

S obzirom na to da u priopćenju o “Oluji” spominjete stradanja civila i od strane paravojnih formacija nakon ulaska u Srbiju, o čemu javnost malo zna, rad vaše organizacije baca i neko novo svjetlo na ukupna zbivanja novije povijesti na ovim prostorima?

Nataša Kandić: Naše podatke koriste sudovi i državna tužilaštva, na vidjelo izlaze tragovi zločinaca i moguće je iz svega tog izvesti zaključke i o nekom podkontekstu sukoba na prostorima ex-Jugoslavije, ali sve to – nije naša misija. Ponavljam, naš zadatak i cilj je da istražimo mjesta i razmjere stradanja u posljednjim ratovima i konkretna imena žrtava na svim stranama. Te nevine žrtve to svakako zaslužuju i to je najmanje što za njih možemo učiniti.

ZamirZINE elektronske novine za civilno društvo i urbanu kulturu, 11.08.2008.

Peščanik.net, 19.08.2008.

Leave a Reply