Uzdrmana braćo po nevolji, nacijo u vučjem škripcu, svi vi kojima srce, dok šopate policiju, još udara u ritmu starih koračnica, mili svešteni starci,

Dugo sam se kidao da li da se prihvatim pera, pustim od sebe ovaj tugaljivi, meketavi glas koji javnost očekuje razrogačivši oči i naćulivši nozdrve. Gomila novinskih besmislica samo me podstakla da prekinem zakukuljenost u bes i otvoreno priznam – da, ja sam bio Njegov jedini jatak, verni mu pobratim, saborac i nerazdvojnik! Doktor je kod mene pojen medovinom i varenikom, čuvan i dočuvan sve do momenta kad je seo u taj stoput prokleti autobus.

Ali, krenimo redom: Raaša znam još iz studentskih dana. Delili smo sve: hleb i so, sisatu Ljubicu sa Pofalića, zaljubljenost u poeziju i poker… Čuvao sam mu stražu dok je štedeo za vikendicu. Eno moje i sad naspram Radovanove, obe stečene u zanosu nežnih godina kad smo mislili da je svet naš i da nas obasipa pažnjom i tuđim parama. Slučajno smo onomad ležali i u zatvoru… Ja sam Doktora uveo u Stranku, ali sam iz tog metiljavog društva uskoro otišao na rodne Boboljuske da sabiram utiske i travke. Na rat sam izvirivao poizdalje, znajući da će se premlako puštana dušmanska krv vratiti da zapreti krila i našim vranim gavranovima, simbolima slobodne republike stvorene ispod sača.

Ali, da ne dužim – prve dane nakon parafa na Holbrukov papir (ja sam ga besan bacio u vatru) Rašo je proveo nalivajući se u mom katunu šljivovicom – očajan što više ne može šarati, pod blicevima svetskih medija, šmrkom političke mudrosti. Nije ga držalo mesto, imao je par pasoša i mogao je kud je hteo. Varaju se oni koji misle da se skrivao u ježevoj kućici, sklupčavao kao ljuta guja pod kamenom ili visio okačen o stalaktit. Ne, putovao je, radio sve ono što mu obaveze roditelja mlade države (koja je još krvava od poroda na sisi ćapćala) – nisu dopuštale. Vozio je rikšu u Tokiju, vidao kurje oči u toploj balegi Dalaj – Lame (tj.kod Dalaj Lame), zaveo bugarsku medicinsku sestru na sunećenju Gadafijevog unuka, lečio od depresije utučenog Fidela. Na đonovima njegovih timberlenki ucrtani su mnogi meridijani. Bio je poslanik donjeg doma ruskog parlamenta iz Poltavske gubernije, jahao s kozacima po stepi, spremao pukove i bazuke za pomoć otadžbini… U laponskom terorističkom kampu za Deda Mrazove mimoišao se sa Bin Ladenom i značajno mu namignuo, mreškale su mu se, uz zvuke flamenko gitare, vatrene lepotice u krilu dok je, obučen samo u crvenu maramu oko vrata, recitovao Lorku… Kockicama leda je pred nastup utrljavao bradavice plesačicama u Mulen Ružu, plivao u Savskom jezeru za Bogojavljenski krst (stigao treći), doturao krtač ocu Filaretu dok je ovaj štrajkovao glađu…

A onda su mu obaveštajni zduhači podvezali finansijske mošnice i moj ti se Rašo zaputi u ovu pripizdinu. Bio sam jedina preostala osoba od njegovog, doduše bezglasnog, poverenja. Taman sam iz slepog miša cedio kap žuči u musaku, kad on šušnu i bušnu iz bujadi, pa zvekirom o vrata. Došao mi nekako žalobitan, ni senka nekadašnjeg gorostasa. Brkove je nosio upletene u pletenice, i već tada video se u njemu neki skriveni šamanski šarm. I ja sam bacao tu i tamo pokoju kletvu, strugao pileće nožice, pomagao ako se gdekom zapeče duša u kostima,…jebatiga, čist vazduh ne puni stomak.

Puno smo pričali verući se po planinama i mogu vam reći – to je bio čovek ispravan i uspravan. Koliko mi je samo puta guleći žabe ili krojeći ubojke od paščeće kože govorio: „Ama, nisam ja rasista dogod mirno sede u sabirnim centrima. Ali, to ti je čista dijalektika: dok jedan ne otegne, ne može drugi da se protegne.“ Doktor je svašta znao, putujući je otvorio nove trapove uma, a ni ja nisam bio s raskida kad je onostrano u pitanju. Nosili smo zaprtak (jaje nedonošče) trideset dana pod pazuhom i zavlačili se u kokošinjac (Raši se vaši zapatile u bradu) čekajući da se ispili crno pile, otimali miševe iz usta zmije bauljine. Vijali su nas psoglavi da nam nataknu bakrač na glavu, mamili iz jame bijući se kašikama i kuvajući kačamak. Učili smo se tihovanju po recepturi oca Pohotija. Radovan je hiromantiju držao u domalom prstu, a po napipanim čvorugama na glavi gradirao bi zločin podoban pregledanom pacijentu („Ih, jado, pa nemaš ti ovde izbočina ni za masovno ubistvo, a kamoli za nešto jače“). Farbali smo i upoređivali visuljke, pa ih cimali i punili energijom.

Ali, njega je sve češće nešto vuklo u mahale, što će mu na kraju i doći glave. Razigravao je spermatozoide šmokljanima, davao putenu potporu nerotkinjama. Dešavalo se da, izazivajući sudbinu, u birtiji podvikne: “Zagudider, svirac, onu o meni“. Pa se vraćao u brda da hipnotišemo ćurane, lečimo prekomernu čobansku onaniju, mumlamo: “Vidim vola oko stola“ i rasturamo nagaze vila. Ja mu jesam, videvši da pati za spretnom ženskom rukom, podastro rođenu suložnicu, ali nju jadnicu ko po danu vidi neće obnoć vrat lomiti da joj se prikrade.

Rašo je sve češće bio srdit kao da je na koprive mokrio. Jednoga dana, samo je natrpao pasji đumbir i mišje zelje (jah, Sokratovu kukutu) u bisage i otišao za Beograd da pravi kvantne pomade i pomaže ljudima da prežive ili lakše umru (što je oduvek i činio). Avaj, a tamo nije imao ko da se podmetne kad mu je bilo teško. Bog i istina, ja jesam poslao pisamce nekim starim prijateljima iz Službe da mi ga pričuvaju, sve detaljno objasnio, to mu valjda nije moglo štetovati…

Sad, šta je tu je! A ja bih na kraju samo hteo umoliti janjičare koji ga ukebaše za jednu uslugu: dakle, kupaće gaće koje su nađene u Rašovom prtljagu su zapravo moje (smaknu mi ih sa štrika dok smo se opraštali), pa molim da mi se vrate, jer upravo krećem da se blagim maestralom, slanom vodom, škampima i rujnim prošekom polečim od ovog stresa i goleme tuge, a da prostite nemam se u čemu umočiti u more i hotelski bazen. A nije u redu da se u ovom trenutku kupam gologuz.

Svim srcem i ocilima Vaš,
Predrag Ž. Vajagić

  
Peščanik.net, 25.09.08.