Nisu političari tako bezosećajni kako se po redovima ispred narodnih kuhinja i službi za zapošljavanje priča. Evo, glavnjom i emocijama je planuo ministar zdravstveni koji svoju nervozu povodom hapšenja lekara što od citostatika stekoše vile i jahte – pravda time što istinski grize za napredak resora, a zlobnici mu zameraju da samo pušta korenje, ne sprečavajući odabrane da trgaju plodove.

Njemu izmiču zaslužene pohvale, a vrednim krticama iz SPO-a netruležne mošti pukovnika Mihailovića, za kojima svakog bogovetnog leta rašljare prekopavajući otadžbinsku crnicu.

Kada je još onoog 9. marta kršeći koščate prste Mihiz pokazivao kako nakazno drvo neslobode treba slamati dok s njega ne otpadnu slugeranjstvo i laž, svakako nije očekivao da će posle dve decenije pomenuto stablo i dalje biti živo, zdravo i sokova puno, pa još zaštićeno gustim šipražjem izniklog licemerja. Baš takav krajolik inspirisao je Ivicu Dačića da, slaveći divan dan stranke koja nas asocira na mnogaja užasna ljeta, zasadi drvo javorovo, simbol lepote i elegancije kojima se (do paklenog slavoluka i nazad) diče i slavljenička partija, i njen glavni šumar.

Ne čude velika pompa i ogledne zvanice na proslavi onoga čega bi se pametniji stideo, kad se zna kakav kopulacioni potencijal poseduje interesna grupa ispred koje se isprsio grešni i na karijeru ješni dijak Ivica, pazeći čak i na to da kantica iz koje zaliva mladicu bude neutralno – zelena.

Poznato je da Dačić više mari za promene, nego za pomene, ali nigde ne pročitah da li je u osiguravajućem društvu uplatio polisu Sava Savanović za slučaj povampirenja nekadašnjeg idola, jer to nije susret od koga bi sad ikome od njih veselo zelelujao podvaljak.

Ta opasnost je realnija nakon tvrdnje jednog nemačkog naučnika da Rumunija postaje vampirska zemlja drugog reda, pošto su znatno pre u Hrvatskoj i Srbiji postojali kršnici, ljudi rođeni za velikog nevremena, kojima pri pohodu na vampire duša napušta telo.

Ne znam za duše, ali tela dva najvažnija kršnika na Balkanu dodiruju se sumnjivo često. Gotovo da ne prođe ni jedan mesečev svlak da se ne upitaju za zdravlje i tajnu sede kose.

Ni hobotnica Pol, za čijom pohovanom verzijom vape mnoge nacionalne kuhinje, ne bi mogla staviti krak u vatru čiji predsednik jelignjastiji, doteraniji do bezličnog savršenstva, slatkorečiviji i nezainteresovaniji za bilo kakav gest koji nije lična promocija.

Na beogradskom domunđavanju mimohodom mrtvih fraza bežeći od svakog pitanja koje bi moglo da škaklja, produbi im bore ili ne daj bože pokvari dobar tek – poočimi naroda su se složili da je put pomirenja najlakše prokopati preko loptaških stadiona buduće regionalne lige. Svejedno je sudbina suživota dva naroda kao lopta džabulani: uhvati dobru putanju, pa odjednom „propadne“ ili ode u nebeske rašlje,…

Tadić je, dok se „njegov Ivo“ vrpoljio, još rekao kako ga niko ne mora pozvati u Vukovar, u koji će (kao onomad JNA, opasku dodao-ja) sam doći, ali i tada u paketiću sa svojim hrvatskim arhiprijateljem.

Ni u paketu, ni ponaosob, međutim, put domovnjače i njenih ustanova neće Ejup Ganić i Sretko Kalinić. Prvi se drži Big Bena i, profesorski svrstavši činjenice u glavi, ne da neprijatelju u ruke; a drugi, čijim iskazom su za sad zadovoljni jedino zastupnici Bosh-ovih mašina za mlevenje mesa, tvrdi da bi ga u srpskoj tamnici mogli lišiti ne samo prava na odbranu, već i života, čega se on kao osvedočeni humanista zgražava i kad nije njegova koža viđena za šiljak.

Kalinića treba razumeti, usud ga je rikošetirao daleko od rodne grude, pa mu promakoše neki pozitivni pomaci u tretmanu zločinitelja. Evo, kao u emisiji „Sve za ljubav“, ponovo su zajedno i braća Simović. Iako se, ne računajući pabirke pokupljene iz američkih niskobudženih filmova, slabo razumem u istražne postupke, mislim da nije baš po zakonu (koji i inače ne trpi mnogog ševrdanja) to što se nanovo spojena bratučad danima kroz rešetke u Zabeli dozivaju, usklađuju lažne iskaze i dogovaraju kome i kako napakovati sva ta ubistva kojima slučajno prisustvovaše. Ranije su zatvorenici želeći razmeniti neku poruku po deset godina dresirali bubašvabe, a sad samo pustiš glas iz grla i proces je u mirnim vodama.

I stražari sve to pasivno posmatraju!? Znam da, iz razumljivih razloga, muškost haremskih čuvara po pravilu ide na panj, ali mi je promakla odredba po kojoj su ovi zatvorski obučeni da ništa ne vide, ne čuju i ne nanjuše.

Mnogi naši novinari, pri tom pihtijasto drhteći, štancuju nove priloge za feljton: „Sve što ste želeli da znate o Legiji, a niste smeli da pitate dok je pripasivao oružje“. Pojedini žaluju što Šareni ne uteče još iz Centralnog zatvora, kroz koji promaja vuče kao u švajcarskom siru.

Smeće detalja koje razbacuju po tekstovima običnom čoveku smrdi, alimnogog  srpskog patriotu nagoni na buku i bes(puće). Detaljiše se o armaturi betonskih zidina nepremostivih i za Sergija Bupku, broju i kakvoći rešetaka, dinamitskoj otpornosti blindiranih vrata.

Jadikuje se nad sobičkom „tri sa tri“ u kome se ne može ni okrenuti onaj čije je kupatilo bilo veće od dva stana solidarnosti. U knjigu greha sistema upisuje se što je ukinut internet čoveku koji, makar njegovi prijatelji od toga i umirali, živi za druženje. Naciju zabrinjava i što narečeni Milorad (ne misli se na onog iz Laktaša) nije svoga tela gospodar, jer mu prostorija za seksualno ispunjenje (kao, btw, ni mnogima od nas) nije na raspolaganju.

Beleži se i u štampu daje kad je Ulemek ustao, kako je spavao, muče li ga komarci ili ambrozija, kojim vežbama se rasanjuje, koliko često mu vetre jastučnice, šta mu se spravlja u kuhinji, a da odgovara njegovoj posnoj pobožnosti.

Pošto je već ustremljenost ka unutrašnjoj strani rešetaka tolika, a kamera je svukuda, prosto se nameće ideja o reality šou kojim bi se pratio život sužanja u izolaciji, a SMS-om (posao, naravno, prepustiti Saši Popoviću) glasalo kome sleduje samica ili zabijanje klinaca pod nokte, a kome porcija svinjskih  kotleta ili poseta neke folk heroine (ili, pre će biti – kokaine).

Pošto je „Vox populi, vox Dei“, brzi glasački prsti mogli bi nekog povremeno, u predsednikovo ime, i pomilovati, pa bivšem sužnju omogućiti povratničku turneju u svet slobode koji je, kao uranijum, osiromašen njegovim odsustvom.

Poslednjih godina (dobro, decenija) prosveta nam je u čabru, a đaci više na opijatima nego na nastavi, pa bi „medijsku lepljivost“ zatočenika treba iskoristiti do kraja.

Već prežaljena volja za sticanjem znanja vaskrsnula bi u patriotizmom nabijenim školaracima ako im se ponude privlačni i bliski zadaci.

Malo ko ne bi želeo saznati koliko koraka tokom šetnje može napraviti Legija, a da se ne zakuca o bedem, kojom brzinom putuje glas mlađeg Simovića dok s burazerom raščlanjuje neki masakr, ili za koliko procenata se smanjuje maksimalna kazna članu zemunskog klana ako se na vlast vrati DSS?

A ako bi, povrh toga, nova srpska omladina dan počinjala uz školski program i jutarnji trening s Legijom, postali bismo najotpornija ratnička nacija, jedina koja se osigurala od daljeg propadanja, jer, jednostavno – dno je tamo gde smo mi…

       
Peščanik.net, 20.07.2010.