Čujte, Srbi

Ne treba biti mnogo patriotski (i muzički) obdaren, pa shvatiti da smo mi, Srblji – pesma među narodima. I to ne žalopojka isceđena kroz stisnute zube, već plameni bič tonova i povisilica u slavu života i narodne snage.

Mala neprijatnost: Kolega puca u glavu

Propao nam je izvoz džebane u Libiju. A bilo je tako lepo znati da se negde u širokom svetu ubija iz srpskih cevi. To je bio dokaz da nas ima na krvavoj mapi vaseljene, da se još uvek, makar i iz tuđe ubilačke ruke, pitamo o životu, smrti i poretku u svetu.

Kakav radostan dan

Gorostasima komunističke misli posthumno suze очи черные: zora plamti u talasanju crvenih barjaka i trobojki koje, vezane u čvor, pod b(l)udnim okom otadžbinskih kljunara, vise niz otvorene prozore. 

Tragom izvrnutih džepova

Moj jedini kućni ljubimac bila je kasica – prasica, a kult štednje kod nas se premetao s kolena na koleno. Prva pesmica koju sam naučio bila je ona Zmajeva: „ Štedi, dete, štedi / rasipništvo kazni, / kad niko ne gledi, / A ti lepo – mazni.“

Perverzne posestrime vile

Pornografija tako postaje otkačena  pesnica zakrvavljenog političkog sistema koji preciznim udarcima u glavu šopa anestezirano građanstvo i gura ga u klinč, do same ivice medijskih (i etičkih) septičkih jama.  

Iscelitelji

Gomila novinskih besmislica samo me podstakla da otvoreno priznam – da, ja sam bio Njegov jedini jatak, verni mu pobratim, saborac i nerazdvojnik!