Ostali smo uvijek – isti
Najstariji prestoničani, kaljeni u bratoubilačkim redovima za zejtin i šećer, prednjačili su u otimačini trešnjevih sadnica.
Najstariji prestoničani, kaljeni u bratoubilačkim redovima za zejtin i šećer, prednjačili su u otimačini trešnjevih sadnica.
Ipak, ništa svedrmajuće nije se desilo, jer Kosovo je naše taman koliko je bilo i pre nedelju dana.
Ni hobotnica Pol ne bi mogla staviti krak u vatru čiji predsednik je nezainteresovaniji za bilo kakav gest koji nije lična promocija.
Premijer Mirko Cvetković je ipak dočekao svojih pet minuta, doduše azijatske, slave.
Želiš li postati političar u Srbiji, moraš pendžetirati obraz i biti spreman izvrnuti podatke u presnu laž.
Tajkunoberačite su zaslužili jedno veliko, ljudsko – hvala. I jeste pravedno da oni imaju sve što mi više nemamo.
Borota je svuda bio ljubimac navijača koji su ga pratili kao što dete u cirkusu guta svaki pokret gutača vatre ili ukrotitelja pantera.
Da vidimo šta nam se događalo u godini duge devetke, u kojoj se potvrdilo da nekome olovo pliva, dok drugome i slama tone.
Ne treba biti mnogo patriotski (i muzički) obdaren, pa shvatiti da smo mi, Srblji – pesma među narodima. I to ne žalopojka isceđena kroz stisnute zube, već plameni bič tonova i povisilica u slavu života i narodne snage.
Dobro obučene ekipe organizovane po sistemu trojki, rašljare po celoj zemlji i zadižu svaki kamen (i još ponešto) tragajući za posmrtnim ostacima pukovnika Mihailovića.
Ispade da putnike u našim aeroplanima više ne privlači da: piju iz čuturica, razvlače domaćice leta ka aero – šaragama, lepe žvake i kretoš po sedištima, gađaju praćkicama kopilota.
Za čir autocenzure ne pomaže nikakvo lokanje šampona, jer su nagrižene sve opne umetničkih sloboda i hrabrosti u čoveku.
Propao nam je izvoz džebane u Libiju. A bilo je tako lepo znati da se negde u širokom svetu ubija iz srpskih cevi. To je bio dokaz da nas ima na krvavoj mapi vaseljene, da se još uvek, makar i iz tuđe ubilačke ruke, pitamo o životu, smrti i poretku u svetu.
Komentator Dobrosav Gajić je jednom pravdao bledo izdanje našeg košarkaškog centra Zorana Savića time da je dotični uoči utakmice imao malu neprijatnost. „Naime, umrla mu je majka“, reče Dobrosav i ostade živ.
Urođenici se utrkuju u idejama kako se ogrejati na način što približniji navikama iz ranog paleolita. Šta delati kad nestane vode, struje, gasa, kiki-bombona, vijagre i koncentrata za piliće.
Gorostasima komunističke misli posthumno suze очи черные: zora plamti u talasanju crvenih barjaka i trobojki koje, vezane u čvor, pod b(l)udnim okom otadžbinskih kljunara, vise niz otvorene prozore.
Moj jedini kućni ljubimac bila je kasica – prasica, a kult štednje kod nas se premetao s kolena na koleno. Prva pesmica koju sam naučio bila je ona Zmajeva: „ Štedi, dete, štedi / rasipništvo kazni, / kad niko ne gledi, / A ti lepo – mazni.“
Tokom nedelje bubao je zakone, a vikendom, zakukuljen u crveno – beli šal, odvaljivao betonske tribine stadiona da što pre razbije koju, već tada mrsku, hrvatsku navijačku glavu.
Pornografija tako postaje otkačena pesnica zakrvavljenog političkog sistema koji preciznim udarcima u glavu šopa anestezirano građanstvo i gura ga u klinč, do same ivice medijskih (i etičkih) septičkih jama.
Još je stari dobri Napoleon, drapajući se ispod mundira, rekao da postoje dve vrste ljudi u revoluciji: oni koji je dižu i oni koji od nje imaju koristi.
Gomila novinskih besmislica samo me podstakla da otvoreno priznam – da, ja sam bio Njegov jedini jatak, verni mu pobratim, saborac i nerazdvojnik!