Mnoge javne ličnosti žale se da od obožavalaca više ne mogu ni u klozet, ne znajući hoće li ih ovi  zasuti poljupcima ili krupnom sačmom. Prepadači, željni da opipaju predstavnike voljene elite, iskaču iz auspuha, vodokotlića, saksija sa gerberima ili tek otvorene konzerve tunjevine. Pa ipak, popularnost je deo posla i na nju se, kao baba na nargile, lako navući.

Na sve ovo verovatno je bio spreman Mirko C, junak naše priče, dok je sanjao kako sa vršnjakom Bregom u sevdah baca Hajdučku česmu, svakog četvrtka vodi Kviskoteku, penholder udarcem sebe i Šurbeka penje na ramena razdraganih navijača koji ih deportuju do pobedničkog postolja… Budio se decenijama ovaj čiča Gorio srpske političke scene u znoju, kroz košmarne izmaglice nazirao izlaz iz anonimnosti, čak postigao da ga, ni krivog ni ružnog, zapremijerče. Ali, ostade mu usud da ga i dalje na stranačkim i porodičnim proslavama mešaju sa šefom sale ili primašem tamburaške bande, a to se teško podnosi.

Ne pre nego što mu je brada pobelela, ipak, dočekao je svojih pet minuta, doduše azijatske, slave. Na tek skončanoj nekolikodnevnoj turneji po Kini i Južnoj Koreji (Severnu je izbegao, jer nije zgodno biti tamo baš sad, kad sudbina fudbalskih reprezentativaca visi o koncu) – od prijateljskog naroda doživeo je prave i najiskrenije moguće ovacije. Izveštaji svedoče da su ga razdragani omladinci, za ovu priliku zakićeni i srpskim imenima: Dejan, Lazar i Aćimović (sic), dočekali srpskom trobojkom i višeglasno otpevanom himnajom „Bože pravde“.

Kud god bi zalomio telohranitelje na „Ekspo“ izložbi u Šangaju (a sličan delirijum nije izostao ni u Pekingu i Seulu) praćen je obožavaocima i našim znamenjima, a njegovo pitomo i (što ne reći) drago lice, koje u domovini tera na popodnevnu siestu, nije silazilo sa svuda načičkanih video bimova. Televizijske stanice pratile su svaki njegov korak, a dželepi policajaca i gorila natčovečanskim trudom odbijali sve one prihrlivše da mu stisnu ruku i odmere suze radosnice u toplim premijerskim očima.

Ako, zajedljivo kako već umete, pokušate poput bombe ispod tajkunskog auta podmetnuti tezu da je ova erupcija popularnosti iscenirana, te deo običnog gostoljublja ili ekscentričnosti pojedinaca, oštro ću vas demantovati i šutnuti u vremeplov.

Nisu sve državne posete tako blagorodne. Mnogi političar istočnog bloka od milošti je mogao dobiti samo kremaljski poljubac Erika Honekera ili Lea Brežnjeva, što je one nesvikle na tuđi muški jezik u ustima vodilo pravo psihijatru. Cela plejada naših vlastonosaca bila je dočekivana suzdržanim i otaljanim protokolom, a jedino je Zoran Lilić imao tu čast da mu, pred zornjaču, u šator bane Gadafi odeven samo u spavaćicu od pustinjske mesečine, ali željan konsultacija o svetskim problemima, lovu na srndaće ili štucovanju brkova.

Putevi diplomatije popločani su i obmanama: katolički biskup koji je premijeru Šainoviću i sankcijama okovanom narodu preneo ekumensku podršku bratskih vernika iz Sijera Leonea bio je tek prevarant kog su odale ljubičaste čarape i maznuti beštek.

Kažu da je kineski predsednik Cemin, gestom naročite pažnje i podrške, pustio glas u premijersko uvce dobrog Voje, ali se ovaj, nakon što mu je Đijan predložio da uzvrati nekom pesmom skamenio i u istom agregatnom stanju ostao naredna dva mandata.

Naravno, Tito je bio izuzetak, mada mu je na ruku išlo pravilo da egzotičnije (čitaj – vukojebanije) zemlje više pate od pompe i spektakla pri dočeku. Istini za volju, neki od careva koji su nalegali na našu stvar svoje podanike su predano zlostavljali, a često i služili na ovalu s krompirićima, ali svako to putešestvije donosilo je poneki poen našoj državi, a maršalu klesalo kult.

Iako bi radije trčali za antilopama ili se tukli kokosovim orasima i sekirama – stanovnici tih domaja bili su u buljucima sejani duž puta da, mašući zastavicama (a bujnije domorotkinje i drugim adutima, što svakako nije promaklo Titovom sladostrasnom oku) – odaju počast značajnim namernicima.

Svačim se tu pogled mogao nadojiti: pokretnim ikebanama od cveća, šarenim papirima i špalirima, sletovima i akrobacijama, valjanostima u svim oblicima… U Gvineji je, recimo, lokalni radio mesec dana unapred pozivao građane da se za Titov doček temeljno zaperu i obuku najbolje što imaju. Čim je na mali dvokrilac, koji je nadleteo našu delegaciju u Tunisu, obezbeđenje povadilo berete, iz vazduha su zamirisale bačene latice pomorandžinog cveta.

Neki lokalni običaji, opet, mogu da snevesele, jer ćufta koju gostoljubivi domaćin lično uvalja u sos i prinese vam ustima – na mestu ubija apetit. Nije lako bilo ni Seku Tureu kad je, u razjedinjenoj Liberiji gde se nije znalo ko koga prevaspitava mačetama, odabran da smakne zastor sa spomenika na kome, sav u mermeru, tamošnji predsednik Tabman, sve s cigarom u ustima, jaše pognutog crnca.

Ipak, vrhunac diplomatske veštine (a i paradoksa) bio je kad su našu delegaciju u istoj toj, kako već videsmo po pobožnosti izuzetnoj Liberiji – odlikovali Ordenom Hrista.

E sad, u državničke posete u kojima možeš dobiti podršku za svoje, često nakaradne, ciljeve, te vreće blaga ili, u najgorem slučaju, malariju – ne ide se sa šećerom u kockama i dvadeset deka kafe. Svi pokloni se pažljivo biraju. Američki astronauti Titu su doneli kamenčiće s Meseca, a on im je darovanim tabakerama poručio da se drže pušenja. Bilo je tu i zgodnih „trampi“: za antički šlem (koji mu je moguće trebao i u seksualne svrhe) uzvratio je parom lipicanera, a tuniški medaljon platio je tristaćem. Naserovi sinovi su maršala obožavali, šarmirani poni biciklima, gumenim žabama na naduvavanje i „Kraš” bombonjerama.

Ipak, najbolji posao Tito je napravio u Egiptu, gde je na pozlaćenu skulpturu Ozirisa iz 4. veka p.n.e. odgovorio s nekoliko gajbi jabuka i suvih šljiva, koje su u Africi, budući da se smatraju afrodizijakom, skupe i tražene.

Ali, malo smo se odmetnuli od teme, a u ovom uzvišenom času Mirko C, pun neke nove snage i naboja, nakon što je Azijatima uvalio pečate kralja Stoimira (ko je, pobogu, to?), raspakuje poklone, miluje vaze i ručno vezene zavese, na trenutak nas čak podseća i na nevestu koja razneženo uzdiše spremajući darove za miraz. Uživa naš heroj u svemu što ga je zadesilo. I baš sad javljaju se dežurni obadi iz opozicije da zatraže njegovu, tobož hitno potrebnu, smenu.

Njih samo mogu dobronamerno savetovati da puste čoveka da se raduje, uživa i kupa u svom egu. Neka mu damari razmrdaju telo i dušu, dočekao je hvalopevlje i nije zaslužio da bude ometen. A ko mu i zbog tih par kapi ponosa i dičnosti zavidi, nek se seti kako svi putevi odavno ne vode u Rim, već u kuću Velikog Brata, i da je slava k’o pečeni vašarski vo, kog valja rastrgati rukama i zubima, u metežu.

Svakako, ja se sa azijskom turnejom gosn.Cvetka nikako ne bih šegačio. Ako je već Bata Valter prestar da skida avione i birače, pelcer obožavanja prenet na Kineze pristigle na Balkan mogao bi koristiti premijerovom kultu, a tada ni njegova stranka ne bi ostala gladna vlasti.

Zviznite mi, zato, šljagu, ako već sledeće godine Mirkaća na aerodromu opet ne dočeka ona šangajska trojka, ali ovog puta ispred mnogoglavog hora koji će složno i na jeziku otaca otpevati:

„Druže Mirko, šajkaču nakrivi,
mani Srbe, Kinez ti se divi!“

     
Peščanik.net, 07.07.2010.