suvo lišće

Foto: Predrag Trokicić

Prošlo je 4 godine otkad je u Srbiji uveden prinudni rad korisnika novčane socijalne pomoći. U pitanju je primena sada već čuvene Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći, o kojoj je dosta pisano na Peščaniku.

Država je donošenjem ove Uredbe otpočela proces transformacije sistema socijalne zaštite u workfare sistem, gde korisnici socijalnih davanja moraju da rade da bi dobili beneficije koje im pripadaju. To se čini po ugledu na sistem koji je 1997. uveden u Americi, čiji je tvorac Lorens Mid „otkrio“ da je problem sa siromašnim ljudima u tome što neće da rade, a ne u tome što nema posla za njih. Ovaj sistem se pokazao delotvornim isključivo za smanjenje socijalnih davanja i kršenje ljudskih prava. Već sledeće 1998. godine Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava u zaključnim razmatranjima o primeni Pakta kojim se garantuju ekonomska, socijalna i kulturna prava (koji je ratifikovala i Srbija) kanadskim vlastima preporučuje da na svim nivoima preispitaju workfare propise kako bi ih uskladile sa obavezama iz Pakta i sa konvencijama Međunarodne organizacije rada.

Naši pisci Uredbe su 2014. otkrili da su korisnici socijalne pomoći lenji i da ih treba uposliti prinudnim radom, pravdajući to praksom u razvijenom svetu, pa čak i u zemljama Evropske unije.

Četiri godine kasnije postavlja se pitanje šta nam je donela primena te Uredbe.

Prvo smo videli da Ustavni sud ne služi zaštiti prava građana nego nekih drugih, ko zna kakvih interesa. Ako smo posle odluke da je smanjenje penzija u skladu sa Ustavom i imali nekih sumnji, one su razvejane posle postupanja Ustavnog suda u predmetu ocene ustavnosti Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći. Zbog nezakonitosti i neustavnosti odredbi ove Uredbe podneto je najmanje 3 inicijative za ocenu ustavnosti,1 dok je Zaštitnik građana predlog za ocenu ustavnosti ove Uredbe podneo još pre 4 godine. Ali Ustavni sud nikako ne nalazi vremena i hrabrosti da utvrdi očigledno. Najmanje jednom od podnetih inicijativa od Ustavnog suda je zahtevano da zbog teških posledica koje nastupaju po ostvarivanje prava građana obustavi primenu Uredbe do okončanja postupka. Naravno, ni to se nije desilo. U međuvremenu, Ustavni sud je utvrđivao da je Odluka o lokalnim komunalnim taksama Kuršumlije nezakonita, da je Pravilnik o stručnom usavršavanju, obrazovanju i specijalizaciji zaposlenih Opšte bolnice Požarevac neustavan i da je Pravilnik o uslovima i postupku za izdavanje i oduzimanje licence za ribočuvara, načinu vođenja Registra izdatih licenci, kao i sadržini i načinu vođenja Registra privrednih ribara u suprotnosti sa Ustavom i zakonom. O prinudnom radu korisnika novčane socijalne pomoći ni reči.

Nesumnjivo je da su lokalne komunalne takse u Kuršumliji važna stvar, da su uslovi za stručno usavršavanje u Opštoj bolnici Požarevac značajni za funkcionisanje ove zdravstvene ustanove i da je Registar privrednih ribara od presudnog uticaja na regulisanje materije ribočuvarstva i privrednog ribarstva. Međutim, nijedna od tih odluka nije ni približno toliko značajna kao odluka kojom se najsiromašniji građani i građanke koji su korisnici socijalne pomoći upućuju na prinudni i besplatni rad kako ne bi izgubili socijalna davanja koja im inače po Ustavu i zakonu pripadaju. Ovo ne zbog toga što su prethodno iznete odluke „bagatelne“, već zbog toga što nijedna od njih ne utiče na temelje na kojima počiva naša republika – na načela socijalne pravde i vladavine prava.

Četiri godine primene Uredbe nam je pokazalo da je njeno donošenje bilo tek početak potkopavanja načela socijalne pravde na kome se makar načelno zasniva društveni sistem u Srbiji. Istraživanje o 4 godine primene Uredbe utvrdilo je da je najmanje 9.436 korisnika novčane socijalne pomoći bilo prinuđeno da obavlja neplaćeni rad pod pretnjom gubitka svojih prava. Iako je jedna od priča koje smo slušali nakon donošenja Uredbe bila da će poslovi koje obavljaju korisnici socijalne pomoći dovesti do podizanja njihovih kompetencija na tržištu rada, to se nije dogodilo. Poslovi na koje se korisnici teraju odnose se na čišćenje ulica, kopanje kanala, čišćenje zapuštenih grobalja i obavljanje građevinskih radova. Možda je najbolja ilustracija sveopšteg ponižavanja korisnika novčane socijalne pomoći ona iz Rekovca, gde lokalni centar za socijalni rad navodi da korisnici „kopaju rake“ za preminule bivše korisnike ovog centra. Kopanje raka, čišćenje ulica, kopanje kanala ili rad na građevini nisu ponižavajući sami po sebi, ali to postaju kada vas neko primorava da to radite besplatno da ne biste izgubili pravo koje vam već pripada.

Istraživanje je pokazalo i da ogromna većina centara za socijalni rad ne prati efekte primene Uredbe, tako da se ne vidi namera da se time bilo ko „socijalno uključi“. Pre će biti da je namera da se dodatno otežaju uslovi za dobijanje socijalne pomoći. To pokazuje i podatak da čak 92 centra nisu mogla da navedu bilo kakvu informaciju o tome koliko je korisnika zaposleno primenom Uredbe. Nasuprot tome, kada se saberu svi koji su se pohvalili dobrim rezultatima, ispada da su 138 korisnika novčane socijalne pomoći zasnovali radni odnos zahvaljujući primeni Uredbe. Zbog često šturih i nepreciznih odgovora koje su centri za socijalni rad slali, nejasno je o kakvim poslovima se radi: da li su to ugovori o radu na određeno ili na neodređeno vreme i da li je do zapošljavanja došlo zbog prinudnog rada ili drugih mera socijalne aktivacije.

Dok Ustavni sud ćuti i bavi se privrednim ribarstvom, hiljade ljudi „odrađuje“ svoju socijalnu pomoć a ideja prinudnog rada se kapilarno spušta na lokal. Polako se pojavljuju odluke kojima se socijalna davanja finansirana iz lokalnih budžeta na različite načine ograničavaju ili onemogućavaju. Poslednji primer je objavljen u dnevnom listu Danas – gde se kaže da se u Plandištu 2.000 dinara odrađuje sa dva dana po 8 sati društveno korisnog rada. To je manje i od dnevnice koja se za nekvalifikovane poslove dobija „na crno“.

Da svemu tome nije kraj pokazuju i najavljene izmene i dopune Zakona o socijalnoj zaštiti, kojima je predviđeno da se socijalna pomoć neće odobriti radno sposobnim korisnicima koji su tokom 6 meseci pre podnošenja zahteva za socijalnu pomoć odbili da učestvuju u javnim radovima i drugim merama aktivne politike zapošljavanja koje propisuje Vlada. Saberemo li iskustva primene Uredbe sa činjenicom da u predloženom zakonskom tekstu nigde ne piše da će ovo biti plaćeni poslovi, jasno je da je jedino što možemo očekivati dalje urušavanje socijalnih prava građana i građanki Srbije.

Peščanik.net, 07.11.2018.


________________

  1. Inicijative za ocenu ustavnosti podneli su YUCOM – Komitet pravnika za ljudska prava, Autonomni ženski centar i Regionalni centar za manjine, Praxis i Liga Roma i Demokratska stranka.