Romski orkestar svira ispred Prodavnice
Foto: Predrag Trokicić

Već duže vreme postoji trend smanjivanja uloge države u oblasti socijalnih i ekonomskih prava. Ona se smatraju „skupima“ jer njihovo ostvarivanje zahteva velika budžetska davanja. Pravo na stanovanje je jedno od njih. Tako su najugroženiji ljudi, koji ne mogu da se kvalifikuju ni za podstanarski status jer nemaju nikakva primanja, prepušteni samima sebi i godinama čekanja na realizaciju programa socijalnog stanovanja.

Prema nedavnom istraživanju Ujedinjenih nacija i Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva, u Srbiji postoje 702 neformalna romska naselja u kojima živi preko 167.000 ljudi. Oni imaju svakodnevne probleme sa sigurnošću stanovanja, pristupom vodi, struji i kanalizaciji. Ovi problemi se poslednjih decenija često rešavaju tek kada njihovo naselje zasmeta nekom infrastrukturnom projektu.

Srbija je donošenjem Zakona o stanovanju i održavanju zgrada pre četiri godine detaljno regulisala sprovođenje ovog postupka i time približila domaći pravni okvir onome što su obaveze prema čl. 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Šta se danas događa sa tim postupcima i kako se oni sprovode vidi se na primeru naselja „Vijadukt“ u Resniku, koje se do pre par nedelja nalazilo na trasi obilaznice oko Beograda.

U ovom naselju stanovalo je 70 porodica, mahom Roma i Romkinja, koji su se tu uselili i dogradili napuštene radničke barake preduzeća Vijadukt. Bilo je tu i nešto raseljenih sa Kosova, izbeglica iz ratova devedesetih i bivših radnika ovog propalog društvenog preduzeća. Za činjenicu da je ovo naselje na trasi obilaznice oko Beograda nadležni su morali znati najmanje dve godine, kada je i pokrenut postupak iseljenja ljudi iz ovog naselja.

Onda je razrešenje ovog slučaja preuzeo ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Tomislav Momirović. Da sve bude u skladu sa zakonom pobrinuo se i Zaštitnik građana Zoran Pašalić. Ova dva pravnika tvorci su novog pristupa Republike Srbije stanovanju Roma.

Ministar Momirović je izjavio da je njegovo ministarstvo odlučilo je da ne iseljava ove ljude na silu i da ih neće stavljati u kontejnere: „Želeli smo da našim sugrađanima, našoj braći pomognemo, da oni pomognu sebi, i nismo želeli ni po koju cenu da iz ovog problema izađemo nezadovoljni, želeli smo da svi budu zadovoljni.“

Šta se međutim zaista dogodilo sa „našom braćom“?

Sredinom jula 2020. stanovnici ovog naselja su obavestili Inicijativu A 11 da im je predsednik opštine Rakovica usmeno naložio da se isele u roku od 14 dana pod pretnjom rušenja stambenih objekata, a pritisci da se isele su stizali i od izvođača radova. Inicijativa A 11 je pismom podsetila nadležne državne organe na njihove obaveze zasnovane na zakonu i ratifikovanim međunarodnim ugovorima.

Početkom oktobra predsednica vlade Brnabić kontaktirala je Inicijativu A 11 sa molbom da pomognemo u pronalaženju najhumanijeg načina raseljavanja stanovnika ovog naselja, „u skladu sa najvišim standardima“. Na sastanku sa predstavnicima Koridora Srbije podsetili smo ih na obaveze Republike Srbije u ovom slučaju. Izneli smo i procenu da bi ceo postupak po zakonu mogao trajati do godinu dana i ukazali na potencijalne donatore za gradnju socijalnih stanova.

Ispostavilo se da je poštovanje zakona bio predug put, pa je u pomoć pozvan Zaštitnik građana Zoran Pašalić. Odlučeno je da se Zakon o stanovanju i održavanju zgrada izigra primenjivanjem čl. 24. st. 2 Zakona o Zaštitniku građana koji propisuje da Zaštitnik ima pravo da posredovanjem deluje preventivno, u cilju unapređenja rada organa uprave i unapređenja zaštite ljudskih sloboda i prava. Zaštitnik građana se na svom sajtu i sam pohvalio ovom posredničkom ulogom.

Njegovo „posredovanje“ je rezultiralo time da su se stanovnici naselja, pritisnuti bagerima kojima im je prećeno u julu 2020, izjasnili da će se sami iseliti u roku od 7 dana od uplate 19.000 evra kompenzacije.

Isplata je obavljena poslednjeg dana 2020, a graditeljima se toliko žurilo da su bagerima uleteli u naselje već prvog radnog dana nove godine, kada je i porušena baraka stanara koji za tri dana praznika nisu uspeli da pronađu drugi smeštaj. Nakon poziva uplakanih stanovnica naselja, Zaštitnik građana je telefonom kontaktirao nadležne, pa je rušenje zaustavljeno dok se svi stanovnici „dobrovoljno“ ne isele.

Svi stanovnici naselja su potpisali izjave kojima se odriču prava na žalbu/tužbu/korišćenje bilo kog drugog pravnog sredstva u vezi sa postupkom iseljavanja. Ovo odricanje pravno je ništavo, jer nije bilo slobodno i bez ikakvog primoravanja lica da se odreknu svojih prava. Ovo odricanje takođe mora biti svesno i ne sme biti protivno javnom interesu. Kada ljudima pod pretnjom bagera nudite kompenzaciju koja je uslovljena ovom izjavom jasno je da tu nema slobodno izražene volje. Sa druge strane, ljudi koji su stanovali u ovom naselju su mahom korisnici novčane socijalne pomoći, zaposleni u neformalnoj ekonomiji i po svemu model neuke stranke u postupku.

Dalje kršenje zakona ogleda se u činjenici da mimo obaveza iz čl. 87. Zakona o stanovanju i održavanju zgrada, potpisivanjem izjave stanovnici ovog naselja izjavljuju da isplatom kompenzacije prestaje bilo kakva obaveza Republike Srbije u vezi sa rešavanjem stambenih potreba svih članova ovih domaćinstava. Te „bilo kakve obaveze“ odnose se na situacije koje se tiču neposredne podrške nakon iseljenja, kao što je pomoć u obezbeđivanju zdravstvene i socijalne zaštite, omogućavanje pristupa izvorima prihoda ili mestima zaposlenja, pristupa obrazovanju za decu i slično. One se odnose i na situacije u kojima možemo zamisliti da su se stanovnici „Vijadukta“ odrekli prava da ikada u budućnosti dobiju podršku za rešavanje stambenih potreba, kakve god bile njihove buduće okolnosti. Sve ove obaveze obrisane su izjavom stanovnika naselja uz posredovanje Zaštitnika građana, nezavisnog državnog organa koji štiti prava građana i kontroliše rad organa državne uprave.

Zbog svega toga, iseljenje „Vijadukta“ prava je mera vladavine prava u Srbiji i odlična ilustracija šta (sve) ne valja u pogledu zaštite ljudskih prava i radu nezavisnih institucija.

Napomena: Za 1.406.000 evra koliko je iznosila „kompenzacija“, moglo se izgraditi najmanje 55 socijalnih stanova.

Peščanik.net, 23.01.2021.