Razglednica - Pozdrav iz Varivoda
Foto: Smrdelje-Varivode, FB

Kad je 2012. godine sud u Haagu revidirao prvobitnu presudu i oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača svake odgovornosti za zločine prema civilnom stanovništvu koji su se događali nakon Oluje, Hrvatska je kolektivno otplovila u euforiju. Lijevo-liberalna vlast, jednako ona u Vladi, kao i predsjednik Ivo Josipović, organizirala je svečani doček na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, na kojem je euforična publika doživjela antiklimaks, očekujući poziv Ante Gotovine na političku borbu i obračun s tzv. nenarodnom vlasti. Josipović je, štoviše, pozivajući ih uniformirane na Pantovčak, praktično rehabilitirao generale koje je Mesić, u jednom od svojih najboljih predsjedničkih poteza, svojevremeno umirovio nakon što su iskazali želju da se umiješaju u političke procese. U toj euforičnoj i naelektriziranoj atmosferi jednostavno nije bilo prostora da se uvaže činjenice iz same oslobađajuće presude, da su se brojni zločini dogodili i da trebaju biti od strane hrvatskog pravosuđa procesuirani. To je, istina, u svom govoru napomenuo i tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik Zoran Milanović, no nitko, pa ni njegova Vlada nije bio spreman ozbiljno procesuirati spomenute zločine. Bile su to tek retoričke figure koje su se trebale reda radi izreći i ništa više od toga. Ako je do tih oslobađajućih presuda društvo još i bilo djelomično senzibilizirano za priču o onome što se događalo nakon oslobađanja zemlje, nakon njih taj senzibilitet je nestao. Hrvatsko društvo je u najvećoj mjeri tu presudu shvatilo kao potvrdu apsolutne bezgrešnosti, a oni euforičniji među građanima čak su u vlastita dvorišta postavljali velike plakatne panoe s fotografijama trojice sudaca koji su glasali za tu odluku. Jedna takva stajala je godinama u dvorištu jedne kuće kraj graničnog prijelaza Gorica, u Imotskoj krajini.

Stvari su tako funkcionirale sve do aktualnog nastojanja Andreja Plenkovića da konačno pokuša normalizirati međunacionalne odnose Hrvata i Srba. Sve je počelo s dolaskom Borisa Miloševića na proslavu u Knin, nastavilo se dolaskom ministra branitelja Tomislava Medveda u Grubore, da bi vrhunac došao u Varivodama u koje je došao sam hrvatski premijer i izrekao sve što je na tom mjestu trebalo izreći. S jednom bitnom ciničnom iznimkom. Plenković je, naime, precizno detektirao uzroke rata, pravo Hrvatske da se brani i oslobodi, činjenicu da se branilo zajedničko i tolerantno društvo utemeljeno na demokratskim vrijednostima, u čemu su sudjelovali i brojni Srbi iz Hrvatske, a ujedno je spomenuo da je pored Varivoda bilo i puno drugih zločina, no da to nije bila službena politika zemlje. Ova zadnja teza čak bi se i mogla braniti, budući da je doista ogroman broj ljudi otišao u taj rat upravo s idejom o takvom demokratskom društvu. No, isto tako, solidan broj ljudi želio je etnički čistu državu, a službena politika je, da se ne lažemo, napravila sve da oteža i gotovo onemogući masovni povratak Srba i njihove imovine. Ta politika jeste kasnije u izvjesnoj mjeri promijenjena, koji god da bili razlozi za tu promjenu, a umnogome su bili motivirani ulaskom u Europsku uniju, no nikada se nije u potpunosti od nje odustalo, o čemu najbolje svjedoči današnja slika tih krajeva. Sama je pak promjena, čak i da nije bila ometana raznim promjenama političkih raspoloženja, po principu korak naprijed, dva koraka nazad, u vidu konstantnog povratka militantnog nacionalizma u mainstream, došla prekasno da bi se dogodio značajniji povratak. Imajući ove činjenice u vidu, jedina rečenica koju je Andrej Plenković izrekao u Varivodama, a koju je nemoguće suštinski obraniti jeste ona u kojoj je kao prilog vlastitim tezama naveo Tuđmanov poziv civilima da ostanu u svojim domovima u kojima će biti sigurni. Iskreno govoreći, svi su znali i znaju da je taj Tuđmanov proglas bio neiskren, što je rasplet događaja i pokazao, a što dobar dio javnosti, bez obzira što je toga svjestan, jednostavno ne želi javno priznati. Očekivati pak u tim okolnostima, u kojima se Tuđman pretvorio u neupitnu mitsku kategoriju, od predsjednika HDZ-a da takvo što prizna doista bi bilo nerealno. No, čak i bez tog priznanja, ovo svojevrsno iskupljenje u Varivodama ostat će zapamćeno kao jedan od bitnijih povijesnih događaja u Hrvatskoj i maksimum spremnosti društva na suočavanje u ovom trenutku. Ukoliko pak ikada dočekamo temeljitu demistifikaciju Franje Tuđmana i njegovog doba i odustanemo od glorifikacije duboko problematične politike, tek tada ćemo doista moći zaključiti da se krenulo u budućnost. No, sasvim je izvjesno da ćemo se načekati.

Peščanik.net, 29.09.2020.

Srodni link: Viktor Ivančić – Pomirbena karavana


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)