Andrej Plenković u Varivodama
Andrej Plenković u Varivodama, foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Nije mi namjera mutiti vodu i kvariti idilične odnose između pripadnika aktualne hrvatske vlade i predstavnika Srba u Hrvatskoj – koji su, po svemu što se vidi, na najvišoj razini otkad ova hrvatska vlada i ovi predstavnici hrvatskih Srba odnose imaju – nego, naprotiv, ukazati na činjenicu da javne manifestacije te uzajamne konstruktivnosti i srdačnosti pružaju priliku i čovjeku poput mene, potpuno isključenom iz sfere konkretnih političkih poslova, da nauči ponešto novo. Pače, da te nove spoznaje ozbiljno dovedu u pitanje sumnjive stavove i predrasude što ih je godinama tvrdoglavo i nesmotreno uzgajao.

Naročito je to došlo do izražaja na nedavnoj komemoraciji ubijenim civilima srpske nacionalnosti u Varivodama, zasad zadnjoj stanici na kojoj se zaustavila svojevrsna pomirbena karavana, nakon što je ovoga ljeta uz veliku pompu krenula iz Knina i potom pohodila Grubore, s probranom garniturom političkih odličnika mješovita etničkog porijekla. U Varivodama se ukazao i sam predsjednik Vlade, Andrej Plenković, dajući događaju ‘historijsku težinu’, najavljujući istinski zaokret u pogledu međunacionalnih relacija, pa se stekao utisak da su ispružene ruke pomirenja čvrsto stegnule jedna drugu.

Iskreno sam se, kao i svi ljudi dobre volje, obradovao tome manifestnom okupljanju, a ono novo što sam naučio stiglo je upravo iz usta premijera: da su, naime, zločini koji su nakon ‘Oluje’ počinjeni u Varivodama predstavljali suštu suprotnost politici Franje Tuđmana iz devedesetih. Ta mi je poduka, priznajem, drastično promijenila perspektivu i otvorila sasvim drugačiji pogled na krvavu i mučnu prošlost. Uz kamen što mi je pao sa srca radi otopljavanja hrvatsko-srpskih odnosa, u ambis se otkotrljala i jedna zabluda.

Plenkovićev govor bio je uzoran. Nedvosmisleno je osudio zločin, izrazio duboko žaljenje i sućut, poslao jasne poruke pomirenja i, uopće, učinio sve da u simbolički važnoj prilici rasplamsa ugođaj ekumenskog optimizma. ‘Ovaj je zločin i uvreda za suvremenu Hrvatsku’, rekao je između ostaloga, jer ‘vrijeđa ljudsko dostojanstvo’ i predstavlja ‘gaženje onih ideala za koje se borila ogromna većina hrvatskih branitelja, među kojima su bili i Srbi koji su časno branili našu domovinu’.

Potom je istakao da je zločin počinjen u Varivodama ‘u suštoj suprotnosti s proglasom predsjednika Tuđmana koji je 4. kolovoza pozvao građane srpske nacionalnosti na okupiranim područjima da ostanu kod svojih kuća’. ‘Želim poručiti’, poručio je premijer, ‘da su ti zločini bili čin pojedinaca koji su često iz običnog koristoljublja išli u pljačkaške pohode na područja na kojima još nije bila uspostavljena organizirana civilna vlast, što su iskoristili za svoja kriminalna djela. To nikada nije bila politika hrvatske države i vojnog vrha, posebno ne predsjednika Tuđmana, već samostalni čin pojedinaca…’

Dotad, ja sam u svojoj nesmotrenosti uzgajao, ako ne suprotan, a ono bitno drugačiji stav od onoga što ga je u Varivodama izložio predsjednik Vlade. Smatrao sam, avaj, da su zločini počinjeni nakon ‘Oluje’ – kada je ubijeno oko sedamsto ljudi, uglavnom starica i staraca – uz pretpostavku da nalog za njih nije odaslan s više instance, proizašli iz duha politike Franje Tuđmana i HDZ-a tokom devedesetih, da su oni dakle, čak i kad otklonimo sve sumnje u izravnu nalogodavnu odgovornost, bili očekivana posljedica vladajuće hrvatske politike, kako u užoj tako i u široj vremenskoj perspektivi.

Što se one prve tiče, znao sam to naivno argumentirati uspaljenim šovinističkim govorima Franje Tuđmana neposredno nakon vojnog trijumfa, održanim na usputnim stanicama čuvenog Vlaka slobode, pokličima koji su brusili noževe i obilno hranili antisrpske strasti. Recimo… Knin: ‘Pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva, Srba je nestalo za dva-tri dana. Nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize, niti gaće!’ Split: ‘Neka im je sretan put!’ Karlovac: ‘I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!’

Budući da su ubojstva u Varivodama počinjena mjesec dana nakon tih histeričnih nastupa (dok se pokolj u Gošićima, primjerice, zbio sutradan) – a Poglavarko je slične govore držao tokom cijele svoje vladavine – ja sam nepromišljeno zaključivao da javna apologija etničkog čišćenja kakvu je Franjo Tuđman prakticirao u najmanju ruku ohrabruje terenske realizatore njegovih riječi, ‘pojedince’ i njihove ‘činove’, trajno nepoznate likvidatore vlasnika prljavih para i gaća, sve dok me Andrej Plenković u sklopu pomirbene turneje po grobištima nije poučio da je upravo obrnuto, da su njihova zlodjela ‘sušta suprotnost’ Tuđmanovoj politici.

A ta politika, rekoh, nije lučila šovinistički sadržaj samo u momentima pobjedničke euforije, već u znatno široj vremenskoj perspektivi, adrenalin je proizvodio uskličnike i pjenu na ustima od prvih izbora do kliničke smrti. ‘Svih 587 tisuća Srba u Hrvatskoj bili su naoružani!’ obznanio je Poglavarko na tzv. Hrvatskom svjetskom kongresu na Brionima, godinu dana nakon ‘Oluje’, prelazeći s huškanja na opravdavanje, što se duboko usjeklo u praksu aparata takozvane pravne države.

Ako je tako artikulirana politika predstavljala ‘suštu suprotnost’ etnički motiviranim zločinima – a tome nas poučava mjerodavna ličnost, predsjednik Vlade RH, i to u trenutku dok izražava najdublje žaljenje zbog davnog masakra – moguće je da nas čekaju nova pomirbena iznenađenja, pa i u prekograničnim izvedbama. Moguće je, na primjer, da predsjednik ili predsjednica Vlade RS – kako već odluči tamošnji doživotni despot – jednom doleprša na komemoraciju u Hrtkovce ili Novi Slankamen, ili čak pred bivši logor Stajićevo, da bi izrazio duboko žaljenje i sućut zbog nasilja nad hrvatskim civilima, te izložio poruku da su ti zločini predstavljali ‘suštu suprotnost’ politici Slobodana Miloševića. Ili bi, u narednoj hrvatskoj obrednoj inscenaciji, premijer Plenković možda mogao žaljenje izraziti pred bivšim logorom u splitskoj Lori, koji je godinama cijedio krv kao regularna državna ustanova, pa tamo objasniti da su zvjerstva bila ‘čin pojedinaca’, nastao na području obilježenom odsustvom državne vlasti, a da govor održi kraj mramornog spomenika što ga je država podignula pripadnicima vojne jedinice koja je delegirala logorske čuvare.

Što se mene tiče, odmakla dob nije prepreka da usvojim nova saznanja. Zadržavanje starih zabluda, naime, vodilo bi ka zaključku da je Andrej Plenković na komemoraciji u Varivodama, uz puno pridržavanje pomirbenog bontona, glorificirao politiku zbog čijih se posljedica komemoracija održava, a to je u moralnom smislu prilično neudobno. S druge strane, postoji realna mogućnost da je premijer iskren kao i obično, tj. da djeluje u duhu nepisane HDZ-ove kvake 22, koja otprilike kaže da je otklon od Tuđmanove politike moguć jedino uz veličanje Franje Tuđmana. To te beziznimno vodi u uzbudljive hipokrizijske avanture, pa i u priliku da osudiš zločin iskazujući počast njegovu inspiratoru.

Ako je slučaj takav, onda i dobrohotni gard prema ugroženoj nacionalnoj zajednici računa s dnevnopolitičkim utrškom, centralno pitanje postaje položaj nacionalne manjine u parlamentarnoj većini, a ‘normalizacija odnosa’ ukazuje se kao provizorij s ograničenim učincima i rokom trajanja. A opet – nije li bolje da je rok kratak, nego nikakav? Nije li bolje išta, nego ništa?

Kako god bilo, inicijativa zaslužuje zdušnu podršku. Treba samo ustrajati. Izabrati sljedeće simbolički važno ukopno mjesto i širiti ekumenske parole. Ne obazirati se na mrzovoljna podbadanja skeptika. Sumnjičavi psi laju, pomirbene karavane prolaze.

Novosti, 03.10.2020.

Peščanik.net, 05.10.2020.

Srodni link: Dragan Markovina – Iskupljenje u Varivodama


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)