Zamislimo da neko upućen, stručan i odgovoran krene danas pisati knjigu o šesnaest godina (post)dejtonske Bosne i Hercegovine; kakav bi bio idealan naslov te (još uvijek) nepostojeće knjige? Uzmemo li u obzir da se cjelokupno stanje u društvu za sve to vrijeme manje-više ne pomjera iz statusa quo, da su u formalno-političkom smislu gotovo sve promjene (od državnih simbola, preko jedinstvenih registarskih tablica za motorna vozila do sankcija za pojedine političare) posljedica djelovanja visokog predstavnika, a ne domaćih institucija sistema te da je posvemašnja paraliza svega što zavisi od dogovora domaćih političkih elita (samo najskoriji primjeri su neprovođenje odluke Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, neusvajanje zakona o popisu stanovništva te očita nesposobnost da se provedu rezultati izbora na državnom nivou kad je riječ o formiranju izvršne vlasti skoro punu godinu dana nakon izbora), kao i odbijanje svih dosad ponuđenih ili preliminarno zaključenih paketa reformi (tzv. “aprilski paket”, reforma policije, Prud, Butmir i varijacije) očit dokaz nemoći da se dođe do bilo kakvog kompromisnog rješenja, čini se da “Nedostižni kompromis” definitivno ne bi bio loš naslov. Jedini problem bi eventualno mogao biti to što je navedeni naslov već “zauzet”.

Naime, “Nedostižni kompromis” je naslov knjige istoričara Dejana Đokića koja se bavi Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevinom Jugoslavijom, a ponajviše, kako stoji i u podnaslovu “srpsko-hrvatskim pitanjem u međuratnoj Jugoslaviji”. Knjiga je originalno napisana na engleskom (i objavljena 2007. godine) i izvorni naslov joj je “Elusive Compromise”, a taj je naslov u frazu “Nedostižni kompromis” pretočila Slobodanka Glišić, prevoditeljka srpskog izdanja ove knjige objavljenog u beogradskoj izdavačkoj kući Fabrika knjiga 2010. Knjiga je izvrsno štivo i može biti interesantna mnogo široj čitalačkoj publici od one koja istorijske knjige čita po službenoj dužnosti tek radi praćenja onoga što rade kolege iz struke. Poticajna je i inspirativna iz više perspektiva, pa i u kontekstu poređenja današnje Bosne i Hercegovine i prve Jugoslavije. Često se u SFRJ Bosna i Hercegovina nazivala Jugoslavijom u malom, pri čemu se, naravno, mislilo na tadašnju (Titovu) Jugoslaviju. Takvo poređenje SRBiH i SFRJ možda je i imalo smisla, ali dejtonska BiH mnogo više podsjeća na Kraljevinu SHS, odnosno Kraljevinu Jugoslaviju. Bilo je u ovdašnjoj feljtonistici i publicistici već takvih paralela, ali Đokićeva knjiga je u tom smislu naročito inspirativna iako nigdje, osim u pokojoj fusnoti, on zapravo ne referira na sadašnjost.

Čitajući “Nedostižni kompromis” čovjek zapravo shvati da današnja Bosna i Hercegovina nije toliko kuriozum, koliko je anahronizam, odnosno da takva država, država u permanentnoj unutrašnjoj političkoj krizi, u Evropi između dva svjetska rata nije bila ništa pretjerano neobično. Mnogo je mogućnosti za poređenje “stare Jugoslavije” s današnjom BiH. Permanentna kriza kad je riječ o izvršnoj vlasti, sličnosti kraljevskih ovlasti i ovlasti visokog predstavnika, slična dinamika moći između tri naroda (odnosno plemena), gdje Bošnjaci u BiH bivaju ono što su u Kraljevini SHS bili Srbi, Srbi u BiH ono što su u SHS bili Hrvati, a Hrvati u BiH ono što su u SHS bili Slovenci, samo su neke od tih mogućnosti. Bošnjačka raspolućenost između integralnog bosanstva i bošnjaštva podsjeća na srpsku raspolućenost između integralnog jugoslovenstva i srpstva, a sličnom se paralelom mogu povezati i podaci da bošnjačko biračko tijelo kao najbrojnije u BiH, baš kao i srpsko u prvoj Jugoslaviji, jedino praktikuje pravi stranački pluralizam. (Također, kao što se u javnosti u Beogradu onomad u (dnevno)političke svrhe često licitiralo brojnošću srpskih žrtava u Prvog svjetskom ratu, danas sarajevska javnost često potencira brojnost bošnjačkih žrtava u ratu 1992 – 1995.) Srpsko insistiranje na Republici Srpskoj, vizija Republike Srpske kao nečeg važnijeg od svega drugog, vrludanje između tvrdnje da su zadovoljni što je moguće većom autonomijom unutar složene države BiH i težnje za potpunom nezavisnošću, frapantno podsjeća na odnos Hrvata prema Banovini Hrvatskoj u Jugoslaviji. Slične podudarnosti dale bi se pronaći i kad je riječ o položaju Slovenaca u Jugoslaviji između dva svjetska rata i Hrvata u današnjoj BiH.

Ipak, najtragičnije u svemu tome jest upravo nemoć u dosezanju bilo kakvog kompromisa, i to ne samo od elita koje u određenom momentu imaju vlast i moć, nego i od opozicije. (U digresiji: veliki poljski pisac i novinar Ryszard Kapuscinski pisao je o zavisnosti nivoa kulture i mogućnosti kompromisnog rješavanja sukoba zaključivši: Što je nivo viši, veća je mogućnost kompromisa.) U Bosni i Hercegovini to gledamo svaki dan, a Đokićeva knjiga nudi masu primjera slične nemoći u Kraljevini Jugoslaviji. Jedan je ipak posebno indikativan. 1935. godine, poslije atentata na kralja Aleksandra i početka namjesništva kneza Pavla, opozicija je u Jugoslaviji osjetila da diktatura popušta. Predstojeći izbori su stoga bili prilika da opozicija dođe na vlast i načini pozitivne promjene. Činilo se da sve ide kako treba jer je uoči izbora formirana tehnička koalicija, no opozicione stranke nisu uspjele usaglasiti nikakvu zajedničku političku platformu ili deklaraciju. Evo razloga: Maček, lider Hrvatske seljačke stranke, insistirao je da u toj platformi mora izričito stajati fraza “napaćeni hrvatski narod” čemu su se protivile sve ostale stranke, pa je stvar propala. Čitaoca Đokićeve knjige kojeg su životne okolnosti i nedaće natjerale da prati postdejtonsku političku situaciju u BiH, fraza “napaćeni hrvatski narod” vratiće direktno u vlastitu turobnu svakidašnjicu. Koliko je samo puta svaki mogući kompromis u Bosni i Hercegovini odbijen pod izgovorom brige za svoj “napaćeni narod”! Ima nešto već u tom jeziku što je suštinski lažno, a što se naročito dobro vidi pod komparativno-istorijskim svjetlom. Današnji dušebrižnici sopstvenih naroda, oni koji se najčešće pozivaju na “napaćenost” igraju na sugestibilnost puka, na svježinu ratnih uspomena, na bizarnu formu mazohističnog uživanja u ulozi “najveće žrtve”. Iz perspektive čiste sadašnjosti to je moralno odvratno, ali se često prenebregava i vrlo konkretna i opipljiva posljedica takvog djelovanja, a koja je iz istorijske perspektive očigledna. Neće ovdje biti napretka dok god se u političkoj areni kao argument bude koristila “napaćenost naroda”./p>

 
Oslobođenje, 09.08.2011.

Pešćanik.net, 09.08.2011.