Bit će da se radi o onome psihološkome faktoru po kojem se ljudi mnogo bolje sjećaju davnih dana, nego događaja iz bliže prošlosti. A sigurno ima nešto i u tome da je bolje baviti se mrtvima nego živima, jer ovi drugi vječno nešto traže, oni prvi, pokoj im duši, ne zahtijevaju ništa, a možeš s njima manipulirati kako ti drago.

Blaženi grobovi! I kosti predaka. Može ih se fenomenalno koristiti u razne, naročito političke svrhe. Prekapati, zbrajati, oduzimati, ili nositi naokolo, kako je to u osvit ovdašnjeg ludila činio Slobodan Milošević kada su Srbi mjesecima teglili kilometrima cesta i putova mošti Cara Lazara, pa je ta nacija ubrzo sebe prozvala „nebeskim narodom“, a onda su to i doslovce shvatili, pa zaratili sa svim obližnjim ovozemaljcima. Politička manipulacija kostima i jamama bila je baš jako produktivna u Jugoslaviji kada su službene brojke govorile, a mi svi to učili u školi, kako su ustaše u koncentracionom logoru Jasenovac likvidirale čak 800 tisuća Srba, Židova, Roma…, da bi se potom brojka svela na, također stravičnih, 80 tisuća žrtava. Raspadom Jugoslavije, Hrvati su odmah, kao odličnu ravnotežu Jasenovcu, uspostavili svoj mit, pa u dnevnu upotrebu uveli brojku od čak pola milijuna Hrvata ubijenih na Bleiburgu, od strane partizana.

I upravo to prokleto žrtvoslovlje, korišteno u dnevno političke svrhe, ovdašnji su političari evo opet ubacili u upotrebu. Ovoga puta stvari s jamama, kostima, mučki ubijenim nevinim Hrvatima, na poljima Bleiburga ili na Križnim putevima, poprimile su službenu notu, budući da je na iskapanju kostiju i kažnjavanju komunističkih zločinaca angažiran direktno ministar unutarnjih poslova. I dok se kampanja protiv komunističkih zlikovaca zahuktava – već je imenovana još živa „četveročlana banda“, ukupno stara skoro 400 godina – dotle provladini mediji, to jest većina, već pišu o stotinama tisuća Hrvata civila, nipošto ne ustaških oficira, pokopanih po Hrvatskoj i Sloveniji. A gdje su još oni u Bosni i Srbiji, tamo gdje su završavali križni putevi.

Sve u svemu, brojke o stradalom hrvatskom narodu polako dosežu impozantne razmjere i svakako oštro konkuriraju onima u Jasenovcu. Zanimljiv detalj pak u biografiji osumnjičenih koje se ovih dana prilično cipelari, jest da su mahom bili suradnici Franje Tuđmana, važni činovnici vlasti i tajnih službi, štoviše mentori sadašnjega ministra policije. Ništa čudno jer su te 1990. upravo rigidni komunisti postali najžešći vladajući nacionalisti. Koji se, kako god okreneš, uglavnom čiste međusobno.

Ipak, tek je sada otvorena sezona lova na komunističke zločince, jer nešto je trebalo zasjeniti krizu, enormnu nezaposlenost i destrukciju države. To je, eto, prilično proziran cilj onih koji su izabrali politizirati ono što je odavno trebalo riješiti, upotrebom dakako pravnih i povjesničarskih instrumenata, umjesto plitkih, populističkih emocija i korištenja žrtava za stjecanje ispraznih političkih poena. No desničarskoj vladajućoj partiji, urušenoj unutarnjim sukobima, teško da je preostalo išta drugo nego da u izbornoj godini posegne za onima ipod zemlje, za grobovima i mitovima, i da pri tome odijum javnosti prebaci na teren ljevice, koja je i inače okrivljena kao sljednica komunističke, dakle, zločinačke partije. Usput, upravo je poslom prokazivanja partizana vladajuća stranka dobila potporu Crkve, tako važnu za predstojeće izbore, jer ta je institucija ionako već skoro stoljeće opsjednuta grandioznošću partizanskih zločina, u onoj mjeri koliko minorizira ili opravdava zločine nekadašnje ustaške države ili pak ove novije s početka devedesetih.

I dok su Hrvati opet spremni na jake ideološke sukobe oko jedne isforsirane političke priče, lišene svakog pijeteta prema žrtvama, negdje na marginama njihova zanimanja odvija se jedna druga, mnogo aktualnija priča. Pred Međunarodnim sudom u Haagu, naime, tužiteljstvo je upravo završilo iznošenje dokaza u optužnici protiv šestorice Hrvata zbog teških ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Zbog ubijanja civila, deportacija, silovanja, otvaranja logora za Bošnjake, rušenja Mostara… Zbog provođenja Tuđmanova plana komadanja Bosne i Hercegovine i pripajanja zapadne Hercegovine Hrvatskoj, tužiteljstvo za istaknute Tuđmanove generale traži ukupno više od 200 godina zatvora. Za sve to hrvatska je javnost, međutim, posve nezainteresirana, velikim dijelom zato jer je i dalje na snazi vladajuća mantra kako Hrvatska nikada nije sudjelovala u ratu u BiH, a i zato jer o tom važnom haškom procesu mediji skoro i ne izvještavaju.

Procesi za ratne zločine „našim herojima“, naime, nikako se ne uklapaju u izbornu kampanju stranke na vlasti, nego je puno produktivije baciti kost razdora staru čak 65 godina. Pa se više i ne govori o slavnoj antikorupcijskoj kampanji premijerke Kosor, još manje o mafijaškim poslovima vladajuće stranke, a i bivši je premijer, tamo u austrijskom pritvoru, skoro zaboravljen. U žiži interesa ostaje tek, s jedne strane, jedva živa nekolicina staraca, nekada okrutnih partizana, optuženih da su ubijali sve same nevine Hrvate i bacali ih u jame, na drugoj Crkva, vlast i pola milijuna takozvanih branitelja s isukanim ideološkim mačevima. Svi u obrani stečenih pozicija. Svi u oštrom skretanju u desnilo i radikalni nacionalizam. Između njih polugladni narod, to jest ono malo što je od njega ostalo, nakon partizanskog terora i pomora prije više od pola stoljeća.

Mladina, 17.02.2011.

Peščanik.net, 21.02.2011.