Razgovor (Potočari, 10.7.2019) sa Nedžadom Avdićem koji je 1995. preživeo streljanje u Petkovcima. Imao je 17 godina kada je zarobljen u Bratuncu. U govoru koji je 11.7.2019. održao na komemoraciji u Potočarima rekao je: „U tom organizovanom sistemu ubijanja dešavaju se greške kada vojnik propusti pregledati strijeljane. E ja sam njihova greška”. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Jako dugo vi niste hteli ili niste mogli da govorite o tome što se dogodilo ’95. godine u julu mesecu. Zašto ste se predomislili?

Nedžad Avdić: Pa, ja sam na neki način bio prisiljen da počnem govoriti o tome. Umrijeti, a ne ispričati tu priču, ne reći ništa o tome, bio bi možda veći zločin nego sam zločin. Zapravo, smatrao sam da kada pomenete riječ Srebrenica, dovoljno je da se šuti, jer sve je bilo tako jasno, što se tiče mene, da nema potrebe više o tome polemisati. Međutim, svakodnevno negiranje, skoro na dnevnoj bazi, od najvećeg, najvišeg političkog vrha do najnižeg, jednostavno natjera čovjeka da mora reagovati. Ne može čovjek ostati normalan i ne reagovati. Tako da sam ja počeo govoriti prije nekoliko godina, u stvari, posle skoro 20 godina šutnje. Naravno, ja sam prije govorio tamo gdje je trebalo, gdje sam imao moralnu obavezu, na suđenjima, i išao sam na te lokacije odmah, nekad posle rata, da pokazujem ta stratišta. Međutim, nisam nikada javno o tome govorio, jednostavno. I nije bilo lako o tome govoriti.

Svetlana Lukić: Koliko ste godina imali tada? Vi ste Srebreničanin baš, je l’ tako?

Nedžad Avdić: Ne, ne, nisam. Ja sam ovdje došao kao izbjeglica, u proljeće ’93. Inače sam iz jednog sela, iz Vlasenice, ali ovdje sam došao sa svojom porodicom. U stvari, tražili smo utočište u Srebrenici. Kao što znate, u to vrijeme Srebrenica je postala zaštićena zona Ujedinjenih nacija, i mi smo stigli ovdje kao izbjeglice. Bio sam prvi razred gimnazije u to vrijeme. 17 godina sam imao u julu ’95. 

Svetlana Lukić: A ko je bio sa vama još? 

Nedžad Avdić: Majka, otac i 3 mlađe sestre. 

Svetlana Lukić: Gde ste bili tog momenta kada je srpska vojska ušla, i Mladić, u Srebrenicu?

Nedžad Avdić: Pa mi smo živjeli u izbjegličkom kampu, 15-ak kilometara od Srebrenice. Švedska vlada je donirala novac da se napravi jedan kamp za izbjeglice, s obzirom da je Srebrenica bila u totalnom kolapsu. 40-50 hiljada izbjeglica je bilo stiglo, a grad je imao možda u normalnim uslovima 4-5 hiljada stanovnika; tako da su nas smjestili u taj kamp. Mi smo nakon nekoliko dana morali opet da bježimo, nakon što su vojnici UN-a napustili svoje punktove i otišli u bazu. I s obzirom da je Srebrenica bila naše posljednje utočište, krili smo se, nismo znali kuda da idemo dalje. Krili smo se nekoliko dana u šumi. Onda, morali smo da odlučimo gdje da bežimo. Majka i sestre su odlučile da idu u bazu UN-a u Potočare. Otac je odlučio da se priključi koloni.

Čuli smo da treba kolona da ide prema Tuzli, da bježe ljudi, i ko se osjećao da može da ide na taj put, on je išao. Otac je odlučio da ide tamo. Bilo je pitanje za mene. Niko nije mogao da odluči ni o čijem životu, i tako ni otac nije mogao ništa reći meni. U stvari, rekao je: „do tebe je. Ti odluči, ili da ideš sa majkom i sestrama, ili sa mnom“. Tako da sam ja odlučio da idem s njim, s obzirom na svo moje ranije iskustvo, s obzirom da sam viđao mnoge masakre, zločine, ponašanja UNPROFOR-ovih vojnika u toku rata, i smatrao sam da oni nas neće zaštititi, ne mogu. Ja sam odlučio da idem sa ocem, i evo, danas sam preživio. 

Svetlana Lukić: A vaš otac?

Nedžad Avdić: Moj otac nije. On je ubijen, u stvari ja sam oca odmah izgubio u tom haosu, zbog teškog granatiranja tamo gdje je ta kolona bila. Tamo je bilo 10-15 hiljada ljudi, uglavnom dječaka i muškaraca i jedan manji broj žena i djece. U tom haosu, oca sam odmah izgubio, i našao sam se, znači, među 15-ak hiljada ljudi. Nikoga nisam poznavao. Otac je, na žalost, ubijen na jednoj drugoj lokaciji. Pronađen je u masovnoj grobnici. U stvari, strijeljan je iz blizine, ubijen. Ja sam ostao na kraju te kolone, među hiljadu-dvije muškaraca – uglavnom je to bila moja generacija, bilo je starijih ljudi i nakon dan-dva, sjećam se, krili smo se po šumi.

Trebali smo ići prema Tuzli, a ja nisam znao gdje je Tuzla, samo znao sam da treba ići kroz minska polja i šume. I kolona je presječena, i sjećam se samo da srpska vojska i policija zovu na megafone da izađemo, da se predamo, da ćemo biti tretirani u skladu sa svim ženevskim konvencijama. A ja sam nešto čuo o konvencijama, ali nisam znao šta to znači. Ali mi smo se i dalje krili i nakon što su oni obećali nama da nas neće ubiti, mi smo izašli.

Svetlana Lukić: Je l’ ste uhapšeni onda?

Nedžad Avdić: Pa mi smo izašli noseći ranjenike, i srpski vojnici su u to vrijeme ponašali se korektno i fer, sve dok nisu svi izašli iz šume, u stvari, htjeli su da namame sve ljude da izađu, da se ne bi neko sakrio. Do tad su se ponašali korektno. Nakon toga počinju torture, premlaćivanja, zlostavljanja i onda slijedi ono najgore. S obzirom da sam ja bio do tad, kao što sam rekao, navikao na zločine, na masakre, izgubio sam i rodbine i rođaka i komšija. Na ono što će doći kasnije u tim danima, uopšte nisam bio spreman. Mogao sam zamisliti da mogu ubiti jednog čovjeka, 10 ljudi, pa i stotinu, ali da ubiju sve tamo koji su izašli, sve nas, to nikada nisam mogao pomisliti, i još sebe u to ubjeđujem, kako je to moguće.

Svetlana Lukić: Sticajem okolnosti ste preživeli to streljanje.

Nedžad Avdić: Tako nekako. Kada pita neko: „Kako si se spasio?“, ja kažem: „Ne znam, Bog me spasio“. Kako sam se spasio, jer nije bilo moguće preživjeti u tim trenucima, s obzirom na broj vojnika, da smo bili povjezani, da smo bili dovedeni na to masovno stratište tamo… i jednostavno, bio sam pogođen u stomak, u ruku, u stopalo, i jednostavno nisam nikad ni pomislio da bih mogao preživjeti.

Svetlana Lukić: A gde je lokacija ta bila?

Nedžad Avdić: Lokacija se nalazi 70-ak kilometara odavde, od Srebrenice. U stvari, to je jedno selo, Petkovci, kod Zvornika. U to vrijeme, znači, nisam znao gdje se nalazimo, s obzirom da su nas vozili na kamionima, zatvorena cerada, ja sjećam se samo da sam virio kroz jednu rupu i uzimao kiseonik, s obzirom da je bio juli, jako, jako vruće unutra, ljudi su pili urin vlastiti. Došli smo na tu lokaciju. U stvari, kasnije ću saznati da je to škola u Petkovcima. Sjećam se razgovora ljudi na kamionu, dok su nas vozili, s obzirom da prije toga, vojnici su i na livadi dok smo bili, jedan od vojnika – vjerovatno njihov komandant – je rekao da se ne bojimo, da nas neće ubiti, da ćemo biti sa svojim porodicama u narednim danima i da nećemo imati večeru kad budemo zatvoreni u hangar, smješteni u hangare, u Bratunac. Međutim, osjetio se sarkazam i ironija u njegovom glasu. On je znao sigurno za našu sudbinu. Naravno, mi nismo bili svjesni. I sjećam se razgovora ljudi, i svi su govorili: „Vjerovatno nas voze prema Tuzli, da nas predaju našim porodicama, ili u Batković u logor, što je bilo i logično“; govorili su: „Da su nas htjeli ubiti, to su mogli odmah učiniti, nema potrebe da nas vozaju“. Međutim, oni su imali plan za ubijanje, i sve je bilo spremno. Sve je čekalo spremno.

Svetlana Lukić: Gospodine Avdiću, koga ste vi izgubili u ratu tada sve?

Nedžad Avdić: Pa izgubio sam, ja ne volim da kažem „izgubio“, jer nisam izgubio, nego oni su ubijeni.

Svetlana Lukić: Izvinite.

Nedžad Avdić: Moj otac je ubijen. Moj amidža je sa mnom bio u školi. On je ubijen. Moja dva daidža, znači od moje majke dva brata, su ubijena; njihov sin; moja tetka je izgubila muža i tri sina i još mnoga bliža i dalja rodbina. I komšije. I naravno, svi oni koji su odlučili, neki moji rođaci – govorim o muškim rođacima – odlučili su da dođu ovde sa mojom majkom i sestrama, u bazu. Oni su odvojeni i ubijeni su na drugim lokacijama. Tako da, potpuno je svejedno bilo, da li odlučili se da idemo preko šume, da bježimo preko šume, da tražimo spas, da li odlučili da dolazimo ovdje u bazu UN-a, da li odlučili da preplivamo Drinu, da tražimo utočište u Srbiji – bilo je potpuno svejedno. Znači, imali smo jedino pravo da budemo ubijeni. To je tako bilo.

Pa, na primjer, sa mnom je bilo puno mojih školskih drugova, profesora i nastavnika, koji su zajedno strijeljani bez izuzetka. Neki profesori su došli ovdje u bazu UN-a, i ubijeni su. Dvojica mojih profesora su preživjeli sva ta masovna ubijanja, i negdje do 29. jula su se negdje krili i prešli su u Srbiju. I vraćeni su srpskim vlastima s ove strane Drine. I gdje su završili? U masovnim grobnicama. Tako da je potpuno svejedno bilo.

Svetlana Lukić: Nedavno je u Srebrenici, a pre neki dan i u Vlasenici, promovisana jedna knjiga. I sad, vi ste jednog momenta u Srebrenici smogli snage da se obratite tim ljudima koji su došli da promovišu tu knjigu, a ta knjiga je, uzgred budi rečeno, kažu, osnova za ovu komisiju koju Republika Srpska namerava da napravi, komisiju, u stvari, za negiranje genocida.

Nedžad Avdić: Prije nego što kažem nešto o tome, reći ću da prije svega, to je sramota za srpski narod, s obzirom da je Srebrenica njihov problem, i problem njihove djece. Znači, definitivno, meni je jako žao što i dalje guraju tu djecu u zabludu. Umjesto da se prihvate činjenice, da se prihvate presude i da se ponaša u skladu s tim, nastavlja se dalje negiranje i veličanje zločinaca, što je sramota jedna ogromna. Ogromna, ogromna sramota. Da se vratim sad na tu promociju. Ja sam vidio plakate jedog dana u gradu, i s nekoliko mojih prijatelja, odlučili smo da odemo tamo, ne da provociramo bilo koga, ali ja… nas nekolio je otišlo, uglavnom su to dječaci bili, koji su bili ovdje u Potočarima, izgubili su očeve. Neki su bili ranjeni i otišli smo tamo, na tu promociju.

Slušao sam izlaganje, i moram priznati da mi se utroba moja prevrtala. Jednostavno, na kraju sam morao, morao reagovati, tražeći da dobijem riječ. U početku nije to išlo baš, i na kraju su mi dozvolili. I naravno, na kraju, ja sam predstavio se ko sam, šta sam, i onda sam ja počeo da govorim. Počela su dobacivanja, negodovanja. Onda je načelnik i predsjednik SNSD-a, Pavlović, načelnik Grujičić, ustali su u odbranu autora. Tamo su bili i predstavnici pravoslavne crkve. To je sramota. I ja sam rekao: „Pa kako vas nije sramota da dođete ovdje? Zašto trujete? Srbima se obraćam, poslušajte me dobro. Znate vi svi šta se ovdje dešavalo. Što dozvoljavate da dolaze da truju vašu djecu? Evo, ne morate mene slušati, ja sam direktna žrtva genocida. Ja sam kao 17-ogodišnji dječak odveden i strijeljan, ubijeni su moji rođaci, profesori koji su možda mnogi vama bili ovdje“. Nastavio sam govoriti, i onda, počela su dobacivanja.

Jedan poštar koga poznajem, ustao je i rekao: „Ali, vidite, tu iza vas u publici ima jedan čovjek kome su Muslimani zaklali sestru“. A ja sam rekao: „Pa nije problem, ja sam došao da slušam. Ja sam mislio da ćete vi govoriti o vašim žrtvama. Ja sam došao da čujem vašu stranu priče, ali vi nijednog momenta niste o tome govorili. U stvari, govorili ste o našim žrtvama, i negirate naše žrtve i nastavljate da nas vrijeđate. Zašto vam to treba? Znate dobro, govorite da je Vojska Srpske odigrala jednu časnu ulogu ovdje i govorite o tim časnim vojnicima, a niste nijednom rečju spominjali kakve su oni odluke donosili, i šta su radili. S obzirom da je Srebrenica u vojnom smislu bila poražena, zašto ste nas poubijali? Navedite jedan opravdan razlog zašto ste to uradili“. Na kraju je time promocija i završena, uz negodovanje.

Ja sam spominjao i svoje profesore i svoju rodbinu, i rekao sam: „Eto, ne morate mene slušati, ‘odite tamo u to srpsko selo, pitajte lokalne Srbe šta se tamo dešavalo. Pitajte njih, eto molim vas, ‘odite. Ali molim vas, nemojte više širiti propagandu i trovati svoju djecu“. I samo dovoljna je jedna rečenica koju je autor spominjao. U stvari, ovako je rekao nekako, parafraziram: odnos srpske vojske u Potočarima prema bošnjačkoj, muslimanskoj populaciji, jedan je od najsvjetlijih primjera u proteklom ratu, iako ti bosanski Muslimani nisu to ničim zaslužili. Moramo da kažemo, i radi naše djece: iako je veliki broj Muslimana ubijen u konfrontaciji sa srpskom vojskom, veliki broj njih je izginuo u međusobnim borbama, ali radi naše djece moramo spomenuti da je bio jedan manji broj ubistava, ali ta ubistva nemaju veze sa Mladićem i sa našim časnim generalima. Taj manji broj je ubijen iz osvjete. Iz osvjete zbog toga što su ti ljudi ubijali prije toga Srbe. I dovoljno je bilo to čuti, i to je samo dio, naravno.

Svetlana Lukić: Ali mislim da je značajno da to nije opskurno predstavljanje knjige, nego da se to dešava u Srebrenici, i da tome prisustvuju rukovodeće strukture grada Srebrenice.

Nedžad Avdić: To je najveći problem. Ne radi se tu o pojedincima koji su došli da promovišu neku knjigu. Toga će uvijek biti, mislim, da se razumijemo. Ali problem je podrška načelnika, tamo je bio, znači, direktor škole, načelnik, predstavnici crkve. I zamislite vi to, zamislite, direktor škole! Pa za dvije godine, on će tamo dovesti nekog možda presuđenog ratnog zločinca, da drži časove tamo mojoj djeci. Pa zamislite tu situaciju. To je problem. Isto kao što ubijanje u julu ’95 – znači, nije se tu radilo o upadu 10-ak vojnika i osvete u nekom selu, ubijanju stotine civila, nego jednostavno o sistematskom utovaru na kamione, kao stoku, i odvoženju u škole gdje je sve čekalo spremno. Znači, sistematski i institucionalno, jednostavno, zna se odakle je dolazilo. Tako i negiranje, jednostavno, politički i institucionalno dolazi s vrha. Ovi lokalni političari samo to prate, i to je najveći problem.

Svetlana Lukić: Jasno. Hvala vam na razgovoru. Hvala vam što ste nas primili.

Nedžad Avdić: Hvala i vama. Molim lijepo.

 

Srebrenica, foto: Peščanik
Srebrenica, foto: Peščanik

Peščanik.net, 12.07.2019.

TEMA – SREBRENICA