Sister Act - Timothy White

Sister Act – Timothy White

Jedan od ključnih elemenata američke podsvesti, bojazan belaca da postaju manjina, u poslednje vreme je isplivao na površinu i postao nestabilan. Svest o tome već postoji na mestima kao što su Njujork, Kalifornija i Teksas, gde se prave projekcije o tome kada će stanovništvo drugih rasa brojčano nadmašiti belu većinu. Zanimljivo je da se odjeci ovoga straha osećaju i u državama kao što je Aljaska, gde su belci u ogromnoj većini.

Do nedavno, postojala je tendencija da se o ovome radije misli nego govori – ili govori na veoma delikatan način, kako se ne bi ugrozio s mukom stečeni ideal različitosti. Ali svi sa elementarnim osećajem za duh vremena primetili su simptome nespokojstva među belcima i neprijatne oblike koje iskazivanje toga nespokojstva počinje da dobija.

Na primer, moralni ugled Martina Lutera Kinga i građanskog pokreta je toliko jak da se čak i bela desnica radije pretvara da ga oponaša. Uzgred, ova slatkorečiva taktika mnogo je starija od Glena Beka: sećam se Ralfa Rida koji se oprobao u ovoj taktici dok je vodio Hrišćansku koaliciju pre više od deset godina, kada je izjavio da želi da je preuredi po ugledu na Južnu konferenciju hrišćanskog vođstva (Southern Christian Leadership Conference). Tako se predsednik Barak Obama retko omalovažava samo zbog boje svoje kože. Čak je i Bek pokušao da se distancira od sopstvene prljave kampanje te vrste koju je nekada vodio. Ali se sve češće čuju optužbe da je Obama musliman ili stranac. Ove insinuacije odražavaju dva najveća straha bele većine: da će je potopiti talas stranaca koji se preliva u Ameriku, i da će njene vera i tradicija biti ugrožene religijama uvezenim iz zemalja trećega sveta.

Ovog leta je ta nova anksioznost postala vidljiva. Sve je počelo burnom raspravom u vezi sa imigracionim zakonom Arizone, nastavilo se predlogom nekih republikanaca o promeni 14. amandmana, kako bi se denaturalizovala deca ilegalnih imigranata rođenih u Americi (anchor babies), stalnom prepirkom u vezi sa tzv. džamijom na nultoj tački (mestu srušenih njujorških blizanaca), da bi kulminiralo govorom polupismenog mormonskog govornika koji je sa stepeništa spomenika Linkolnu pozvao na hrišćanski preporod.

Tokom poslednjeg skupa pokreta Čajanka (Tea Party) kojem sam lično prisustvovao, kod spomenika Vašingtonu, neki učesnici su bar pokušavali da izgledaju opasno i preteće. Video sam transparente na kojima je pisalo: „Ostavili smo oružje kod kuće – ovoga puta“ i „Danas se pozivamo na Prvi amandman – sutra na Drugi“. U poređenju sa ovim, događaj koji je organizovao Bek bio je mekši; bio je to pre poziv da se padne na kolena, nego da se ustane iz klečećeg položaja. Bilo je pametno što se čuvao preterivanja i nije to nazvao maršem miliona (iako je republikanka Mišel Bakman bila na ivici da kaže da se stiglo do ovog magičnog broja). Broj učesnika jeste bio impresivan, ali opšti utisak je bio nejasan i plačevan: luna park samosažaljenja bele rase.

Vašington post citirao je Lindu Adams, Bekovu pristalicu iz Kolorada, koja je rekla: „Mi želimo da se naša zemlja vrati svojim korenima“, dodajući da „su njeni preci bili na Mayflower-u i da su učestvovali u Američkoj revoluciji.“ Ona je pri tome bila uzrujana zbog činjenice da neke škole više ne zahtevaju od učenika da recituju Zakletvu američkoj zastavi. Pa sad – izgleda da se populacija SAD više neće obnavljati puritanskim doseljenicima iz Engleske. U stvari, originalna zakletva zastavi bila je prihvatljiva većini ljudi u smislu poziva na nacionalno jedinstvo, sve dok u Makartijevoj eri 50-ih nije upropašćena ubacivanjem reči „pred Bogom“. Ali prema onom njenom delu čiji se smisao još uvek razaznaje, čovek može da oseti nostalgičnu simpatiju.

Na jedan čudan i zbunjujući način, neki belci već uspevaju da sebe dožive kao manjinu, i to progonjenu. Šta je potrebno da se desi da bi se poverovalo da je hrišćanstvo u Americi ugrožena vera ili da se ime Hristovo premalo izgovara i poštuje? Koji čovek se ujutru budi sa uverenjem da se naši veterani i vojnici nedovoljno poštuju i da će njihova žrtva, bez bučnog govora Sare Pejlin, biti potcenjena? Takve optužbe su najobičnije izmišljotine, što nas navodi na pitanje o stvarnim problemima koji se kriju iza njih. Na pravi trag nas navode ostali govori sa ovoga mitinga, koji toliko jednoglasno i žestoko negiraju rasne podele da ih upravo to čini sumnjivima.

Mitinzi pokreta Čajanka nisu jedina mesta na kojima se čuju ovakvi stavovi. Pokojni profesori Artur Šlesinger i Samjuel Hantington objavili su knjige u kojima su pisali o svojim strepnjama u vezi sa multikulturalizmom i brzim demografskim promenama. Ali te strepnje su sročene tako pažljivo, kao da žele da izbegnu i započinjanje rasprave o stavovima sa kojima flertuju.

U novije vreme, u skoro svim evropskim zemljama pojavile su se populističke partije koje se pozivaju na pravo po mestu rođenja i koje daju oduška ideji da većinsko stanovništvo postaje nepoželjno u sopstvenoj zemlji. Energiju i pravac delovanja ovakvi pokreti crpu iz islamskog fundamentalizma. Biće čudo ako se i u Americi uskoro ne pojavi sličan fenomen. Mnogo toga će zavisiti od političara koji će se staviti na čelo takvih pokreta. Miting Glena Bleka uglavnom je ostao u granicama patetičnih i nesigurnih izjava, izgovorenih unjkavim i pobožnim tonom. Međutim, to ne znači da će emocije koje ključaju iza tih izjava zauvek ostati skrivene.

Slate, 30.08.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 03.09.2010.

BLACK LIVES MATTER