Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Teško je napraviti kampanju ni od čega. Pogotovo kada se hoće da to bude kampanja a da ne izgleda na prvi pogled kao kampanja. Ili obrnuto, treba da izgleda kao kampanja – a nije ništa. Naprosto, kakva god da je, otvorena ili prikrivena, funkcionerska/uzurpatorska ili poštena izborna, kampanja mora imati sadržaj. Ime kandidata nije sadržaj. A ništa pored imena ne nudi se u kampanji režimskog kandidata koji se i dalje nezakonito predstavlja kao predsednik vlade.

Uzmimo najnoviji primer od sinoć. Nacionalni javni servis je kao udarnu vest o radu predsednika vlade, a u stvari kao deo kampanje predsedničkog kandidata doneo detalj sa jedne – večere. Istina, večera je bila u Sarajevu, za nju se kaže da je bila radna, a poslužena je predsednicima vlada država takozvanog Zapadnog Balkana. To radna, međutim, u vesti se hoće predstaviti bezmalo kao folklorna „kneževa večera“, pošto se razgovor poveo i o Kosovu.

Prema „nezvaničnim informacijama“, kaže se dakle u vesti, „srpski premijer Aleksandar Vučić nije propustio priliku da u Sarajevu na radnoj večeri koju je za premijere Zapadnog Balkana priredio predsedavajući Saveta ministara BiH Denis Zvizdić pita kosovskog premijera Isu Mustafu na kojim osnovama je Priština donela odluku o prisvajanju srpske imovine, saznaje RTS“. I dalje: „Kako RTS saznaje, na večeri je bilo napeto, ali je ona, ipak, protekla u istom sastavu.“

Hajde da probamo da analiziramo ovaj besmisao. Vest se plasira kao ekskluzivna, kao otkrivanje (skoro pa otkrovenje) tajne, pa bi se mogla videti i kao „tajna“, pored toga što je „kneževa“, što bi sve odgovaralo umišljenosti njenog, prema vesti, glavnog aktera. Šta je taj glavni akter uradio na ovoj i epskoj i mitskoj večeri? Postavio je pitanje. Kako glasi pitanje? Pitanje glasi: „na kojim osnovama je Priština donela odluku o prisvajanju srpske imovine“ – „kako saznaje RTS“.

Od koga je RTS to saznao? To nije deo vesti. Dobro, od koga je to RTS mogao da sazna? Recimo – od konobara. Na primer, novinar RTS platio je konobaru da mu ovaj prepriča šta se govorilo na večeri. Ali, malo je verovatno da je konobar izvor „nezvanične informacije“. Zašto? Zato što bi svaki iole inteligentni novinar pitao konobara šta je „kosovski premijer“ na to odgovorio, pa bi i to neminovno bilo deo „nezvanične informacije“.

Dobro, ako nije konobar, ko drugi? Izgleda – sam glavni akter. Zašto bi on, „nezvanično“, prenosio o čemu se govorilo na večeri? Da bi sebe predstavio kao epskog i mitskog junaka. Dobro, ali zašto onda nije preneo i odgovor? Zato što onda ne bi mogao da bude epski i mitski junak – odgovor, sva je prilika, nije odgovarao ni jednom ni drugom folklornom obrascu. Ipak, obrazac zahteva neki kraj? Dakle, kraj: po saznanjima RTS-a, „na večeri je bilo napeto, ali je ona, ipak, protekla u istom sastavu.“

Klimaks i antiklimaks na kraju: bilo je gusto, ali je ipak sve dobro prošlo. Što bi moglo imati veze sa sada već mitskim insistiranjem na „stabilnosti“. Tipično za predsednika vlade u svojstvu kandidata za predsednika republike: izaziva napetost da bi je blažio. Ali, šta je sastav večere i kako večera protiče u „istom sastavu“? Ako je sastav večere ono što je na meniju, ispada da su predsednici vlada ostali gladni, niko ništa nije pojeo, jer je večera „protekla u istom sastavu“. Učinak napetosti? Verovatno se htelo reći da niko od prisutnih nije ustao od stola. Zašto je to informacija važnija od eventualnog odgovora? Zato što zaokružuje obrazac „stabilnosti“.

Ostavimo sad po strani besmisao pitanja čija je imovina koju je prisvojila vlada Kosova: ako je Kosovo deo Srbije, onda je ta imovina i dalje u posedu Srbije; pitanje vlasništva, kako ga postavlja Beograd, ima smisla samo ako se prihvati činjenica da je Kosovo nezavisna država. Ovde nas zanima nešto mnogo jednostavnije od toga: šta nam je zapravo prenela poverljiva vest iz Sarajeva? Samo to da je kandidat za predsednika republike u svojstvu predsednika vlade osoba koja stvari čini napetim a atmosferu neprijatnom – i ništa više od toga.

Peščanik.net, 16.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)