Neoliberali svih zemalja ujedinite se!

Šesdeset i šestogodišnji Vaclav Klaus je u petak 15. februara 2008. godine ponovno izabran na dužnost predsjednika Republike Češke. U trećem pokušaju je Klaus konačno primio 141 glas iz predstavničkog doma i Senata, dakle oba doma češkog parlamenta, čime je i definitivno ostavio iza sebe oporbenog političara Jana Svejnara. Kandidatkinja Komunističke partije (KSCM) Jana Bobosikova je povukla svoju kandidaturu već ranije. Vaclava Klausa su, inače, upravo glasovi KSCM-a prije pet godina doveli na vlast …  

Klaus je rođen 19. juna 1941. godine u Pragu. Završio je 1963. godine studij vanjske trgovine u Pragu,  a studirao je  i u Italiji i u SAD. Od 1971. do 1986. godine bio uposlenikom u različitim zvanjima u Čehoslovačkoj akademiji znanosti (ČSAV), kao i kod Čehoslovačke narodne banke (Státní banka československá). U vrijeme “plišane revolucije” bio prvo na strani Václava Havela i od oktobra 1990. godine predsjedavajući Građanskog foruma (Občanské fórum), kako bi razvio u njemu tzv. Klausovo krilo. Odmah poslije rapuštanja Građanskog foruma 1991. godine osniva Demokratsku građansku partiju (ODS), kojoj je predsjedavao do decembra 2002. godine. Iako se ne vidi takvim, nego bliskim disidentima, i u vrijeme češkog komunizma je bio uposlen u klasičnim državnim institucijama, a nakon promjena je već više od 18 godina na ovoj ili onoj vlastodržačkoj poziciji. Već u decembru 1989. godine je bio, naime, ministar financija ČSSR, pa potom i zamjenikom premijera, pa premijer (1992-1997). Za njega se kaže da je ponajviše doprinio – zajedno sa Slovakom Vladimirom Mečiarom – da se ČSSR podijelio na Češku i Slovačku…


Je li “NGOizam” novi socijalizam?

Za  upravo reizabranog češkog predsjednika se, inače, u stiliziranoj napomeni u januarskom broju njemačko-švicarskog časopisa za političku kulturu “Cicero” kaže samo da je “studirao ekonomiju i bio u komunizmu blizak disidentima”, te da samoga sebe označava “klasičnim liberalom”. Ovaj ugledni mjesečnik za političku kulturu donosi, naime, Klausov autorski prilog “NGOizam je novi socijalizam” (Der „NGOismus“ ist der neue Sozialismus, Cicero, 1/2008), koji je i bio povod da se pozabavimo Klausom – “prvobrcem” protivu komunizma, Evrope i NGOizma i…

Spas klime, multikulturalizam, feminizam i druge ovovremene ideologije privlače intelektualce tako magično kao nekada socijalizam, stoji u redakcijskoj opremi “Cicera” uz ovu Klausovu paskvilu, kletvu, kako bi se kako-tako obrazložilo otkuda ova Klausova nebuloza u časopisu za političku kulturu…

Od starog i novog  češkog predsjednika Václava Klausa se proteklih godina moglo svašta čuti i doživjeti, pa i to kako na prilazu njegovom imanju stoji tabla s upozorenjem da tu prestaju ingerencije Evropske unije.  Podsjećanja radi, Klaus nije bio još ni otputovao iz Bruxellesa nakon burne noći u oktobru prošle godine, u kojoj je konačno i s mukom i mimo (mrzo)volje Klausa i njemu sličnih dogovoren “novi reformski ugovor EU”, kao zamjena za propali “Evropski ustav”, a već je harangirao protivu njega. Uvjereni je pristaša i štovatelj Margaret Thatcher, Ronalda Reagana, Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka, branio je i ono što je neobranjivo u čuvenim Benešovim dekretima,  proslavio” se i   rigidnošću protivu uvođenja mogućnosti registracije   istospolnih   životnih partnerstava, potom se suprotstavio ekolozima, borcima za ljudska prava, itd. Njegov politički  credo je neka smješa konzervativizma i neoliberalizma, ali se voli vidjetii “klasičnim liberalom”. Eto, takav euro-skeptičar bit će uskoro i prvi čovjek EU, obzirom da Republika Češka preuzima predsjedavanje Evropskom unijom početkom 2009. godine. Ali, izdržala je ova dragovoljna i nenasilna asocijacija evropskih država, kao Mujo iz vica, i gore, u njenoj polustoljetnoj povijesti, pa će i Václava Klausa…

A Klaus se raspisao protivu nevladinog sektora (NGO) kao malo tko prije njega, mora se priznati i elokventno i duhovito,  bolje  i na prvi pogled uvjerljivije od subraće mu na brdovitom Balkanu, za koje je, također, “NGO-izam” zamjena za socijalizam ili komunizam, iako i Klausu i našim “anti-ngoistima” u suštini smeta što su i jedno i drugo u biti   antipodi uskim nacionalnim močvarama u kojima su domaći aligatori koprcaju kao ribe u vodi. Klausov metodološki problem proizilazi, dakako, iz njegova političkog i ideološkog konzervativnog ili, ako već tako sam hoće, neoliberalnog uvjerenja, pa podmeće pristupom i tvrdnjom da je maltene skoro sva nekadašnja komunistička inteligencija završila u NGO-sektoru. No nije, ne samo kod nas završila  u “ne-vladinom”, nego je velikim  dijelom, i nažalost, završila  baš u “vladinom”, ili u kvazi NGO-sektoru. O tomu ponajbolje svjedoči balkansko tranzicijsko iskustvo i o tomu bi kompetentniji u zemlji morali u detalje. Po mojim skromnim uvidima u NGO-mnoštvu odista ima svašta, tuga golema, pa i notornih  podvala od strane upravljačkog sektora, koji formira i manipulira kojekavim NVO-ima opasnih namjera a nevina imena.

Da je Klaus mislio na takve ne bi ni bilo ovih redova, njegov stari anti-komunizam bi se mogao još i prećutati. No, bez nijansiranja između pravog NGO i “GO”, što Klaus svjesno čini,  njegov esej u “Ciceru” ostaje samo frontalni napad na “NGOizam”, de facto izmišljen problem u neoliberalnim i desničarskim laboratorijama, u kojima je, inače, jasno kako je i licemjerno i odvratno dalje  pisati protivu socijalizma i komunizma, jer  je ovaj “izam” postao irelevantan, odnijelo ga vrijeme.  

Uzgred, onima koji misle da je komunizam još živ, barem u Kini ili Sjevernoj Koreji, koji su zavedeni slatkorječivim glupostima autora a la dr Mirjana Marković,  ne može se pomoći, u Kini je posrijedi čisti kapitalizam pod kontrolom tzv. komunističke klike, a u Sjevernoj Koreji samo satrapizam. Elementi socijalizma postoje, naravno, u zapadnim socijalnim društvima, a komunističke utopije u političkim marginalnim pokretima diljem svijeta, dok je marxizam čvrsto u sedlu na svim ozbiljnim zapadnim univerzitetima…

Aktualna kritika komunizma je, pak,  potpuni promašaj, mišljenja je i dr Hans Kueng, autor ideje  “svjetskog ethosa”, vjerojatno najliberalniji teolog današnjice. I po njegovom  mišljenju,  iza ove vrste kritike  se obično kriju neke druge i posve  profane stvari kao što su prljava tranzicija, odnosno prvobitna akumulacija kapitala u formi pljačke i/ili totalna klerikalizacija društva …

Umno, kako se ne bi moglo očekivati od jednog “gazde”, počinje svoj esej u “Ciceru” Václav Klaus navođenjem Hayekove misli kako je “jedna ideja utoliko moćnija utoliko je generalnija, apstraktnija ili čak nejasnija”.  Citirana misao se veže, opravdano ili ne, baš  za Friedrich Augusta Hayeka, ekonomistu i socijalnog psihologa, austrijskog podrijetla, značajnog predstavnika liberalnog privrednog i društvenog poretka, uostalom i dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1974. godine, zajedno s G. Myrdalom. Klaus je, pak,  prosto opsjednut Hayekom, koji bi trebao biti, uz Arona, glavno  teorijsko i političko pokriće za  brojne nebuloze u  njegovom eseju. Sjajnu atribuciju “gazda” za Klausa preuzeli smo, pak,  iz eseja Velimira Ćurgusa Kazimira “Svi Ćosićevi intervjui” (Helsinška povelja, broj 107-108/2007), u kojem se dotaklo i aktualnog češkog predsjednika, o tomu više pri kraju …

“Intelektualac po sebi nije zainterisiran za tehničke detalje ili praktičke teškoće”, citira Klaus Hayeka, kako bi zaključio da nije uopće začuđujuće što su intelektualci zainteresirani prije svega za apstraktne, nesprovodive ideje. Ovaj način mišljenja im omogućuje, naime, komparativne prednosti, ne bave se detaljima i ne moraju ih riješavati. Ergo, intelektualci nisu zainteresirani da se bave svakodnevnim problemima običnih građana, zaključuje Klaus. Interes intelektualca je usmjeren ka vizijama i utopijama, smjelo će Klaus, kao da je bavljenje utopijama nešto ružno, već po sebi. Pa, potom Klaus  instrumentalizira Hayekovu misao kako “socijalistička idejna baština svoju privlačnu snagu zahvaljuje uglavnom njenom vizionarskom karakteru”, a on, Klaus, bi dodao, veli, “nedostatku za realno i njenu utopijsku prirodu”, što sve tendencijski i odvodi intelektualce socijalizmu.

Poslije Hayeka Klaus je za svoje namjere instrumentalizirao i Raymonda Arona, koji u čuvenom eseju “Opijum za intelektualca” analizira sasvim slično, veli Klaus, ne samo razliku između revolucionarnog i reformističkog načina mišljenja, nego i – što je u ovom kontekstu važnije – razliku između “prozaističkog” i “poetskog”. I dok prozaističkom načinu mišljenja nedostaje utopijske uzvišenosti, sklonost ka socijalističkom  je utemeljena – po Aronu – “na poeziji nepoznatog, budućnosti apsolutnoga”. U Klausovim očima točno ovo odgovara intelektualnom milieu, veli, pa potom slijedi Aronov  citat kako je “poezija apsolutnog neljudska poezija”!?

Ovdje je, pak, povoljan moment da se pomene za svaki slučaj kako je Raymond Claude Ferdinand Aron vrlo važni i utjecajni francuski sociolog, politolog i publicista prošloga stoljeća, koji je bio i De Gaullesov suradnik, profesor na Sorboni i kolumnista, suradnik ili urednik brojnih i utjecajnih publikacija (“La France Libre”, “Express”, “Figaro” …), te jedan od najznačajnijih posrednika njemačke filozofije i sociologije u Francuskoj, dobitnik i Goetheove nagrade, između ostalih. Posebno mjesto u Klausovom vrijednosnom sustavu Aron je zaslužio, očigledno,  što je bio i vrlo utjecajni i radikalni poslijeratni kritičar marxizma i, logično, komunizma…

“Kad smo se mi u komunističkim zemljama susreli s Hayekovim i Aronovim idejama nismo imali nikakvih problema da razumijemo njihov domašaj”, zaključuje Klaus, “one su nam isporučile tako neophodno objašnjenje za takvo nekakvo pretpostavljeno značenje intelektualaca u našem tadašnjem društvu”.  Jer, njihova upitna poznatost bila je u itekakvoj svezi s odsutnošću intelektualnih sloboda, koje intelektualcima, po prirodi stvari , predstavljaju visoku vrijednost. To, pak, nije bilo jedino objašnjenje. Komunistički političari su trebali intelektualne sljedbenike. Političari su trebali ovu vrstu intelektualaca kako bi stvarali privid kolanja ideja i formiranja javnog mnijenja, oni su trebali opravdanje za neljudski, iracionalni i neefikasni sustav, ustvrđuje Klaus. Političari su, čak, bili upućeni na sposobnost intelektualaca da se opskrbe općim, apstraktnim i utopijskim idejama. Ali, prije svega trebali su političari spremnost intelektualaca da se pozabave hipotetičkom budućnošću umjesto da kritiziraju manje ružičastu realnost. Intelektualci su imali u komunističkom društvu, ocijenjuje Klaus, relativno visoko rangiranu i vrlo prestižnu poziciju, pri čemu Klaus ukazuje da je to bila “relativna pozicija”. U njihovoj samovoljnoj i voluntarističkoj maniri ophođenja s ljudima zlorabili su komunistički političari njihove intelektualce, ali su ih opet za to mogli odštetiti. Ovo je, pak, dovodilo intelektualce u krajnje kompliciranu situaciju. Oni nisu bili “vrednovani” od nevidljive tržišne ruke, nego od krajnje vidljive ruke moćnika ovog društva.

Načelnu ispravnost ovog Klausovog diskursa o vremenu prošlom u ČSSR-u ne treba osporavati, komplikacije nastaju, pak, pri njegovoj slijepoj vjeri u “nevidljivu tržišnu ruku”. Nakon sloma komunizma upravo su se intelektualci – opet se Klaus poslužiio Hayekom – novinari, učitelji, publicisti, radio moderatori, autori romana i umjetnici našli u našem iznenada slobodnom društvu , u kojem su mnoga ranija ograničenja, ako već ne sva, praktički preko noći eliminirana, među prvom grupom frustriranih. Njihov se protest usmjerio protivu neprijatnih, putem tržišta stvorenih ograničenja. Oni su vrlo brzo shvatili da je vrlo mogućno da slobodno društvo (i slobodna tržišta) ne trebaju više njihove usluge, barem ne više u mjeri kao prije. A razumijeli su, i to prije svega, da će njihovo vrednovanje putem bezličnih snaga ponude i potražnje ispasti po njih  manje povoljno od onoga što oni o sebi misle, to jest  da će biti, čak, i lošije od njihovog vrednovanja od strane  političara i birokrata staroga režima.

U svezi “samovrednovanja”, bolje rečeno samoprecjenjivanja intelektualaca, Klaus citira potom misao Roberta Nozicka kako “intelektualci o sebi misle da pripadaju najvrijednijim ljudima”. I tako, skoro lucidan je Klaus, postadoše upravo pomenuti intelektualci “prvi, najvidljiviji i najglasniji kritičari našeg novog slobodnog društva, o kojemu smo decenijama sanjali”!  Ovdje bi se, dakako,  aktualnom vlastodršcu Klausu moglo postaviti niz principijelnih pitanja, između ostalih ima li u njegovoj partiji i  njenom okruženju “konvertita” odnosno  intelektualaca “starog režima”? Ili se Klaus već zaboravio, pa se svi koji su kritični prema njemu i njegovom načinu vladanja u Republici Češkoj daju automatski i jeftino diskvalificirati?  Ili, pak, zašto  “gazda” i predsjednik Klaus ne pogleda na tranzicijska i ratna iskustva drugdje, recimo  u zemljama bivše Jugoslavije, u kojima su i bivši komunistički političari i tzv. komunistički intelektualci masovno završili u redovima nacionalnih odnosno nacionalističkih partija.  Zašto se ne očituje o onima, recimo u zemlji Srbiji, koji ga, eto, obožavaju, kao što to čini Dobrica Ćosić? Odgovor je, u stvari, vrlo jednostavan, tada bi  Klaus morao  – pritješnjen činjenicama – priznati da su  čast intelektualaca posvuda, uključivo na Balkanu,   sačuvali samo rijetki inteletkualci, koji su – ako su uopće negdje svrstani tada u nezavisnim medijima i  u redovima NGO!!!


Ili je anti-NGOizam  desničarenje i/ili goli neoliberalizam?

Klaus se, u stvari, cijelom “expertizom” otpuhanih komunističkih društava, posebice kritikom tzv. komunističkih intelektualaca zbog njihove kritike tržišta i tržišnih zakonitosti, pripremao da u ime neoliberalne ideologije izvrši ključnu podvalu, kako su se, navodno,  upravo ti i takvi, sve redom kompromitirani komunistički intelektualci našli u redovima NGO!  I još nisu, sram ih bilo, mogli shvatiti kako to da je  “životni standard običnih ljudi – na veliko zaprepaštenje intelektualaca – porastao više, makar u omjerima, od njihovog vlastitog”.  Mi znamo danas da sustav slobodnog tržišta ne nagrađuje posebice niti najbolje, niti najpametnije, što bi rekao John K. Williams, nego one – koji u odgovarajućoj formi pogađaju ukus i sklonosti drugih, propovijeda Klaus  sukus neoliberalne ideologije. Nju, kažimo ovdje tek toliko, nakon svih pustošenja koja je učinila – pod plaštom globalizacije – u socijalnim sustavima zapadnih društava, ali  i posvuda svijetu, nitko ne brani više tako vehemntno kao “gazda” Klaus. Ovomu se može i mora, pak, ovdje  hitno dodati zlobna opaska da neoliberalni principi i profiti  još bolje i profitabilnije funkcioniraju ako se imaju ideološki i politički  prijatelji na vlasti, na pozicijama predsjednika države ili vlade, i/ili većina u parlamentu.  

Svoju apsolutnu neoliberalističku vjeru u svemoćno tržište Klaus potvrđuje i uz potporu i  navođenje Hayekove misli kako “nitko izuzev tržišta ne može prosuditi koliki je doprinos pojedinca zajedničkom produktu”!? Inače, već iz riznice Klausovih ranijih “predsjedničkih bisera” ostale su zapamćene njegove izjave poput: “Ne poznajem prljavi novac” ili “Nije neophodno usvajati zakone, male akcionare štiti nevidljiva ruka tržišta”! Na žalost intelektualaca, zaključuje Klaus, sustav slobodnog tržišta ne negrađuje one koji to – po njihovom mišljenju – ponajviše zaslužuju. Obzirom da se ionako samoprecjenjuju, a tržište se tako odnosi prema njima, intelektualci preziru tržište, zaključuje Klaus. I bi mu i to malo, pa nastavi kako tržišta ne samo da vrednuju intelektualce drugačije nego što oni misle o sebi, nego ona, osim toga, ” i funkcioniraju ponajbolje bez njihova nadzora”. Ovo je, pak, vrhunac anti-intelektualizma u ime neoliberalizma, pa ako je i od neoliberalnog svećenika Klausa mnogo je. Posljedica toga je, logicira dalje Klaus,  da su inteletkualci nepovjerljivi prema tržištu i da bi radije bili financirani iz javnih fondova. E to je upravo važan razlog zašto oni zagovaraju socijalizam, izrijekom ustvrdi Klaus, kojemu se učinilo da je konačno pronašao prihvatljivo objašnjenje za povezanosti socijalizma i NGOizma.

“U prvoj deceniji 21. stoljeća se mi ne smijemo isključivo koncentrirati na kritiku socijalizma”, piše Klaus, koji i sam uviđa da “ne treba ponovno voditi stare, ne više aktualne bitke”. Ali, socijalizam i ne pripada konačno prošlosti, snalažljiv je Klaus, a  postoje i drugi “izmi”, koji počivaju na sličnim “neliberalnim ili antiliberalnim mišljenjima”.

Nakon što je komunizam kompletno dospio u bezizlaznu situaciju, a evropska se socijaldemokracija momentalno i neporecivo nalazi u krizi, tzv. explicitin socijalizam nije više za većinu intelektualaca dovoljno atraktivan. Danas je skoro nemoguće opstati jednom intelektualcu na Zapadu, koji želi biti i ugledan i utjecajan, a da se sam označava socijalistom, ocijenjuje Klaus, jer je explicitni socijalizam izgubio na svojoj privlačnoj snazi. Antiliberalne ideje se zbog toga formuliraju, šire i propovijedaju u ime ideologija ili “izama” koji – u najmanju ruku formalno i nominalno – nemaju ništa zajedničko sa starim i explicitnim socijalizmom. Ove su ideje, međutim, u mnogome vrlo slične socijalističkim. Tema im je uvijek ograničenje ljudskih sloboda i ambiciozna, častohlepljiva socijalna konstrukcija. Uvijek se u ovim idejama radi o tom u da se protivu volje drugih na bezsraman način “provede neko dobro”, što bi rekao T. Sowell, kao i o potiskivanju uobčajenih demokratskih metoda i drugih političkih postupaka, zaključi Klaus, kojemu posebice smeta “osjećaj nadmoći intelektualaca i njihove ambicije”!

I da ne bi bilo nikakve sumnje, Klaus napisa izrijekom kako pri tomu misli na “ekološki aktivizam”, “radikalni aktivizam boraca za ljudska prava”, na ideologiju “građanskog društva” (ili komunitarizam), jer sve to, po njemu, i nije ništa drugo, do “verzija postmarxisstičkog kolektivizma”. A taj “kolektivizam”, pa još marxistički, “stremi ka privilegijama organiziranih grupa i posljedično refeudalizaciji društva”, napisa i ostade živ dobri i pošteni “gazda” Klaus. “Ovdje mislim, također, na multikulturalizam, feminizam, nepolitički tehnokratizam (koji se temelji  na otklonu prema politici i političarima), internacionalizam (a naročito na njegovu evropsku varijantu – evropeizam), kao i  na brzo prošireni fenomen koji se označava NGOizmom”, dodade Klaus u ovom kompromitirajućem po njega pasusu pri samom kraju njegova šokantnog eseja.

“Sve su to rezervne ideologije za socijalizam”, mudrijaši dalje “gazda” Klaus, “one daju intelektualcima nove mogućnosti i nove prostore za njihove aktivnosti i stvaraju nove niše na tržištu ideja”, jada se Klaus. Zato i prepoznati ove nove “izme” i suprotstaviti im se, otkriti njihovu stvarnu prirodu i oprhvati im se – može biti teže nego u prošlosti, dakle kompliciranije nego što je bila borba protivu starog, explicitnog socijalizma, ali nema nam druge, poručio je Klaus.

Poslije ovih egzepmlarno sramnih pasusa Klaus u zadnjim redovima svoje paskvile napisa, također: “Mi smo svi za čisti okoliš, kao što smo mi svi i za prevladavanje usamljenosti podijeljenog postmodernog društva, kao što, uostalom, želimo sudjelovati u pozitivnim aktivnostima različitih klubova, udruženja zaklada i humanitarnih organizacija. Skoro svatko je i protivu diskriminacije na temelju etničkog podrijetla, religije ili spola. Mnogi od nas su i protivu sveobuhvatne moći države. Ali, ukazati na opasnosti ovog angažmana znači često plivati protivu struje”!

Ne znam jesam li dobro razumio ovu drsku poruku, učinilo mi se da “gazda” Klaus tvrdi kako smo svi mi u NGO, i kad ne znamo da jesmo, kako, u stvari, nema nikakvih problema, ili ih ne bi bilo, kada ne bilo tih NGO-ista, sve bi to regulirala od sebe i po sebi “nevidljiva tržišna ruka”. I on osobno je, inače, do podne predsjednik države, a poslijepodne NGO-ista. Ovoliko drskosti i podvala na jednom mjestu nije bilo, ipak, za očekivati niti od “gazde” Klausa. Zato  ćemo se ovdje konačno poslužiti  najavljenim pasusom iz eseja Velimira Ćurgusa Kazimira “Svi Ćosićevi intervjui”, u HP-u, u kojem – između ostalog –  stoji da je Dobrica Ćosić nekoć izjavio kako mu se od svih stranih političara dopada baš Vaclav Klaus. Što je, u stvari, logično, takvoj vrsti pisaca i državnika kao što je Dobrica, bivši rigidni ljevičar, pa u zrelom dobu nacionalista s dna kace, dakle čovjek “punog kruga”, savršeno imponira baš ksenofobični anti-socijalista, anti-Evropljanin i anti-NGOista Vaclav Klaus.

Sjajni Ćurguzov pasus glasi: “… Vaclav Klaus stvarno deluje kao gazda. (To su one gazde koje sa jednom reči mogu sve da zaustave. A tek što umeju da lupaju šamare!) Klaus je, naravno, kao svaki pravi gazda vrlo sumnjičav prema idejama civilnog društva, kao i univerzalnim ljudskim pravima, prema evropskom ustavu, multikulturalnosti i svim tim novotarijama s kraja XX veka. Klaus simbolizuje stameni svet konzervativizma, nacionalizma i, naravno, antikomunizma.”  Ćurguzov esej je – da se ne zaboravi pomenuti – objavljen u “Helsinškoj povelji” u majsko-junskom broju prošle godine, skoro godinu dana prije Klausove kletve u “Ciceru”…[1])

 
Berlin,

Peščanik.net, 15.02.2008.

———–    

  1. Izvodi iz većeg priloga rađenog za tematski broj “Helsinške povelje” na temu antikuminizma kao izgovora za odustajanje od reformi i modernizacije!

Leave a Reply