Fotografije čitateljki, Ivana Karić
Fotografije čitateljki, Ivana Karić

I ja sam pokušavala da pratim plan ‘smanjenja broja zaposlenih u javnoj upravi’, nazvan ‘racionalizacija’, koji u tajnosti priprema ministarka Kori Udovički. Taj plan o ‘otpuštanju šest i po posto“, o čemu je progovorila i Tatjana Paunović, bezuspešno sam pokušala da dešifrujem ovde. Iz tada raspoloživih informacija nije se moglo tačno reći da li se smanjivanje zaposlenih od 6,5 posto odnosi na državnu upravu ili na javni sektor, to jest škole, fakultete, bolnice, domove zdravlja, naučne ustanove. Zahvaljujući profesorki Paunović „misterija 6,5 posto“ je odgonetnuta. Uporno i pedantno i s mnogo dovijanja, ona je istražila šta se dešava iza paravana i utvrdila da se smanjenje ne odnosi na državnu upravu, koja je zaista preglomazna i na svim nivoima zapošljava partijske i nestručne kadrove, nego na naučnike, profesore, sudije i stručni kadar u javnom sektoru.

Kako sam i ja došla do istog zaključka, a da se nisam mnogo potrudila? U jednoj emisiji na TV N1, videla sam kratki filmski insert koji je prikazao laboratoriju i naše mlade fizičare kako u njoj rade. Vest je bila da se tim mladim fizičarima priprema otpuštanje po ministarkinoj „racionalizaciji“ od 6,5 posto. Vratila sam svoj film unazad, i shvatila na koga se odnosi 6,5 posto. Na mlade naučnike! Svaku dilemu oko toga gde će se državna seča obaviti, razvejana je u tekstu „Maćehinski odnos države prema opštem dobru“ koji sam našla u listu Danas od 17. februara 2015. Nije reč samo o 6,5 posto, što je samo po sebi zastrašujuće, jer kao na dlanu pokazuje kakvu ubitačnu politiku vodi vlast u Srbiji. I kad ne računamo glavni cunami iz devedesetih godina, vlast je za poslednjih 15 godina vodila politiku u kojoj je i sama Srbija gotovo nestala. Uništena je industrija, nova nije napravljena, a samim tim su devastirane i sve prateće delatnosti, pa i sami ljudi, koji su jednostavno otpisani.

O čemu se zapravo radi? Na jednom od najnovijih spiskova za privatizaciju našlo se više od 90 instituta, zavoda, centara i veterinarskih stanica u Srbiji. Od 2002. godine, 144 naučna instituta su privatizovana, a još 93 čeka privatizaciju. Najviši procenat neuspešnih privatizacija, to jest 50 posto, zabeležen je upravo kod privatizovanja ovakvih ustanova. Ta rasprodaja se odvijala „čisto mehanički“, po principu „totalne rasprodaje“, bez ikakve procene da li bi neki od tih instituta koristio društvu i njegovom razvoju. Do ovakve situacije je došlo, jer u Srbiji nikada nije otvorena rasprava o tome koja su javna dobra potrebna i koja treba solidarno da finansiramo. Vlast je odlučivala skriveno, koruptivno, iza zavese. Da je bilo rasprave, znali bismo i koja su javna dobra potrebna, ali za njih nema novca, pa će u budućnosti biti dostupna u skladu sa ekonomskim mogućnostima. Nema liste prioriteta javnih dobara koje će država finansirati, a koja je prošla temeljnu javnu raspravu.

Pokazalo se da brojne privatizacije koje su obuhvatile naučno-istraživačke ustanove nije trebalo učiniti. Propale su, a ključne su za razvoj privrede i društva. O šteti koju društvu donosi uništavanje naučnog kadra ne treba ni govoriti. Mnogi potrebni instituti nemaju nikakvu garanciju da mogu opstati na tržištu i zato su i kadrovi i institucije propadali. Primeri su brojni, a najpoznatiji je onaj koji se odnosi na veterinarske stanice. Prisutnost vetrinarskih ispostava na što većoj teritoriji je odlučujući faktor u sprečavanju zaraza stočnog fonda i razvoja stočarstva. O toj privatizaciji je dosta pisano, pisala je i Verica Barać: uključena je u njen spisak 21 sumnjive privatizacije. Utvrđeno je da se radilo o čistoj korupciji, ali niko nije odgovarao.

O kakvoj korupciji je reč u slučaju privatizacije naučno-istraživačkih instituta? O istoj onoj po kojoj su se odvijale neuspešne, to jest kriminalne privatizacije društvenih preduzeća: kupovana su zbog imovine i lokacije, a prozivodnja obustavljana i ljudi izbacivani na ulice. Ova praksa se i sada nastavlja, a obuhvatiće preostala 93 instituta. Od privatizacije koju su vodili prethodnici spasena su tri stočna reprocentra koja imaju međunarodnu reputaciju, ali je sadašnja vlast i ta tri, jednom “spasena“ stočna reprocentra, stavila na spisak za privatizaciju, to jest likvidaciju, jer se upravo to u većini sličnih slučajeva dogodilo.

Vraćam se na 6,5 posto otpuštanja u javnom sektoru koji se, kako smo videli, ne odnose na državnu upravu, nego na najstručniji i najobrazovaniji kadar u Srbiji zaposlen u ustanovama od javnog interesa koje služe društvu. U daljem nastojanju da se istraži i piše o štetočinskim potezima vlasti, zaustavlja me pitanje koje je postavio Dejan Ilić: zašto ti ljudi ćute, zašto svi ćute? Njegovo pitanje mi se u poslednje vreme neprekidno vraća. Pomislila sam da pišem o dokrajčivanju javnih dobara, o ruskom gaženju Ukrajine, koju gazi i Srbija svakodnevnim pisanjem Politike i njenih novinara na čelu sa Lazanskim, o dodeli državljanstva i vile koje je premijer Vučić bez ikakvog obrazloženja darivao svojim „arapskim prijateljima“, o tim istim prijateljima koji navodno finansiraju konsultantsku firmu Tonija Blera koja treba da nauči vlast kako da ojača manipulaciju, o prodaji zemlje u Vojvodini, o jezivom stanju azilanata oko Subotice, koje pljačka sama policija i pali im šatore, koji žive u neljudskim uslovima a zabranjena im je svaka ljudska pomoć; o napadima na Natašu Kandić zbog dokumentacije koju je FHP temeljno prikupio o zločinima u Rudnici zbog kojih treba otvoriti istragu protiv generala Dikovića, i zašto ga predsednik i premijer podržavaju iz petnih žila.

Ima toliko tema, ali zastajem kod Dejanovog pitanja. Kakvog smisla ima da o tome pišem, ako građani u državi u kojoj živim više neće ni da beknu o tome šta im se dešava. Devedesetih smo svake godine, ponekad i svakodnevno, špartali po ulicama širom Srbije. Borili smo se protiv Miloševićevog režima. Nije dovoljno pisanje, potrebna je akcija. Da građani ustanu i pobune se protiv vlasti koja uništava celo naše društvo. Da se organizuju. Da ustanu novinari i kažu da više neće da podnose Vučićev teror, cinizam i ućutkivanje. Da ustanemo svi u odbranu Beograda, našeg prelepog grada, umesto što ćutimo kao mule i puštamo da se autobuska stanica izmešta na neku poljančinu na Novom Beogradu. Ćutimo iako je već sklonjeno i 180 objekata u Savamali. A sve zbog toga da bi se gradio taj monstrum koji se zove „Beograd na vodi“. Pritom, kada je postavljen javni zahtev da se obelodani ugovor po kome se realizuje „Beograd na vodi“, odgovor iz vlade je bio da taj ugovor ne postoji!

O tom projektu su kolektivni apel uputili naši stručnjaci iz inostranstva (Peščanik ga je objavio ovde), pokušavajući da spasu Beograd. SANU je okupila najbolju ekipu arhitekata, koja je na 42 stranice napisala studiju detaljno pokazujući katastrofalne posledice tog monstruma od projekta koga u svoju slavu, ali mnogo više zbog srpsko-arapske korupcije, iza zatvorenih vrata vodi Aleksandar Vučić.

Moj osećaj je da se nešto u vazduhu promenilo. Nije više ni Vučić ono što je bio. Taj čovek je već dosadio, zbog totalnog neuspeha, neukusnog preigravanja i represije. Brzo se potrošio, iako sanja da na vlasti ostane večno. Doživljava poraz za porazom, ništa mu ne polazi za rukom. EU je sve udaljenija od Srbije. Narod je propao, stanje u privredi je sve gore, kultura, obrazovanje i nauka se desetkuju. Tu negde je i smislio da otpušta ljude. Izlaz se ne vidi, ali samo dok nezadovoljni građani ne ustanu. Tek tada se otvaraju i vide nove šanse.

Jeste, uvek je korisno pisati, analizirati i kritikovati. Ali to više nije dovoljno. Ako se nešto hitno ne uradi, ako organizovani građani ne ustanu i ne dignu svoj glas, destrukcija koja teče za sobom će ostaviti još jednom spaljenu zemlju.

Peščanik.net, 23.02.2015.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović: Početak racionalizacije – neplanski i partokratski

Sofija Mandić: Slučaj – javni sektor

Mario Reljanović – A gde su kriterijumi?

Mario Reljanović – Još jednom o racionalizaciji

Dejan Ilić – Srbija između dva modela, skandinavskog i makedonskog

Vesna Pešić – Uaaa za ministra Vujovića

VIDEO – 6,5 posto

AUDIO – 6,5 posto + transkript

Tatjana Paunović – Javni sektor, tajne politike

Vesna Pešić – Džeziranje na istu temu

Dejan Ilić – Lakoća odgovora

Dejan Ilić – Šest i po odsto

Mario Reljanović – Racionalizacija

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)