Možda se neki od vas sećaju kako se nakon Plišane revolucije zapad nadao da će srednja Evropa obogatiti njihovu političku scenu svežim idejama, vrednostima ili perspektivama koje zapadnjacima nedostaju; da će Srednjoevropljani možda pronaći „treći put“ između kapitalizma i socijalizma. Ove nade su izgrađene na pretpostavci da je srednjoevropsko komunističko iskustvo od nas načinilo bolje ljude, radoznalije, osećajnije i intelektualnije. Danas nam takve nade izgledaju jadno, i očigledno je da je zapad vrlo naivno doživljavao srednju Evropu. Postkomunistička društva nikad nisu smogla snage da zapadu prenesu bilo kakvu smislenu poruku; njihov je zadatak bio da se prilagode – što brže znaju i umeju – pobednicima velikog ideološkog sukoba. Dobila su precizna uputstva kako da izgrade demokratiju i tržišnu privredu: Kopenhagenski kriterijumi i Vašingtonski konsenzus postali su udžbenici za našu političku elitu.

Imali smo toliko mnogo posla da nije bilo vremena za razmišljanje – za jedino ono čega je u komunističkom režimu bilo u izobilju. Sećam se kako sam bio zabrinut što se kompleksni jezik autora koje sam s uživanjem čitao u samizdatu razvodnjava u novinama. Ali možda nije bilo ni moguće da ozbiljno razmišljamo o procesu u kojem smo učestvovali, jer nam mozak za to tada jednostavno nije bio spreman. Iz ove perspektive vidimo da se revolucija 1989. odigrala usred dramatičnih globalnih transformacija, čiji pokretač nije bilo odumiranje komunizma. Globalni kapitalizam se rađao, a slom komunizma je samo doprineo pobedničkoj euforiji „laissez faire“ kapitalizma. Pobeda se uglavnom doživljavala u ekonomskom smislu. Ali sa slomom komunizma, zapad je odjednom izgubio svoje „istočno ogledalo“, koje ga je obavezivalo da se trudi da izgleda lepše i ponaša se bolje, što je škodilo zapadnom posleratnom osećaju odgovornosti za moralno stanje sveta. Možda smo to pretpostavljali, ali nismo imali vremena da se time bavimo. Zapad je za nas uvek bio konstanta – na kraju, dobro smo ga poznavali iz snova.

Tako smo se tokom čitavih devedesetih trudili da izgradimo kapitalizam, a nismo videli da se kapitalizam postepeno oslobađa svog osećaja za poštenje i odgovornost. Mislili smo da je to što vidimo savršeno normalno, i da je oduvek bilo tako. Zato smo tolerisali očiglednu pljačku koja se nazivala privatizacijom, verujući da je ona integralni deo zapadnog kapitalizma. Čak i danas, dok mnogi na zapadu veruju da je od „nevidljive ruke“ ostao samo sasušeni patrljak, odbijamo da priznamo da je naša predstava o kapitalizmu bila pogrešna i da smo jednostavno doživeli samo jednu njegovu verziju – onu sa jednom nogom u grobu.

Sve nas se ovo tiče više nego što bismo hteli da priznamo. Sadašnja svetska kriza ne odnosi se više samo na to koliko milijardi dolara treba da se upumpa u privredu da bismo mogli da se vratimo akumulaciji bogatstva; sve više se odnosi na društvene procese koji će na svet imati mnogo veći efekat od sloma komunizma. Mislim da je malo ljudi u postkomunističkom delu sveta koji su spremni da to priznaju. Čini mi se da se da se još uvek razlikujemo od zapada u tome što nam treba više vremena da prepoznamo svoje zablude. To važi i za našu percepciju dvadesetogodišnje izgradnje kapitalizma, i za naše poimanje komunizma.

Možda ima neke logike u tom ustezanju: jednostavno ne želimo da se odreknemo počasnog mesta na istorijskoj pozornici u prethodnih pola veka. Na tribini koja je nedavno održana u Beču, britanski istoričar Timoti Garton Eš je 1989. nazvao najvažnijim trenutkom u evropskoj istoriji. „Navedite mi neku drugu godinu,“ rekao je publici, videvši da ga neki začuđeno gledaju. Garton Eš ima pravo: koliko god čeprkali po evropskoj istoriji, nećete naći prigodniju godinu.

Međutim, to se desilo pre dvadeset godina, a tok istorije ne možemo zaustaviti samo jer to želimo. Zapravo, treba da budemo zahvalni istoriji što nam je dala ovih dvadeset godina, da se pripremimo za gora vremena. Na primer, imali smo sreće što se NATO proširio pre deset godina, u vreme dok je Rusija bila previše slaba da ga zaustavi. Isto tako treba da budemo srećni što se Evropska unija proširila u vreme privredne euforije. Da je kriza došla 2000, i dalje bismo kucali na briselska vrata, jer bi zapad bio preokupiran sopstvenim problemima.

Srednja Evropa nikad nije imala ovoliko političkih sloboda kao danas. Ako svet i Evropa ne zapadnu u haos – a danas je za tako nešto pretnja realnija nego što smo spremni da priznamo – za nekoliko decenija ćemo moći da kažemo da je dostignuće srednjoevropskih naroda bilo zaista zaprepašćujuće.

Ipak, ovo dostignuće je za sada, iako zaprepašćujuće, bilo manje ili više konformističkog karaktera. Naravno, bilo je živih, a ponekad i uzbudljivih rasprava o potrebnim koracima, ali uslove tih rasprava je uvek propisivao zapad, rukovodeći se svojim vrednostima. Te rasprave su bile pragmatične, pokušavali smo da pronađemo najbrži put za približavanje zapadu, najbrži i najefektivniji način da dosegnemo svoju budućnost i ostavimo za sobom svoju prošlost. U tom smislu, čak je i naše suočavanje sa komunističkom prošlošću bilo pragmatično: takozvane „lustracije“ su doživljavanje – barem u prvim fazama – kao način da se ubrza proces transformacije. Nije bio cilj da se preispita skorija istorija, već jednostavno da se spreče bivši agenti i doušnici tajne službe da utiču na našu budućnost.

Ali ako je zapad zaista očekivao nekakav intelektualni podsticaj iz istočne Evrope prvih nekoliko meseci nakon revolucije, to bi moralo da bude nešto u vezi sa našim jedinstvenim iskustvom totalitarizma. Moralo bi da bude u vezi sa shvatanjem značaja vrednosti slobode. Ubrzo je postalo očigledno da je istočna Evropa kolektivno podbacila u prenošenju i artikulisanju takve važne poruke. Umesto toga, zapadu je samo mogla da ponudi neke od svojih velikih ličnosti, poput Vaclava Havela ili Bronislava Germeka.

Zato još uvek dugujemo zapadu i samima sebi da pravilno obradimo, razumemo i artikulišemo ovo jedinstveno iskustvo. To je paradoksalno, jer gotovo da se davimo u informacijama o prošlosti. Znamo skoro sve o zloj prirodi režima; mnogo se pisalo o njegovim žrtvama i njihove priče su dokumentovane. Pa ipak, ne možemo da se saglasimo po pitanju naše prošlosti. Ne možemo da se složimo da li taj režim da nazovemo totalitarnim ili diktatorskim; nema konsenzusa o tome kako tretirati dokumenta koja nam je režim ostavio – da li im treba pristupiti kao pravim dokazima, ili ih treba odbaciti kao delove velike laži koja je pokretala sistem. Čitajući Ispravljeno izdanje Petera Esterhazija, gde se opisuje zastrašujuća serija denuncijacija kojim je njegov voljeni otac, aristokrata, trideset godina snabdevao tajnu policiju, može se razumeti katarzična funkcija objavljivanja takvih dokumenata. S druge strane, lako je razumeti i strastvene argumente Adama Mihnjika, koji upozorava da ne treba da se prepustimo milosti dosijea tajne policije.

Čini mi se da sve ove rasprave iz proteklih dvadeset godina ukazuju na jednu stvar: još uvek nismo slobodni. Svi mi koji smo barem deo zrelih godina proveli pod komunizmom, obeleženi smo prošlošću do te mere da možda nikad nećemo moći da o njoj razgovaramo jezikom normalnog, slobodnog sveta. Možda umemo da razlučimo šta je hrabrost a šta kukavičluk, i ko su žrtve a ko zločinci, ali ne znamo ko je slobodan a ko nije. Kategorija slobodnog ljudskog bića jednostavno nije postojala pod komunističkim režimom. Prkos, otpor ili pokušaj da se živi paralelnim životom izvan sistema – sve su to možda bili znaci žudnje za slobodom, ali to nije bila sloboda. Zato možemo i zato bismo morali da o tome svedočimo, i mnogi zaslužuju divljenje i poštovanje za svoju hrabrost. Ali to nas ne ovlašćuje da tvrdimo kako možemo da tumačimo ovaj deo istorije slobodno i nepristrasno. Svi smo mi kao pacijenti koji sami sebi postavljaju dijagnozu i prepisuju terapiju.

Borba za istoriju tokom poslednjih dvadeset godina zapravo je bila borba za legitimitet onih koji treba da tumače istoriju. Bivši Staljinovi zatočenici, disidenti u periodu posle sovjetske invazije, pragmatičari iz tzv. „sive zone“, komunisti, pa čak i agenti bezbednosnih službi – svi su težili ovom legitimitetu. Naravno, postoji svojevrsni društveni konsenzus po kojem pravo na tumačenje istorije pripada žrtvama, a ne zločincima. To pravo se doživljava kao nagrada, ali i kao odavanje počasti za turbulentne živote, posebno generaciji koju ja zovem „generacijom moga oca“. U mladosti su to bili vatreni komunisti, strastveni reformatori šezdesetih i hrabri disidenti tokom sedamdesetih i osamdesetih. Na njihovim životima se temelji istorija Češke, u kojoj su učestvovali, koju su stvarali i koju su žestoko kritikovali – istovremeno. Ko je drugi tako intimno poznavao komunizam u svim njegovim pojavnim oblicima? Kome bi drugom onda trebalo da pripadne pravo na tumačenje komunističke vlasti? Ova generacija je stvorila veličanstven kolektivni opus – briljantne analize i romane svetskog ranga – kao deo samorefleksije kakva verovatno nije viđena u istoriji Češke. Ali u ovome je kvaka: opus ove generacije je tako monumentalan da se pretvorio u spomenik samom sebi. A kao što znamo, funkcija spomenika je da pruži stilizovanu verziju, ili u najgorem slučaju, mitologizovanu verziju istorije, a ne njeno nepristrasno tumačenje.

U skorije vreme, posebno kada se radi o raspravama o institucijama koje su formirane u mnogim zemljama u cilju istraživanja skorije prošlosti, u istočnoj Evropi se izražava zabrinutost zbog činjenice da mladi istoričari zaposleni u ovim institucijama nisu imali ličnog iskustva u bivšem režimu, pa stoga ne mogu da razumeju egzistencijalne izazove i složene kompromise koje je režim nametao skoro svim svojim građanima. Brine se zbog toga što če buduće generacije istoričara na prošlost gledati iz perspektive sadašnjosti, očima onih koji ništa drugo osim demokratije nisu poznavali. Ovi će ljudi, veruje se, pisati o prošlosti jezikom slobode, koji nema milosti i koji ne razume nijanse komunističkog metajezika. Jednom rečiju, svako ko je imao bilo kakav odnos sa režimom  će se jednako tretirati.

Ja ne delim ovu zabrinutost. Verujem da se prošlost može valjano tumačiti samo iz beskompromisne perspektive demokratskih ideala slobode. A jedini koji su za to sposobni i koji za to imaju legitimitet, jer nisu povezani s prošlošću, jesu pripadnici mlađe generacije. Čak iako mladi istoričari u prvo vreme budu pristrasni i čak iako njihova dela usmerava trenutni politički program, kao što je po svemu sudeći danas slučaj u Poljskoj. Želja da se kontroliše tumačenje istorije je razumljiva, ali besmislena. Takođe, sa biološkog stanovišta, ona je i naivna. Za dvadeset godina, današnjim mladim istoričarima neće trebati naš pristanak da tumače istoriju onako kako hoće.

Naravno, nespremnost na rizik da će se istorija tumačiti onako kako mi ne želimo takođe je poznata pojava i na zapadu. Francuzima je trebalo pola veka da progovore o višijevskom režimu; i Šveđani su se tek nedavno dosetili da se sve do sedamdesetih kod njih zvanično praktikovala sterilizacija društveno neprilagođenih. Ipak sam ubeđen da bismo za raspravu o tome da li srednja Evropa ima da ponudi zapadu bilo kakve posebne vrednosti prvo morali da pronađemo hrabrost da vidimo ono očigledno. A očigledno je da u proteklih dvadeset godina nismo pronašli tu hrabrost.

 
Martin M. Šimečka, Eurozine, 29. 5. 2009.

Original in English
© Martin M. Simecka
© Eurozine

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 16.07.2009.