Gostovanje beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta prvog maja u Splitu, u sklopu programa „Marulićevih dana“ donijelo je prije svega golemo olakšanje brojnom mislećem svijetu u Splitu, koji je nakon višednevne nacionalne histerije  očitovane i u skidanju jedne opere s programa, konačno mogao odahnuti i barem se na jednu večer prepustiti ugodnoj iluziji življenja u normalnom društvu.

Predstava „Drama o Mirjani i ovima oko nje“, treba odmah jasno reći, je dobra predstava. Ljepota teksta koja se krije u njegovoj nepretencioznosti i mogućnosti uživljavanja gledatelja u radnju svakodnevnih izgubljenih i nesigurnih egzistencija prosječnog gradskog susjedstva, dodatno je potencirana sjajnim glumačkim izvedbama, naravno s naglaskom na odličnoj Mirjani Karanović.

Sve je u ponedjeljak veče u Splitu bilo točno onako kako bi i inače trebalo biti. Kazalište je bilo prepuno, glumci angažirani, predstava dobra i najvažnije od svega, atmosfera i dobre vibracije mogle su se gotovo namirisati u zraku.

Suze Mirjane Karanović suočene s dugotrajnim iskrenim aplauzom dovoljno svjedoče o tome. Aplauzom u kome je bilo sažeto sve ono što se ne može, niti se pokušava riječima izreći. Izraze poštovanja prema velikoj glumici, radosti zbog ponovnog susreta s beogradskim glumištem, izvjesnog ponosa publike što se našla među onim privilegiranima da tome svjedoče uživo. To je ujedno bio aplauz nade ka sretnijoj budućnosti ovih društava i apela na političku i kulturnu javnost da nam je i omogući. Suze glavne glumice koje su pak s druge strane sažele sve ono što se riječima niti može niti treba izreći, sažele su višedesetljetnu bol zbog svega što se među nama dogodilo, zbog iščupanog dijela mladosti i profesionalne karijere, ali i svojevrsnu sreću i olakšanje da se sve okončalo i krug zatvorio na jedini mogući način, dobrom kazališnom predstavom. Zagreb je već osjetio tu privilegiju, a za nadati se da će je s vremenom osjetiti i Split. Privilegiju da opet iznova gostovanje nekog od beogradskih teatara bude samo predstava, česta i uobičajena, dobra ili loša.

Ovaj grad to nesumnjivo, neovisno, ali i unatoč svemu lošem što mu se događalo i što je sam proizveo u posljednjih dvadeset godina, to zaslužuje. Zavrijedio je to i s obzirom na druženje nakon predstave. S obzirom na neusiljenu i iskrenu srdačnost ljudi, koji su poželjeli stisnuti ruke glumcima, uputiti im pokoju riječ ohrabrenja i zahvale za čarobnu kazališnu noć. Lijepo je bilo gledati lica Splićana i njihove poglede pri odlasku kućama. U konačnici zavrijedili su to i glumci za izvedbu i posebno za druženje nakon predstave, koje su nam podarili. Za interes i otvorenost. Zaslužili su to uostalom i kao ljudi i umjetnici koji imaju pravo na normalnu mladost, normalan život i normalan profesionalni rad među ljudima koji njihov jezik savršeno razumiju.

Uostalom u činjenici da se predstava igrala po tekstu mladog bračkog pisca Ivora Martinića, koji je bio dovoljno hrabar, ali i dovoljno samosvjestan da svoj tekst pošalje jednom od najcijenjenih kazališta na području bivše Jugoslavije, kao i u činjenici da je to kazalište tekst prihvatilo i izvelo, lako je uočiti tu, ovih dana u Splitu često spominjanu nit urbanog jugoslavenstva.

Da, poštovani gradonačelniče, urbani Jugoslaveni doista postoje i svuda su oko Vas. Postoje u kulturnom razumijevanju, samorazumljivoj komunikaciji, identičnim obrascima odrastanja i društvene stvarnosti, ali prije svega postoje u zajedničkim snovima za pravednijim i ljepšim življenjem svih nas zajedno na ovim nesretnim prostorima bivše države. Tu su vam oni, gdje god da svrnete pogled, samo nemojte brinut. Nema straha od ugroze. Oni su naime, sve ono što vi i takvi poput vas nikada nećete bit.

Dragan Markovina, E-novine, 02.05.2011.

Peščanik.net, 03.05.2011.

Leave a Reply