Potočari, kasno poslijepodne 11. jula 2011. Zelena rijeka tabuta (lijesova) – bilo ih je šest stotina i trinaest ovoga 11. jula – usahla je u rasušenoj zemlji i napravila isto toliko novih humki. Trajalo je nekoliko dugih vrelih i prašnjavih sati dok su se sva imena abecedno pročitala i, nošeni s ruke na ruku, posmrtni ostaci žrtava srebreničkog genocida pokopali.
Nad iskopanim rakama se rukuju rođaci i poznanici koji se godinama nisu vidjeli i koje je još jedan kolektivni pogreb doveo u Potočare. Potočari su mjesto sastanaka i rastanaka. Ovdje se sastaju i rastaju i živi i mrtvi. Za sve su rastanci bolni, za mnoge neprebolni.
Džira Sulejmanović je pokopavala drugoga sina. Čitam na zelenom drvenom nišanu: Ševal Sulejmanović 1978. – 1995. Ne smijem pogledati u majku iz koje život kao da je davno iscurio i u njoj ostala samo suha bol. Uzimam lopatu i posipam suhu zemlju po onome što je ostalo od njenog sina. Rastaje se još jednom od njega. Opet zauvijek. Ne mogu je ništa pitati. Upijam njenu bol u zraku koji udišem. Već je nose prema ambulantnom vozilu, onesvijestila se. Kako zabilježiti, kako zapisati njenu bol i prazninu? Riječi su smrvljene u zrnca prašine što se diže s lopata kojima zatrpavamo njeno dijete.
Kapetanov mezar
Hodam između bijelih nišana. Tražim žive među mrtvima. Naletim na rođaka Fadila. Došao je iz Švedske. Nismo se vidjeli negdje od 1989. godine. Prepoznajemo se, grlimo. Na licima jedan drugom iščitavamo godine koje su se ispriječile između nekih davnih, veselih događaja i ovoga mjesta. Pitam ga ko se sve od naših danas pokopava. Nabraja: Rasima, Azema, Kapetana… Pronalazimo Kapetanov mezar. Oko njega uplakana rodbina koju je nemoguće prepoznati. Opet uzimam lopatu, nagrćem zemlju po Kapetanovoj posljednoj luci. Mirno jezdi, Kapetane, Drina te neće zaboraviti! Kapetan je bio čuveni drinski čamdžija i veseljak. Stoga i nadimak. Ukopan je pod svojim pravim imenom Ramiz Bečić, zajedno sa svojim bratom Azemom. Treći brat Idriz pokopan je prije nekoliko godina. Slijedi još nekoliko sastanaka i rastanaka na mezarju u Potočarima.
Srećem i svog melbournskog sugrađanina Alena Gabeljića. Preživio je Srebrenicu. Nakon dženaze hodamo pretrpanom cestom prema gradu. “Ovdje, pored ovog potoka, ostavili smo djedovog konja Dorata. Bilo mu je 25 godina. Poveli smo ga sa sobom kada smo krenuli iz Sućeske navečer 10. jula. Stigli smo ovdje ujutro 11. jula. Djed je rekao da odvežem i ostavim Dorata gore pri onom vrhu brijega gdje je bilo trave. Ovdje uz potok je bilo stotine krava, konja, ovaca, koza, pasa… Ljudi nisu znali kuda idu, pa su poveli svoje životinje sa sobom. Djed je govorio da ćemo voditi Dorata do Tuzle, samo ako nas budu pustili. Okretao sam glavu da ne gledam djedove suze kad smo se rastajali od našeg Dorata. On nam je bio kao član porodice. Djed ga je volio i nije bilo para za koje bi ga prodao, ni onda kada smo gladovali …”
Alen mi u fragmentima priča priču nekadašnjeg srebreničkog dječaka, koji se danas sjetio i svoga Dorata. Potočić u Potočarima kao da mu je otvorio brane potisnutih sjećanja. Vidim kako mu one djedove suze magle pogled na zeleni brijeg na kojem je prije 16 godina ostavio prijatelja iz djetinjstva i ratnoga druga Dorata. Šutimo. Alen puši. Iza sunčanih naočala krije nakupljenu tugu. Ne pitam ništa. Osjećam i ono što ne znam i što se ne može ispričati. Prvi put je u Potočarima nakon jula 1995. I prvi put u Bosni u zadnjih deset godina, otkako se 2001., kao maloljetnik odselio u Australiju.
Brojne selidbe i rastanci
Malo kasnije, ispred nekadašnje fabrike u Potočarima, Alen nastavlja: “Tamo smo ušli u krug fabrike. Na ulazu su četnici već razdvajali muškarce od žena i djece. Jedan je zaustavio djeda koji je u ručnim kolicima gurao nenu koja nije mogla hodati. Drugi je ružno opsovao i rekao svom kolegi: ’Pusti ovog matorog, nećeš mu valjda ti gurati tu babu.’ Mene su propustili, moga godinu starijeg tetića su odvojili…”
Tog jula 1995., Alenu je bilo nepunih 12 godina i do tada je već bilo i previše bolnih rastanaka u njegovom mladom životu. U maju 1992., kada su srpske granate zasule njihov zaseok Gabelje, u Sućeski, Alenov i život njegove tri godine mlađe sestre Šeherzade je počeo redati gubitke. Raskomadana gelerima, njihova majka Beguna bila je među prvim žrtava u selu. Nakon toga su uslijedila bježanja po zbjegovima i sigurnijim selima oko Srebrenice. Selili su se bezbroj puta. Dorat je uvijek bio sa njima, noseći sav njihov preostali imetak i iznemoglu nenu. Alenov otac Ibrahim najviše je vremena provodio u potrazi za hranom i često ga nije bilo danima. Išao je do najudaljenijih sela u opkoljenoj enklavi. Pojavio bi se nakon više dana s nekoliko kilograma brašna, ponekom voćkom, suhom šljivom, malo soli…
U noći 10. jula 1995. godine Alen i njegova sestra su posljednji put vidjeli oca. Izgrlio ih je i rekao svojoj sestri Mini: “Mino, molim te, čuvaj mi djecu, ako meni šta bude…” Rastali su se na jednom od brda iznad Potočara. Otac je krenuo preko šume zajedno sa svojim mlađim bratom Seadom i ostalom muškom rodbinom. Nijedan nije stigao živ do Tuzle. Pored oca, Alen je jula 1995. izgubio trojicu daidži, tri tetka, tri daidžića, jednog tetića i dvadesetak članova šire rodbine.
Desetak dana po dolasku u Tuzlu, u razmaku od dva dana, umrli su Alenova nena i djed. Tetka Mina, koja je također izgubila svoga muža u Srebrenici, nije zaboravila ono što ju je brat zamolio na rastanku; Alena i Šeherzadu je pazila kao svoju djecu i pet godina nakon srebreničkog genocida s njima je zajedno odselila u Australiju.
Babo moj…
Ovog 11. jula Alen je došao iz dalekog Melbournea na dženazu amidži Seadu. Noć 10. na 11. juli 2011. prespavao je na istom mjestu gdje je posljednji put spavao u Srebrenici prije 16 godina, u Fabrici akumulatora, mada ni tada, a ni ove noći nije bilo sna u Potočarima. Kaže, morao je tu noć provesti tako. Nije bio jedini koji se odlučio suoćiti sa svojim morama.
Iza Alenovog amidže Seada ostalo je dvoje djece, jedno rođeno dva mjeseca nakon pada Srebrenice. I oni su ovdje. Kao jedan od malobrojnih preživjelih iz njegove rodbine, Alen je spustio u mezar svoga amidžu. Kaže da svake godine iščekuje da sazna za sudbinu svoga oca, da mu jave da je pronađen i da će biti pokopan u Potočarima. Najprije se nadao da će se otac jednog dana pojaviti iz “nestalih”. Stavljao je njegovo ime na sve moguće spiskove, raspitivao se u svim mogućim komisijama, udruženjima, organizacijama… Svima ostavljao svoje izbjegličke adrese od Tuzle, preko Srebrenika, Vogošće, do Melbournea… On i sestra su dali krv za DNK analizu. Do sada nisu saznali ništa. Slušam ga. U glavi mi se zavrti pjesma Ede Maajke Babo moj – kao da je zapisao dobar dio Alenove priče.
Previše boli. Premalo riječi. Previše imena. Premalo vremena. Previše mezara. Srebrenica se ne može opisati…
BH Dani, 15.07.2011.
Peščanik.net, 21.07.2011