Je li kod nas u toku džinovski remake Jonesova experimenta?


Sunovrat u “demokraturu” se može svakom dogoditi

Za liberalni BiH magazin “Dane” uradim tek tu i tamo ponešto, tek da opravdam što mi Senad Pecanin, direktor, i Vildana Selimbegovic, glavna i odgovorna urednica, redovito šalju Dane “na kucnu adresu”, kao i ime u “impressumu” medju vanjskim suradnicima. Time se – moram ovdje priznati – ponosim, iako se malo cime ponosim jednako kao i suradnjom na online stranicama “Pešcanika”, jer je podjednako casno nazociti i medju umnim Sarajlijama i istim takvim Beogradjanima, te se slicnim ljudima, pretpostaviti je, smjeti i obracati. (Vidjeti, uostalom, i moju odvojenu crticu o Danima na sajtu Pešcanika). Baš za “Dane”, broj 562  od 21. marta/ožujka o.g., uradio sam i crticu povodom pocetka prikazivanja filma “Val” (“Die Welle”) u ovdašnjim bioskopima, koju nudim – bez ikakvih intervencija – na uvid i posjetiteljima Pešcanikova portala.

No, prije toga da kažem kako mi je – gledajuci film “Val” i išcitavajuci sve do cega sam mogao doci u svezi s njim – polako bivalo jasno da je upravo kod nas (i u BiH i u Srbiji) u tijeku in vivo experiment, svojevrsni džinovski remake Jonesova experimenta, koji je bio i povod za nastanak njemackog filma “Die Welle”. Ako je, pak, nekomu za utjehu, iz onoga što sam procitao, posebice iz onoga što tvrdi autor experimenta Ron Jones, koji je ovih dana gostovao u  medijima i u brojnim školama u Austriji i Njemackoj, sunovrat u diktaturu ili autokratiju, ili, pak, u “demokraturu”, što je kod nas slucaj, može se dogoditi, dakle, i mnogo kulturno razvijenijim narodima od naših.

Uostalom upravo su Niijemci tragicni dokaz za takvo što, ako je nekomu za utijehu. Genski, kodno, sigurno nisu, jer biološki nisu ništa bolji ili gori od drugih, ali desio im se sunovrat. Na njihovu srecu prije više od pola stoljeca, a ne jucer, kao nama, od kada se od toga oporavljaju, objektivni analiticari kažu – s uspijehom.

Inace, u Njemackoj se i prije filma “Die Welle” o Jonesovu experimentu itekako znalo. U tekstu koji slijedi pominjem i roman o ovom experimentu, koji je ovdje bio obligatornom lektirom u školama, Jonesov experiment se “igrao” i na daskama koje život znace, i sl. Pa, ipak, i poslije svega, o ovom se filmu govori na svakom koraku, te otuda i ovi redovi.


Kako postati nacista za pet dana?

Vi, dakle, vjerujete da autokratija u Njemackoj nije više moguca, pita svoje ucenike lijevo nastrojeni ucitelj Rainer Wenger (glumi ga ovdašnji sjajni glumac Jürgen Vogel). Ne, odgovaraju oni, za takvo što smo mi isuviše prosvijeceni.

Necemo vam, štovani citatelji, prepricavati ovaj film, pogledajte ga sami kada budete imali prigode, ali cemo ovdje kazati da ono što slijedi u njemackom filmu  “Die Welle” (Val) ulijeva strah u kosti upravo prosvijecenima. Diktatura je uvijek moguca, lako se u nju sruciti, brana protiv nje nije niti obrazovanje niti stalež niti novac, osnovna je poruka filma “Die Welle” koji se tocno 13 ožujka o.g. poceo prikazivati u njemackim bioskopima.

Film  “Die Welle” se, inace, bazira na istinitoj prici s druge strane Atlantika iz 1967. godine, surovom i poucnom experimentu Rona Jonesa, ali nije bukvalni  remake, vec su mu dodate ovovremene njemacke kulturološke i ine specificnosti. Ne radi se, primjerice, u njemackoj verziji o eksperimentu s jednim gimnazijskim razredom i o košarkaškoj momcadi, kao u SAD prije 40 godina, nego o vatrepolo momcadi, kao i ovovremenoj njemackoj, a ne onovremenoj americkoj omladinskoj svakidašnjici.

Pomenimo, takodjer, da je u SAD, ali i u svijetu  svojevremno bio veoma popularan roman “The Wave”, kojeg je napisao Morton Rhue, a u kojem je rekonstruiran radikalni experiment Rona Jonesa iz 1967. godine, te da je u SR Njemackoj ovaj roman bio i obligatornom školskom lektirom.

Inace, nije ova aktualna njemacka ekranizacija dogadaja iz 1967. godine prvi takav filmski pokušaj. Vec je 1981. godine napravljen televizijski film “The Wave” u SAD. Pa, ipak, ovaj njemacki film je za kratko vrijeme postao prvorazredni kulturni i politicki dogadaj. Šokirajuci, da se razumijemo, i istovremeno deprimirajuci.

Korektnosti radi, navedimo ovdje i osnovne podatke o filmu: naziv “DIE WELLE”; zemlja i godina proizvodnje – BR DEUTSCHLAND, 2008.; režija Dennis Gansel; scenarij Dennis Gansel i Peter Thorwarth; glumci: Jürgen Vogel, Christiane Paul, Frederick Lau, Max Riemelt, Jennifer Ulrich; produkcija “Rat Pack Filmproduktion”; dužina filma: 107 minuta.


Radikalni experiment Ron Jonesa iz 1967. godine

U SR Njemackoj je tocno uoci premijere “Die Welle”, dakle ovih dana, gostovao osobno i autor experimenta iz 1967. godine, Ron Jones, te dvoje njegovih nekadašnjih ucenika, svojevrsnih žrtava experimenta, a medu njima je bio i jedan od nekadašnjih Jonesovih ucenika po imenu Noel, koji upravo radi na dokumentaciji Jonesovog experimenta, koji ga je ucinio cuvenim u cijelom svijetu. Nastupili su zajedno i u jednom ovdašnjem gledanom night-talkshow (na ZDF-u), baš vecer uoci pocetka prikazivanja filma “Val” u njemackim bioskopima.

“Ucenici nisu mogli tada razumijeti fašizam, ali su iznenada postali dio pokreta”, tako je formulirao suštinu Jonesova expermenta pomenuti Noel, jedan od nekadašnjih pokusnih kunica Rona Jonesa. A i Jones je pošteno priznao da mu se experiment vrlo brzo “oteo”. On je svjesno zapoceo “drill” svojeg razreda u disciplini i “momcadskom duhu”, uostalom nije bio samo omiljeni profesor povijesti, nego i trener košarkaške momcadi, ali su se zahuktali dogadaji uskoro oteli i njegovoj kontroli. Da se za pet dana može postati nacistom nije Jones, pak, niti u snu mogao sanjati, a upravo se to desilo s vecinom ucenika u njegovom experimentu.

Ron Jones je u travnju 1967. godine bio, dakle, profesorom povijesti na Cubberley High School, u kalifornijskom mjestu Palo Alto, a tema kojom se bavio tog dana s ucenicima bila je “Treci Rajh”. Jedan mu je ucenik postavio pitanje: “Kako su Nijemci mogli tvrditi da nisu ništa znali o progonu Židova? Kako su mogli stanovnici sela, namještenici na željeznici, ucitelji, lijecnici tvrditi da nisu ništa znali o užasu koncentracijskih logora?”. Ron Jones tada nije znao odgovor na ova pitanja, a to ga je proganjalo i satima i danima poslije, pa je zakljucio da poduzme neobicni experiment – izgradit ce nacisticku Njemacku u malom, u njegovom razredu. Zamislio je, veli sada, da njegovi ucenici dožive i horor i fascinaciju fašizmom.

Tako je u sledeci ponedjeljak i zapoceo redovitu nastavu ne predavanjem i razgovorima, punih razumijevanja, kao do tada, nego “drillom”, komandiranjem. Uskoro su se vidjeli prvi rezultati.

U utorak je na školskoj tabli ispisao velikim slovima “Jakost putem discipline” i “Moc putem zajedništva”, potom im je o tomu govorio, a na kraju školskog sata je napravio potez rukom u obliku vala, što je odmah postao razredni pozdrav i u školi i na ulici, kako bi se znalo da je se dio pokreta. Jones je nazvao pozdrav “The Third Wave”, jer valovi dolaze u slijedu i onaj posljednji je najjaci kad stigne do obale. (U studiju ZDF-a je 40 godina poslije ponovio taj experiment.) Navodno nitko od njih nije tada razmišljao da “Treci val” ima ikakvih asocijacija s Trecim Rajhom (Drittes Reich). Vec sljedecih dana se pozdrav proširio poput vatre posvuda tamo gdje bi se ucenici sreli. Sljedeceg dana, u srijedu, Jones je pripremio i podijelio clanske iskaznice, ciji je smisao bio da se svi ucenici dovedu u red, a prijave oni koji se ne pridržavaju clanskih pravila. Potom je propovijedao o cinima i angažmanima za zajednicu, pa mu se i samom pocela dopadati uloga “vodje i ucitelja”, a i njegovi su ucenici vec trebali “vodju” kao drogu. Bio je ponosan i na zalaganje njegovih ucenika-sljedbenika, priznao je prigodom aktualnog gostovanja u Njemackoj.

Potom je uveo denuncijante u igru, tri su ucenika bila ovlaštena da prijave kriticare i one koji vrdaju i ne poštuju pravila igre. Oni su špijali, pak, sve, ukljucujuci roditelje svojih drugova i drugarica koji su se kriticki ispoljili o Jonesovu experimentu. Sve za dobrobit zajednice. Novopokrenuti pokret postao je glavnim sadržajem njihova života. Dolazi, medjutim, i do prvih nasilnih scena, potom su se i neki ucenici i Jones uplašili voljnošcu za denunciranjem i svojih najboljih prijatelja.

Jonesu je postalo jasno da je “stvar dospijela izvan kontrole”, te da mora naci put da experiment što hitnije okonca. Ali, kako? Nacisticka mašinerija se zahuktala, volja za moci i velicinom u dušama mladica i djevojcica je zapocela vlastiti život, pokret se vec petog dana uvecao s pocetnih 30 na  200 onih koji su oduševljeni “trecim valom”.

U školskoj auli Jones ce im potom uzaludno pustiti film o nacistickoj Njemackoj, o onim spektakularnim partijskim nacistickim kongresima, o disciplini i poslušnosti, o teroru, nasilju i plinskim komorama. Nitko od ucenika nije bio spreman ili nije htio povlaciti paralele.

Za Jonesa se, pak, krug zatvorio, pitanje s pocetka je bilo odgovoreno, on je konacno saznao zašto su Niijemci sve zaboravili i zašto bi i on i njegovi ucenici sve zaboravili kada bi se dalje nastavilo s ovim ekperimentom. Jones je potom kazao ucenicima: “Kao i Nijemcima, i vama ce teško pasti da priznate da ste otišli isuviše daleko. Vi necete da priznate niti da ste bili manipulirani. Necete priznati ni da ste sudjelovali u ovom ludilu.”.


Šta li o autokratiji misli naša mladost?

Kako je vec pomenuto, u njemackom remakeu suštinski se ponavlja samo matrica Jonesova experimenta, ali ne i doslovice radnja iz 1967. godine. I ovdje se, pak, radi o jedinstvenom pozdravu i jednolikom oblacenju. Sutra svi u bijelim košuljama, kaže njemacki profesor Rainer Wenger svojim ucenicima. Šta cu ja kad nemam bijelu košulju, pita jedan ucenik. Ali drugi uskace i kaže: ja imam kod kuce dvije. Solidarnost zajednice pocinje da djeluje. Ucenici reagiraju u experimentu i iznenadujuce pozitivno na najstroža naredenja, sve su spremni uraditi, a i sve više ucenika želi pristupiti “Valu”. Oni koji se bune bivaju slomljeni ili izopceni, ekskomunicirani, ukupna se zalaganja i rezultati u ucenju poboljšavaju.

Stravicno je, zapravo, što se u njemackoj filmskoj verziji ova šarenolika i razbarušena ovovremana njemacka mladost tako brzo uniformirala i pretvorila u odvratni “Hitlerjugend” – Hitlerov nacisticki podmladak.

U jednu rijec, iz nekonvencionalnog anti-autoritarnog poigravanja s temom “autokratije” sve munjevitom brzinom izmice kontroli i završava u totalitarizmu. Da li bi se uistinu tako nešto moglo desiti i s vecim društvenim grupama danas, ukljucujuci s cijelom nacijom, ostaje neodgovoreno implicitno pitanje, na koje se, pak, odgovor dade naslutiti!

Jasno je, dakle, da ovaj njemacki film primarno ima ambiciju da ispita koliko su i ovi današnji antiautoritarno odgojeni  njemacki gimnazijalci anno domini 2008. još uvijek podložni nasrtaju jedne totalitarne ideologije. Ta divna djeca koja se više i ne zovu Gundula i Hans, dakle starim njemackim imenima, ciji su vec roditelji bili plod uspijele denacifikacije i liberalnog odgoja (re-education, rekao bi Habermas), kakvog primjera nema, vjerojatno, više nigdje na svijetu, ta djeca koja se u pravilu zovu danas internacionalnim imenima Marieluise, Tim ili Lucas, i inim, i koja nemaju nikakve veze s grijehovima svojih djedova i cukundjedova, lako su, maltene za pet dana, postali “mali nacisti”, jer je njihov omiljeni ucitelj i “vodja” tako htio. Ergo, podložna su i dalje autokratskim metodama, kao i njihovi preci, pouka je ovoga filma.

Osobno vrlo sumnjam u ovakva drasticna pojednostavljivanja, ali to je moj problem, film nije time manje vrijedan, dapace. Njega, uostalom, i treba shvatiti kao upozorenje i poziv na izoštrenje naših navodno prosvijecenih, uspavljivanju kronicno sklonih cula!

A kako li je tek tamo gdje se o opasnostima autokratije i diktature nema pojma, u društvima kakva su naša, u kojima se s tzv. prevladavanjem prošlosti nije ni zapocelo, stalno sam mislio gledajuci “Val”. 

Šta li o autokratiji misli naša mladost, koja i nije drugo do pokusni kunic u društvima u kojima se bez stida u udžbenicima i u javnom životu i dalje slave ustaše i cetnici, i/ili njihove neo-inacice, a i “mladomuslimani” i “handžar divizija” dobro kotiraju, da ih ne zaboravim pomenuti, ne bi bilo pošteno?

Ne radi li se upravo kod nas o džinovskom experimentu, svojevrsnom remakeu onog Jonesovog ali na uvecanoj populaciji, za vrijeme kojeg su mnogima toliko otupila cula da i dalje u vlastitim nacistickim i autokratskim grdobama vide samo borce za slobodu i tzv. nacionalnu stvar?

Dosta je bilo dociranja, dometnimo na kraju samo još i sljedece – ako distributeri budu doveli “Val” i u naše bioskope pogledajte ovaj film, zaboravite na moju pricu i mislite svojom glavom. I ne samo tu vecer…

 
Peščanik.net, 26.03.2008.

Leave a Reply