Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Pre par sedmica, predsednik republike je dao intervju za portal Jerusalem Post u kome je naglasio da Srbija „jedina u Evropi“ i dalje šalje naoružanje Izraelu. U intervjuu je izjavio da je Srbija od 8. oktobra 2023. ubrzala isporuke naoružanja Izraelu, da su se odbrambene veze između Beograda i Jerusalima produbile i da se od tada srpski izvoz oružja za izraelske potrebe višestruko uvećao.

Opšte je poznato da je situacija nakon izraelske intervencije u Gazi tragična. Zvanično, broj Palestinaca koje su ubile izraelske snage je oko 60.000, ali neki autoritativni izveštaji npr. sa Harvarda govore da je broj mnogo veći. Zato nije slučajno da je izjava predsednika izazvala nezadovoljstvo i javne proteste jednog broja građana koji su zahtevali da se odmah prestane sa izvozom oružja u Izrael.

Povodom tih kritika, predsednica Skupštine izjavila je da Srbija oružje i municiju koju proizvodi mora da prodaje. Naglasila je da zemlja ima namensku industriju koja je značajan činilac naše ekonomije i izdržava na desetine hiljada porodica i potvrdila da ne samo da izvozimo sve proizvode namenske industrije, nego da je čitava proizvodnja rezervisana godinama unapred, što je, kako je rekla, dobro za ljude koji rade u toj oblasti i za domaću privredu i zemlju u celosti.

Ali u sledećih 24 časa dogodio se kopernikanski obrt. Prvi je to najavio predsednik republike, a odmah potom je javnost obaveštena da se „po instrukcijama predsednika Srbije i vrhovnog komandanta Vojske obustavlja izvoz naoružanja i vojne opreme proizvedenih u Srbiji“. U saopštenju je navedeno još i da će za izvoz naoružanja i vojne opreme, pored saglasnosti nadležnih ministarstava i agencija, ubuduće „biti obavezna i saglasnost Saveta za nacionalnu bezbednost, u skladu sa članom 16, stav 4 Zakona o izvozu i uvozu naoružanja i vojne opreme“.

Inače, prema Zakonu o izvozu naoružanja i vojne opreme izvoz naoružanja (član 7) vrši se na osnovu dozvola za izvoz koje izdaje Ministarstvo trgovine (član 12). Prethodno, ministarstvo kompletan zahtev za izdavanje dozvole dostavlja na saglasnost ministarstvu nadležnom za poslove odbrane, ministarstvu nadležnom za spoljne poslove i ministarstvu nadležnom za unutrašnje poslove, kao i organu državne uprave nadležnom za poslove nacionalne bezbednosti (član 16). Ako neki od ovih organa ne da saglasnost, onda o izdavanju dozvole odlučuje Vlada.

Imajući u vidu opisanu proceduru, kao i činjenicu da zakon predviđa određenu ali očito ne glavnu ulogu ministarstva odbrane u vezi sa izvozom naoružanja i vojne opreme, već i samo to što je pomenuto saopštenje dalo ministarstvo odbrane vrlo je nejasno i zbunjujuće. Ali pogotovo je to sadržina saopštenja.

Ko je zapravo doneo odluku o obustavljanju izvoza? Ili nije ni doneta, samo saopštenje je dovoljno? Zar ministarstvo odbrane to može „postupajući po instrukcijama predsednika republike i vrhovnog komandanta“ iako zakon ne predviđa nikakve nadležnosti predsednika republike u ovoj materiji? Zakon samo ostavlja mogućnost (član 16) da ministarstvo trgovine – ne odbrane – u postupku odlučivanja o zahtevu za izvoz obavi konsultacije „sa drugim organima, organizacijama i agencijama nadležnim za primenu ovog zakona“ ali niti je predsednik nadležan za primenu zakona niti su konsultacije instrukcije.

Posebno je zanimljiva „obavezna saglasnost Saveta za nacionalnu bezbednost“. Ne samo da Zakon o izvozu i uvozu naoružanja i vojne opreme uopšte ne pominje bilo kakvu nadležnost ovog Saveta, nego je ne pominje ni zakon kojim je Savet osnovan. Prema Zakonu o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije Savet za nacionalnu bezbednost je telo koje obavlja „poslove i zadatke iz oblasti nacionalne bezbednosti“ i „usmerava i usklađuje rad službi bezbednosti“ (član 5).

Delokrug i nadležnost organa vlasti u iole uređenim zemljama uređuje se isključivo ustavom i zakonima.

Realizovanje političkih odluka tako što jedan nenadležan organ postupajući po instrukcijama drugog nenadležnog organa svojom odlukom, bez osnova u zakonu, „poverava“ trećem nenadležnom organu određena ovlašćenja, nema baš nikakve veze sa pravom. Bez obzira na pokušaj da mu se da nekakva pravna forma, to je potpuno diletantski postupak kojim se pravni poredak uspešno pretvara u karikaturu.

Peščanik.net, 25.06.2025.


The following two tabs change content below.
Rodoljub Šabić (1955), advokat, prvi poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije. Podsekretar za zakonodavstvo u vladi Ante Markovića, narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine RS, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u vladi Zorana Đinđića. Kao Poverenik dobio brojne nagrade kao što su: 2006. Specijalna povelja (Udruženja novinara Srbije), 2007. Ličnost godine u borbi za slobodu medija (Misija OEBS-a), 2008. Najevropljanin (Prva evropska kuća), 2009. Vitez poziva (Liga Eksperata – LEX), 2010. Reformator godine (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj – NALED), 2011. Nagrada za doprinos borbi protiv korupcije (Misija EU i Savet za borbu protiv korupcije), Ličnost godine (Misija OEBS -a) i Počasni član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. 2012. Nagrada za doprinos Evropi (Evropski pokret u Srbiji i Međunarodni evropski pokret), 2013. Nagrada za instituciju sa najvišim stepenom antikorupcijskog integriteta (BIRODI), 2014. Nagrada za toleranciju (AP Vojvodina, Opština Bačka Topola i Fondacija Plavi Dunav), 2015. Nagrada za unapređenje kulture ljudskih prava Konstantin Obradović (Beogradski centar za ljudska prava), 2015. Nagrada za doprinos unapređenju prava žrtava (Viktimološko društvo Srbije), 2016. Povelja za građansku hrabrost Dragoljub Stošić (Kuća pravde Strazbur), 2016 Dobar primer novog optimizma (Novi optimizam), 2017. uvršten na listu Heroji Balkana (Balkan Insight), 2018. Aprilska nagrada za razvoj demokratskih vrednosti i poštovanja ljudskih prava (Grad Šabac), 2018. Nagrada za poseban doprinos ljudskim pravima (Kuća ljudskih prava i demokratije).