Multikulturalni čovjek izgrađivat će svjet, Francesco Perilli, Sarajevo, foto: macedonboy/Tripadvisor
Multikulturalni čovjek izgrađivat će svjet, Francesco Perilli, Sarajevo, foto: macedonboy/Tripadvisor

Ako je ikad bilo potrebno naći primjer koji bi neoborivo dokazao Marksovu tezu o tome da se povijest uvijek ponavlja, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa, on se upravo ukazao u Sarajevu s podizanjem spomenika kralju Tvrtku i sa svom popratnom euforijom i prijeporima.

Krenulo je, naravno kao tragedija osamdesetih godina, sa svom tom fascinacijom srednjovjekovljem, carevima, kraljevima i mitovima, u Srbiji i u Hrvatskoj, koja je svoju nadogradnju dobila u ratovima devedesetih godina, da bi se nastavila kao farsa u Makedoniji, zatim ispred nekadašnje glavne željezničke stanice u Beogradu te na koncu u Sarajevu s gradonačelnicom koja ponosno pozira pred monumentalnim i doslovno figurativnim spomenikom jednom kralju.

Ovdje odmah treba reći kako ne postoji nikakva konceptualna razlika između spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu, niza spomenika u Skoplju i upravo postavljenog Tvrtka u Sarajevu. Riječ je isključivo o nacionalističkom kiču i tragikomičnoj fascinaciji srednjovjekovnim kraljevstvima, o državotvornom nacionalizmu te njime motiviranoj potrebi za izgradnjom imaginarnog povijesnog kontinuiteta, koji u stvarnosti nije postojao. Suvremena Bosna i Hercegovina, koja je stvorena putem ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a i koja je izrasla iz partizanske borbe, sa srednjovjekovnim kraljevstvom nema ništa, niti je ikad imala. I zahvaljujući tome, kao i zahvaljujući svojoj kompleksnoj demografskoj strukturi, bila je pošteđena nacionalističkog kiča i pripadajuće mu spomeničke plastike. Štoviše, poslijeratno Sarajevo je bilo toliko avangardno i spremno nastaviti tradiciju modernizma, do te mjere da je na Trgu oslobođenja još 1997. godine postavilo spomenik multikulturalnom čovjeku, autora Francesca Perillija. Međutim, priča se u proteklih 26 godina odvila tako da je Perilli postao sporan zbog golotinje, iz klerikalnih razloga, a da nominalno ljevičarske vlasti otkrivaju monumentalni i doslovno figurativni, u duhovnom smislu devetnaestostoljetni spomenik srednjovjekovnom kralju i k tome mnogi u gradu koji sami sebe doživljavaju ljevičarima, ne vide u tome ništa sporno.

Bilo bi naravno lijepo zaključiti kako je ovaj spomenik posvađan s duhom vremena, što jeste tako govorimo li iz pozicije modernizma, ali se nažalost savršeno uklapa u prevladavajuće nacionalističke trendove u samoj Bosni i Hercegovini i na čitavom postjugoslavenskom prostoru. Svijet u kojem je normalno to da socijaldemokrati ushićeno otkrivaju spomenik srednjovjekovnom kralju, zaklinjući se u državu, umjesto nekog modernističkog spomenika bosanskohercegovačkim rudarima, zapravo je svijet koji je nepopravljivo otišao kvragu.

Što me dovodi do drugog dijela ove teme, a to je politički i društveni kontekst u kojem je Tvrtko nakon niza peripetija i osporavanja od strane Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, preko noći osvanuo preko puta zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, vrlo ciljano na dan spomena na povelju Kulina bana. I tako smo na neki iščašen način dobili kralja Tvrtka ujedinitelja, kojeg su hrvatski nacionalisti odavno prigrlili kao svojega. Državotvorni i bošnjački ga ništa manje glorificiraju u tragikomičnom kopiranju druga dva nacionalizma i ciničnom omalovažavanju državnih institucija i njihovih odluka u vezi ovog spomenika, do kojih im je nominalno stalo, dok gradonačelnik Banja Luke najavljuje svoj spomenik Tvrtku kao srpskom kralju.

Onim rijetkim građanima nedotaknutim nacionalističkom euforijom preostaje samo da se u očaju smiju čitavom ovom cirkusu, savršeno svjesni kako taj smijeh neće promijeniti činjenicu duhovnog potonuća u 19. stoljeće koje je očito bilo neminovno.

Jednog pak dana, netko će valjda napisati ozbiljnu studiju o tome kako je došlo do toga da se od pokreta New primitivesa, od hita ‘Anarhija all over Baščaršija’ i od Top liste nadrealista, završi na kralju Tvrtku i fascinaciji srednjim vijekom, a do tada će se fascinirani građani fotografirati kraj spomenika, s istim onim ushitom s kojim se brojni Beograđani fotografiraju kraj Stefana Nemanje.

Peščanik.net, 30.08.2023.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)