”Plešimo kao trubaduri, između svetaca i kurvi, između boga i svijeta ples!” Tako kaže Nietzsche, nakon što je uzdrmao sve likove što ih je Platon rasporedio s onu stranu neba zvanog ”hiperuransko”. I kad je Emanuele Tesauro 1663. godine usmjerio u nebo svoj Cannocchiale aristotelico (Aristotelovski dalekozor), otkrio je da je na početku svijeta ”plemenita umjetnost, ples, za koji kažu da je rođen izvorno sa samim svijetom”.

Zaista, prije nego što se božje ukrutilo u pojam Boga i sveto odvojilo od profanog, i Platon se slagao da su nam upravo bogovi, ”koji su dani za drugove u plesu, ulili osjećaj ritma i sklada uz nasladu, pa da nas time pokreću i vode pri korskom plesu”. Tu se stara grčka kultura podudara s biblijskom, gdje psalmist hvali Gospodina ”bubnjem i plesom” i gdje je David ”iz sve snage plesao pred Gospodinom”.

Kršćanstvo je odvojilo svetost od plesa i ukrutilo tijelo u nadziran i zatvoren prostor. Tako Ivan Zlatousti piše da ”Ubi saltatio, ibi diabolus”, gdje je ples, tamo je i đavo, a sveti Ambrozije ”saltationem”, ples, označava kao najbliži put prema bestidnosti. A ako ples treba biti način proslavljanja praznika, onda sveti Augustin nema sumnji: i tokom praznika ”melius est arare quam saltare”, bolje je orati nego plesati.

Kada su se u svetom postepeno prestajali susretati čisto i nečisto i sveto je postalo samo prostor pokore i askeze, kada su riječ, pisanje i um postepeno postajali sredstva svetog, tijelo i njegove geste što ih je oživljavao ples prešli su iz kraljevstva Dionisa u kraljevstvo vraga, od Bakovih svećenica prema vješticama vrzina kola.

S renesansom i rođenjem moderne znanosti tijelo je bilo spašeno od pakla, kamo ga je prognala religija duše, i izloženo na anatomskom stolu kao tijelo disciplinirano opisom medicinskog znanja. Na mjesto vjerskih kategorija dobro/zlo, duša/tijelo, sveto/profano, nastupaju medicinske kategorije u smislu zdravlje/bolest koje omogućuju povratiti ples kao ”dobrohotno kretanje”, samo ako izbjegavamo krajnosti i plešemo disciplinirano. Kad je ples atrofirao u uglađenu ritualnost, pokazao se akulturacijskom gestom. No sada je riječ o plesu zatvorenog tijela, ograničenog na svoj svijet, a ne o plesu otvorenog, grotesknog tijela, koje stupa u svijet i svijet prodire u njega.

Ponovno otkriće tijela dakle ne donosi nikakvu otvorenost u svijet i zato kodeks dvorskog plesa može biti prihvatljiv i za vjerski ambijent, samo ako se tijela tokom plesa ne dotiču, jer, kako piše Franjo Saleški: ”Ljudska tijela su slična kristalima koje nije moguće nositi zajedno, jer bi se pri dodiru mogli razbiti, i plodovima, koji se, premda su netaknuti i brižno pripremljeni, pokvare ako se dodiruju”.

Čini se da je omladina iz naših diskoteka doslovno razumjela savjete Franja Saleškog, jer su obuzeti solipsističkim plesom, pa i kada imitiraju pokrete koitusa ne prodiru stijenu nekomunikativnosti. Višak energije oslobođene tijelima, pokušaj da se pokretima nadomjesti nemoć govora, mehanički ritam što potiskuje gestikulacijsku ekspresiju u bezvremenu kadencu, stroboskopska svjetla što drobe kontinuitet kretanja i blokiraju oblike, uistinu su parodija plesa, gdje se dramatično pokazuje nemogućnost da tijelo prenesemo u središte vlastitog iskustva.

Apokaliptična, orgijastična, hipertehnološka atmosfera u našim diskotekama, gdje je sklonjen ples, kao što je bolest sklonjena u bolnicu ili smrt na groblje, govori naime o tijelima koja su se odrekla svojih gesta i nazadovala u samostalno i za sve jednako kretanje, odnosno ritam, koji ovdje razumijemo ne kao ritam srca ili ritam disanja, u kojem bismo mogli ući u trag prvim oblicima života u tamnom majčinom trbuhu i prodornom kriku kad izlazimo iz majčina trbuha. Razumijemo ga kao ritam ponavljanja, koji krletku vlastitog tijela ne može pomaknuti iz konvencija. I tako se gubi tajna plesa. Kao što piše Fabrizio Andreella u knjizi Suspendirano tijelo, ples samo još znači ”liječiti društvo koje nastoji potisnuti ono što doživljava kao bolest. Bolest emocionalnosti, koja nikada neće biti sistematična; bolest čovječanstva kojeg nije moguće ograničiti na propisana pravila ponašanja; bolest tijela koje izmiče nametnutoj dimenziji mesa; bolest duše koja ne može izdržati u krletki uma; bolest uma koji se ciklički odriče svoje uloge represivnog vladara iskustva”.

To stoji, jer u nekom smislu možemo reći da se um uspostavio kao um oslobođen tijela, s posljedičnom redukcijom tijela na bezizraznost mesa. I jer ples odbacuje konfliktni dualizam između materijalnog i nematerijalnog, jer tijelo ne doživljava kao takmaca duše, ples s jednostavnošću svojih pokreta rastvara disjunktivnu crtu s kojom djeluje um, tako da postavlja istinito naspram lažnog, dobro naspram zla, pozitivno naspram negativnog, visoko naspram niskog, kako bi prizvalo simbolički poredak (u grčkom značenjusyn-ballein, ”postaviti zajedno”) iz kojeg izviremo i koji je još uvijek u nama kao bezdan u koji svijest nastoji baciti svoju blijedu svjetlost.

U plesu naime tijelo utjelovljuje produkcije simboličkog smisla kako bi ih potvrdilo u ritualnoj ritmičnosti ili rastvorilo u orgijastičkoj groznici. To je moguće jer tokom plesa tijelo napušta uobičajene geste koje u svijetu imaju svoje polje primjene, kako bi se produciralo u gestikulacijskim nizovima bez namjere i cilja; ti nizovi u svom ritmu i kretanju proizvode prostor i vrijeme koji su posve novi, budući da su bez granica i prisile.

Jer geste ne pripadaju više stvarima ovog svijeta, postaju u plesu višeznačne i upravo u toj višeznačnosti tijelo može reciklirati simbole, pomiješati ih međusobno ili čak ukinuti. Kad se tijelo plesača oslobađa u čistoj nenamjenskoj gestikulaciji, ono opisuje svijet koji je s onu stranu svih kodova i svih relativnih upisivanja, budući da je u plesu jedini vidljivi znak onaj u kojem tijelo upisuje sebe samog između zemlje i neba.

U tom smislu ples je sredstvo za bijeg pred ozbiljnim, ugrožavajućim kodovima. Zaista, kližući jedan preko drugoga u plesu, pokreti tijela ne daju se pojedinačno razaznati, prema tome ne možemo ih ni analizirati. Zbog brzog promicanja pokreta ples u trenutku briše tek stvorene figure, neprekidno stvara i uništava svijet i u tom krajnjem razmaku ukida značenja stvorena u tom razmaku. Ples, koji je parodija svih sistema, rastvara sve smislove koji bi htjeli postati definitivni. Lakoća tijela koja ponovo uvodi lakoću simbola, njihovo talasanje, koje se poigrava sa strogošću kodova i njihovim upisivanjima.

Ako tijelo dopusti da ga u sistematskom jeziku kodova izražavaracionalnost, tijelo izražava u simboličkom jeziku i u ustalasanom semantičkom višku, koji ga obilježava, svojue-motivnost, odnosno ono što ga pomiče. Jer emotivnost nije sistematična, nikada se neće moći oblikovati u jezik. Kad emotivnost prevlada znakove i isklizne u značenja, može se izraziti samo u semantičkom višku koji isklizne na rubove kodova. To je razlog da što društva više postaju racionalna, tim više ukidaju simbolički jezik, sve više oduzimajući prostor emotivnim izrazima što svoj korijen imaju u tijelu.

No ipak kodove ne održava na životu racionalnost, nego emotivnost. Nije naime dovoljan sistem znakova da bismo imali smisao. Smisao je uvijek unesen u emotivnu referencu, koja može biti i strah pred djelomičnom ili potpunom dekodifikacijom. Primitivni jezik, koji upotrebljava organske metafore za izražavanje emocija, govori o srcu, želucu, jetri, bubrezima i uopće o tjelesnim organima kao o sjedištu emotivnih reakcija i potom te organe prebacuje iz tijela kako bi imenovao vanjske stvari; tako kuća recimo ima ”pročelje”, vaza ima ”trbuh”, a grad ”srce”.

Time tijelo i njegovi dijelovi ne postaju referenca ili kod svih kodova, nego ono što prevodi jedan kod u drugi, emociju u organ, organ u stvar svijeta. Ples je živ simbol tog neprestanog i neprekinutog prevođenja. Sada tek možemo razumjeti gnostički fragment koji kaže : ”Tko ne pleše, ne zna što se događa”.

 
Umberto Galimberti, Orme del sacro, Milano 2000.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Vaseljena.blog, pod naslovom: Ples i upisivanje tijela između zemlje i neba, 21.01.2010.

Peščanik.net, 24.01.2010.

Leave a Reply