Natpis na zidu: Prijatelj države
Foto: Slavica Miletić

Period od početka nove godine do Božića u Srbiji je obeležen pričom o prisluškivanju nelegitimnog predsednika države. U polemiku su se uključili brojni akteri, od stručnjaka za bezbednost, analitičara i službenika, do bivših i sadašnjih ministara. Pošto očigledno jedino nelegitimni predsednik ima sve relevantne informacije, bile one stvarne ili izmišljene, odlučio je da u opsežnom božićnom intervjuu za Večernje novosti javnosti ispriča sve što bi, iz njegove vizure, javnost trebalo zna.

Saznali smo da su ljudi koji su ga prisluškivali pokušali da pronađu neko zakonsko pokriće za to tako što su navodno prisluškivali pojedince sa kojima je nelegitimni predsednik razgovarao, a ne njega lično. Prethodno su njegove sagovornike, sa kojima je, kako kaže, razgovarao o „fudbalu, bukvalno o tome ko kako šutira loptu“, povezali sa određenim narko poslovima. Ako je čitavu priču, kao mnogo puta do sad, izmislio, zanimljivo bi bilo nagađati koliko mu je u pisanju scenarija pomagao sin Danilo, koji bi iz prve ruke mogao da mu opiše scenu u kojoj kriminalci razgovaraju o prednostima savremene fudbalske formacije sa tri štopera.

Bez bilo kakvih dokaza i reakcija tužilaštva, nama zaista preostaje samo da nagađamo sve u vezi sa ovim slučajem. Postoji, međutim, jedan detalj koji nam otvara nešto više prostora za analizu. Nakon što je ispričao nekoliko novih detalja u vezi sa slučajem prisluškivanja, nelegitimni predsednik je potpuno promenio dinamiku razgovora i rekao kako ne misli „da je ovo najveći problem Srbije“, te da čitava ova priča govori o tome „da neki ljudi ne razumeju šta je država“.

Ostalo je nejasno na koga tačno nelegitimni predsednik misli kada ovo kaže. Da li za nerazumevanje pojma države optužuje one koji su ga (navodno) prisluškivali, strane ambasade koje su (navodno) umešane u aferu, bezbednosne službe koje (navodno) nisu dobro reagovale, komentatore koji su (navodno) ovaj događaj bezrazložno prikazali kao državni problem broj jedan ili pak nekog petog. Pošto nam sam nelegitimni predsednik nije otkrio ko to tačno ne razume šta je država, ostaje nam da sami pokušamo da odgovorimo na ovo pitanje.

Vukašin Pavlović, profesor na Fakultetu političkih nauka, smatra da je Aleksandar Paserin D‘Antrev u svom tekstu Pojam države ponudio najbolji teorijski odgovor na pitanje šta je to država. Prema D‘Antrevu, država ima tri dimenzije koje je čine državom. Prvo, država ima monopol sile. Drugo, država vlada, ali ne proizvoljno, već u okviru prava i zakona. I treće, država ima autoritet da vlada, odnosno vlast je legitimna, a građani su u obavezi da se povinuju njenim odlukama, ukoliko se vlada u interesu samih građana.

Srbija pod SNS-om ispunjava samo prvu dimenziju države. Režim već godinama unazad koristi silu da bi donosio odluke koje nadilaze pomenuti dozvoljeni okvir. Pandemija je samo ogolila ovu činjenicu do krajnjih granica, a paradigmatični primeri su formiranje kriznog štaba i uvođenje vanrednog stanja. Režim, dakle, ne vlada, on koristi monopol nad silom da bi sprovodio samovolju, a ne vladavinu. Pored toga, odluke koje režim donosi ne samo da nisu u dozvoljenim pravnim okvirima, već nisu ni u interesu građana Srbije. Primera za to je pregršt, od lopovskih tajnih ugovora koji se sklapaju sa režimskim privatnicima, a putem kojih se kradu ogromne svote našeg novca, pa do kontradiktornih odluka famoznog kriznog štaba koje ugrožavaju naše zdravlje. Ni govora, dakle, o odlukama koje imaju bilo kakve veze sa interesima građana Srbije.

Sada kada znamo šta je država i da Srbija pod SNS-om ne ispunjava dva od tri uslova da se nazove državom, pokušajmo da odgovorimo na gore postavljeno pitanje. Na prvu loptu izgleda očigledno da je režim, na čelu sa nelegitimnim predsednikom, taj koji zapravo nema pojma o tome šta je država. Koliko god zdravorazumski, ovaj je odgovor ipak pogrešan. Nelegitimni predsednik kao personifikacija režima jako dobro zna šta je država, kao i to da se Srbija danas ne može nazvati državom. To što se on nalazi na čelu entiteta koji je izgubio svojstva države ne samo da za njega ne predstavlja problem, već se poklapa sa njegovim ličnim i političkim ambicijama. U njegovom je najvećem interesu da umesto vladavine, služeći se golom silom, donosi odluke koje idu na štetu građana. Drugim rečima, nelegitimni predsednik ukinuo je državu baš zato što jako dobro zna šta je ona.

Ako stvari postavimo na ovaj način, možda nam se može učiniti da smo mi građani ti koji ne znamo šta je država. Povinujemo se odlukama režima verujući da je u državnim okvirima ispravno postupati na taj način, a ni ne slutimo da više ne živimo u državi. Ovaj odgovor, mada je bliži istini od prethodnog, ipak nije u potpunosti tačan, jer režim i dalje ima monopol nad silom i tako uspeva da nas natera da poštujemo njegove odluke, bez obzira verujemo li mi ili ne da je tako nešto ispravno.

Čini mi se, dakle, da su oni koji zaista ne znaju šta je to država upravo oni koji, poput episkopa Sergija Karanovića, na sav glas propovedaju kako nelegitimni predsednik stoji na braniku države kojoj sa svih strana preti opasnost. Jer da znaju, videli bi da je baš on državu već srušio. Njima se nelegitimni predsednik, dan pred Božić, direktno narugao u lice. Ili ipak nije, jer i oni dobro znaju, ali lažu zajedno sa Vučićem, jer od toga imaju sebičnu korist.

Peščanik.net, 07.01.2021.

Srodni link: Vladimir Beljanski – Novi državni udar