Opasnost za poreske obveznike

Koalicija za evropsku Srbiju. Koalicija radikala i narodnjaka. Na čiju će stranu socijalisti? Da li je moguća koalicija evropejaca i narodnjaka?

Za manje od mesec dana znaće se kakav su parlament i vladu izabrali građani Srbije. Gledano iz sadašnje perspektive, čini se da su koalicije jedino rešenje i da će „ovi“ ili „oni“ moći da formiraju ministarski kabinet i parlamentarnu većinu samo ako uđu u koaliciju sa „onima“ ili „ovima“.

Politički analitičari već predviđaju da će takva (bilo kakva) koalicija biti nestabilna, i da će kao takva biti loše rešenje za Srbiju, jer će u danima (ne i mesecima) posle 11. maja morati da donese neke krupne i važne odluke. I sa ekonomske tačke gledišta takva (koaliciona) vlada biće loše rešenje. Pokazalo se, naime, u dva nesvršena mandata Vojislava Koštunice da su takve koalicije glomazne, spore, neefikasne i veoma skupe za poreske obveznike (građane i poslodavce) koji plaćaju vlast.

Postizborne koalicije u razvijenim demokratijama obično ne predstavljaju tako veliki teret poreskim obveznicima da bi ih zbog skupoće kaznili na narednim izborima. U Srbiji se, međutim, pod teretom Koštuničine političke filozofije sve izvrglo u suprotnost, pa su tako i koalicione vlade dovedene do apsurda.  

Još na startu ove odlazeće Vlade (a ništa bolje nije bila ni prethodna Koštuničina Vlada), da bi se namirili svi koalicioni partneri, formiran je glomazan kabinet sa 23 ministra, a Vlada je sa premijerom i vicepremijerom imala 25 članova. I za standarde Evropske unije to je bilo previše, a kamo li za skromne mogućnosti srpskih poreskih obveznika. 

I kao u prethodnom sastavu (kad su koaliciju činili DSS, G17 Plus, Nova Srbija i Srpski pokret obnove) i u ovoj Vladi resori se izdeljeni između DS, DSS, NS i G17 plus po principu feuda i to je bio prilog bez presedana doktora pravnih nauka Vojislava Koštunice modernoj političkoj teoriji. Svaki od koalicionih partnera dobio je kao izborni plen jedan resor-feud po vertikali državnog ustrojstva, tako da su članovi partija u Vladi zauzimali sve položaje, od mesta u upravnim odborima javnih preduzeća do najnižih i najsitnijih u birokratskoj hijerarhiji, a celokupna predsedništava partija premeštala su se na rad u ministarstva i na platu „s državnih jasli“.

Kad, kao u slučaju ove odlazeće Vlade, nije bilo dovoljno resora da se zadovolje principi podele plena po koalicionom sporazumu, onda je broj ministarstava jednostavno povećavan.

Princip feudalizovane vlasti bio je u protekle četiri godine poguban za Srbiju, jer su koalicioni partneri međusobno trgovali kad god je trebalo napraviti neki krupan i važan politički ili ekonomski posao. Kad je, na primer, jedan od koalicionih partnera želeo da progura u Parlamentu rezoluciju o Kosovu, drugi partner je kao protivuslugu tražio parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Donošenje novog Ustava takođe je imalo svoju cenu, koju su morali da plate oni koji su sklepali najviši pravni akt države.

„Afera panciri“ i „afera satelit“ bile su deo trgovačkog barter aranžmana za „aferu švedskih vozova“ i „aferu drumske mafije“. U proces privatizacije državne kompanije Jat Airways nije mogao da se uključi niko osim resornog ministra i partije kojoj je po koalicionom sporazumu pripalo pravo da upravlja tom firmom.

Niko od ministara iz partija-članica koalicije nije imao pojma šta piše u Ugovoru o koncesiji, koji su skrivali premijer i ministar za kapitalne investicije (a onda i za infrastrukturu), da bi na kraju svi bili zapanjeni nepovoljnim klauzulama i nemogućnošću da bilo šta promene u tom dokumentu iza kojeg je stala država Srbija. Na kraju mandata Vlade malo je falilo da se oko toga napravi nova trgovina – da deo koalicije progura nepovoljnu koncesiju, a da zauzvrat odustane od protivljenja potpisivanju sporazuma o gradnji mosta preko Ade Ciganlije u Beogradu. 

Ministar ekonomije sve do skoro nije znao šta piše u Sporazumu koji je ministar energetike sklopio sa Rusijom o prodaji Naftne industrije Srbije za sramnih 400 miliona evra. I tek kad je posao završen, ministar ekonomije priznao je da je zapanjen činjenicom da je Sporazum veoma nepovoljan za državu Srbiju.

Javna preduzeća bila su, čini se, najslađi plen u toj feudalizaciji i zato je koaliciono dogovoranje na početku mandata Vlade najduže trajalo. A onda je usledilo razmeštanje kadrova i uspostavljanje finansijske kontrole nad pojedinim državnim preduzećima. Odbijanje svih stranaka da podnesu javni račun o finansiranju svojih (i predizbornih) aktivnosti, rađa sumnju da su partije nekažnjeno zavukle ruku u kase javnih preduzeća koja su dobile na upravljanje.

Javne nabavke u državnim firmama i ministarstvima takođe su bile ekskluzivno pravo resornih ministara i njihovih partija u koje nemaju uvid koalicioni partneri. Ta činjenica otvorila je ogroman prostor za korupciju i sprečila mogućnost da Vlada koristi samokontrolu kao mehanizam za sprečavanje korupcije. Umesto samokontrole, zavladao je princip nezameranja tipa „vrana vrani ne vadi oči“, što je Srbiju dovelo među zemlje sa najvećim stepenom korupcije u svetu.

I kad je u pitanju privatizacija, svako od koalicionih preduzeća prodavalo je „svoje“ društveno preduzeće. Novosadska osiguravajuća kuća DDOR bila je partijski plen jednog od koalicionih partnera u Vladi Srbije, a RTB Bor (iako postoji međuresorska ministarska radna grupa) bezuspešno prodaje jedna, a ruskom oligarhu Olegu Deripaski će ga prodati druga partija.

I budžet za 2008. godinu bio je tako veliki, jer je bio zbir želja koalicionih partnera, pa je tako i dobio epitet „socijalno-razvojni“, jer je u njega svako trpao ono što je bilo njegovo političko uverenje. Krajnji račun budžetskog pira koalicionih partnera, na kraju, platiće poreski obveznici u Srbiji.

Javnost je nedavno bila zgranuta podatkom da neki ministri dugo nisu mogli da pročitaju (a onda im je dat samo na uvid) šta piše u Akcionom planu za Kosovo. I tek kad je ministar za Kosovo gotovo izazvao rat na administrativnoj liniji, obelodanjena je poražavajuća istina da se i dokument od najvišeg državnog interesa krije bar od pola članova Vlade.

Nekoliko milijardi evra u protekle četiri godine koštao je Srbiju izum zvani feudalizacija Vlade, nastao u političkoj retorti čoveka koji je po svaku cenu želeo da bude premijer. 

Tako feudalizovanom Vladom (i Srbijom) upravljao je premijer koji nije bio niti menadžer, niti trener, niti lider sposoban da organizuje, nadgleda, usmerava, upravlja, podešava, kontroliše… i tako vodi zemlju u progres. Zatvoren sa savetnicima u uži kabinet i fiksiran na samo jednu ideju a bez talenta da osmišljava i posmatra celinu, premijer je delovao kao dirigent raštimovanog i veoma skupog orkestra.

Krajnji rezultat rada premijera i njegovog feudalizovanog ministarskog kabineta je – najveća javna (državna) potrošnja u Evropi. I kad bi htela, Srbija danas ne bi mogla da uđe u Evropsku uniju, jer njena država troši za evropske prilike nezamislivu polovinu svega onoga što se stvori u zemlji.   

Koalicija je, čini se, politička neizbežnost posle 11. maja. Srbija još nije na tom stupnju političkog razvoja da bira kome će od dve čiste političke opcije dati mandat da četiti godine upravlja državom.

To znači da bi poreski obveznici i posle ovih izbora mogli plaćati svoje građanske grehe koje su počinili ubacujući glasački listić u pogrešnu biračku kutiju. A rizik nije mali – jedan evro mogao bi uskoro da vredi 100 dinara a nešto kasnije i 170 dinara, štamparija dinara u Topčideru mogla bi opet da radi u tri smene i ponovo bi mogli da ostanemo bez devizne štednje.

Za utehu je da i u ovoj ponudi na tržištu političkih ideja koju imamo pred izbore, može da se nazre manje skupa koalicija. Srećna okolnost je da za izbor te koalicije nije potrebna prevelika politička kultura.

 
Peščanik.net, 22.04.2008.