Vraća li se to na srpsku, bogme, i regionalnu i svetsku scenu dobro poznati sindrom moćne i dominantne Srbije? Države, koja bi, makar za početak, bila “nezaobilazni” – što da ne – i “presudni faktor regulacije stabilnosti” tzv. zapadnog Balkana? Ekonomski, politički, ali i, kako se iz Beograda sve češće nagoveštava, vojni?

Dve najnovije izjave vrlo agilnog i ofanzivnog Borisa Tadića kao da ne ostavljaju nikakvu sumnju oko odgovora, a, opet, sve te dileme definisane su tako da mogu poslužiti i kao svojevrsna opomena sa preventivnom namenom, a i kao nagoveštaj da je srpski politički i državni vrh procenio da mu sve komplikovanije međunarodne okolnosti daju za pravo da svoju, po sopstvenom shvatanju, inferiornu poziciju zameni nekim oblikom – pokazivanja zuba. Ako ne prema onima (velikima) s kojima se ne može baš nekažnjeno poigravati, sasvim izvesno prema malim, reklo bi se, još nemoćnijim susednim državama. Posredno ili direktno – to više i nije tako bitno.

Pođimo od one najsvežije, njujorške, sa margina zasedanja Generalne skupštine UN, u kojoj srpski šef države, posle razgovora sa svojim kolegama iz Makedonije i Crne Gore, sa primetnom dozom samouverenosti svojstvenoj “velikima”, i neskrivenom količinom “dobronamerne” pretnje, upozorava najbliže komšije da i ne pomišljaju da – dok Srbija vodi “svetsku pravednu bitku” da Kosovo sa političkog pređe na pravni teren – priznaju tu “nelegalnu i protivpravnu seceseonističku državnu tvorevinu”. Ako se, pak, kojim slučajem, Skoplje i Podgorica ogluše i pre ili kasnije priznaju “samoproklamovanu nezavisnost”, Tadić im “odlučno” poručuje da Srbija, u tom slučaju, “prema njima ne bi imala razumevanja”. “Ako bi sada neke od tih država priznale nezavisno Kosovo, one bi doprinosile destabilizaciji Srbije, što ona ne bi mogla da primi bez ikakvog odgovora. Naravno, mi nikada više nećemo voditi ratove, nećemo destabilizovati druge države, ali ćemo se ponašati kao dostojanstvena zemlja koja brani svoj dignitet i integritet”, izjavljuje Tadić, lišivši nas odgovora kako su na njegove “savete” reagovali Crvenkovski i Vujanović. Ostaje, doduše, nejasno zašto je izostao i predstavnik trećeg suseda, BiH, Haris Silajdžić, ako odbacimo kao “prljavu” i “ničim dokazanu” tvrdnju da je Milorad Dodik sasvim dovoljan da se Sarajevo drži podalje od eventualnog priznavanja Kosova.

Poruka je, dakle, nedvosmislena: gospodo komšije, što god da odlučite, vodite računa da ne destabilizujete Srbiju, jer ćete time sami sebe uvaliti u nevolje. Što znači, batalite priče o vašim “unutrašnjim interesima i razlozima, pritiscima spolja (EU i SAD) i rizicima jedne ili druge odluke”. Zašto bi, recimo, Srbiju zanimalo neće li nepriznavanje Kosova možda destabilizovalo Makedoniju i Crnu Goru kako zbog reakcije velike albanske manjine, posebno u Makedoniji, tako i zbog daljeg srozavanja njihove ambicije da se uključe u evroatlantske integracije, odnosno NATO i EU. Sada se od njih očekuje da “ne destabilizuju Srbiju” tako što će gurnuti u stranu činjenicu da su i one, kao i Srbija, samostalne i suverene države, pa, prema tome, moraju pre svega da vode računa o sopstvenim interesima, ma koliko se oni (ne) poklapaju sa planovima i željama drugih. Učine li to, pre će se kockati sa svojim dignitetom i integritetom nego što će pomoći Srbiji, čija politička i nacionalna “elita” i dalje seje iluzije da kosovska priča nije i nikad neće biti završena. Dogodiće se, zapravo, svojevrstan paradoks: Srbija će, s Kosovom ili bez njega, pre ući u EU zbog straha Brisela da se ne ponove devedesete godine, nego što će to poći za rukom Makedoniji i Crnoj Gori ako budu i dalje, da ne bi uznemirile “uspavanog balkanskog tigra”, odugovlačile ili razvlačile svoju odluku o (ne)priznavanju Kosova.

Tadić je rekao to što je rekao, a na političarima u prozvanim državama je da procene šta bi “upozorenja” šefa države, “starijeg brata”, trebalo da znače. Ako je vojno disciplinovanje, kako reče i sam predsednik, isključeno, moguće su druge “mirnodopskije” opcije. Na primer, prekid diplomatskih odnosa, što bi bila drastična mera koja nije primenjena ni prema glavnim akterima kosovske nezavisnosti, ili njihovo snižavanje na niži rang. Ovo drugo je moguće, ali, po svemu sudeći, neće biti dovoljno, pa bi sama činjenica da je reč o malim državama mogla da bude povod da se, ipak, posegne za radikalnijom merom. Tu je i ekonomska blokada, ali je pitanja neće li ona više škoditi samoj Srbiji. Makedonija bi možda mogla da “zaradi” i odustajanje Srbije od nekadašnjeg Miloševićevog priznavanja susedne države pod njenim ustavnim imenom, što je sada inače politička hit-ucena kojom se koriste ponajviše Grčka, a u poslednje vreme i Albanija i vlada Kosova. O intenziviranju već hroničnih sporova Srbije sa Crnom Gorom, nekadašnjim “drugim okom”, ukoliko uskoro prizna nezavisno Kosovo, suvišno je razglabati.

Ovim stižemo i do druge (nekoliko dana starije) Tadićeve izjave na jednoj od, u poslednje vreme, napadno učestalih javnih (svečarskih) manifestacija procesa “konsolidacije” Vojske Srbije, kojom je razvejao mnoge dosadašnje nedoumice oko budućnosti i Srbije i njenih oružanih snaga. Saopštio nam je da državni vrh (ma šta to značilo) ozbiljno razmišlja da Srbija odustane od prethodne strategije smanjivanja svojih vojnih (ljudskih) potencijala. Pa, umesto 21.000, koliko je bilo planirano da ima do 2010.godine, sada se želi da postojeći broj od 28.000 bude povećan za još 2.000 uniformisanih pripadnika. To praktično znači, ignorisanje “saveta” zapadne vojne Alijanse, definitivno napuštanje prvobitne ideje o učlanjenju Srbije u NATO, dalje relativiziranje ionako slabe i mrzovoljne pozicije Srbije u Partnerstvu za mir. Ostaje, doduše, cilj da se vojska profesionalizuje, ali ni ta namera ne može da amortizuje utisak da se i Tadiću i njegovim demokratama Koštuničina agresivno i arogantno nametnuta opcija o nekakvoj vojnoj neutralnosti Srbije učinila jako privlačnom. Pošto je na antizapadnoj i, pre svega, antiameričkoj Koštuničinoj retorici svojevremeno postignut politički konsenzus vodećih (po veličini i patriotizmu)) parlamentarnih partija, najnovijim “kursom” Demokratska stranka nedvosmisleno potvrđuje lojalnost već uspostavljenom kontinuitetu sa politikom bivšeg srpskog premijera (posredno i sa Miloševićevom), a da li to čini zato što je ušla u avanturu sa nereformisanim socijalistima ili što je i sama uverena u megalomansku floskulu nacionalista kako Srbija “treba da bude most između Istoka i Zapada, više i nije baš preterano bitno. Ovim su otpale sve moguće spekulacije da će, nakon Koštuničinog, odnosno izbornog poraza tzv. srpske desnice, i formiranja “socijalno odgovorne vlade”, demokrate, ipak, reaktivirati probitnu ambiciju da i Srbija, poput svih ostalih balkanskih zemalja, nađe svoje mesto pod “zaštitnim kišobranom” Severnoatlantske alijanse. Sve se to, naime, dešava (vojna neutralnost) u času kada su zbog Kosova počeli krupni sporovi sa Evropom i SAD, a približavanje Moskvi i, u neku ruku, podređivanje svojih ekonomskih, pa i političkih interesa ruskim, postalo više nego očigledno.

Sada otkrivamo da je “vojna neutralnost”, zapravo, alibi za “stratešku ambiciju” Srbije, odnosno Borisa Tadića, Dragana Šutanovca i Zdravka Ponoša, da njena vojska bude najsnažnija u regionu zapadnog Balkana, uz nezaobilaznu ogradu da to neće predstavljati “oružanu pretnju drugim državama, već ključni faktor stabilnosti regiona”. Sa 30.000 vojnika Srbija bi ponovo bila najmoćnija vojna sila, t.j. imala bar dvostruko više uniformi nego bilo koja od zemalja bivše Jugoslavije, a manje samo od Rumunije i Bugarske. Tadić taj (ne)očekivani zaokret objašnjava porukom domaćoj i međunarodnoj javnosti “da bez stabilne i snažne Srbije sa stabilnom i snažnom ekonomijom i srpskom vojskom nema ni stabilnosti na zapadnom Balkanu”, dodavši, usput, “da bez snažne vojske ne vidi izgradnju moderne Srbije.” Do skora je, inače, ekonomski jaka Srbija, oslobođena nacionalističke prošlosti, okrenuta evroatlantskim integracijama, bila ključni faktor regionalne stabilnosti, ali sada se tom arsenalu, kao jedan od glavnih, pridodaje vojni, što u najmanju ruku izaziva podozrenje i nelagodu. Ako je i bilo nekakve dileme, nju je odmah nakon Tadića uklonio načelnik Generalštaba Zdravko Ponoš izjavom da su se u međuvremenu “spoljnopolitičke i bezbednosne prilike u regionu i svetu promenile, pa nije razumno dalje smanjivati vojsku.” Kako je u centru tih zbivanja i problem “secesije” Kosova, nije baš teško nasluti kakvu će ulogu ojačana srpska vojska imati u pokušaju Beograda da utiče na dalji tok događaja oko Kosova.

Iako je poželjno da je bude, sva je prilika da će i ovog puta izostati prava i žustra debata o tome da li je “vojna neutralnost” prava formula za Srbiju ili samo još jedan politički manevar njenih gospodara da svoju ksenofobičnu ogorčenost zbog gubitka Kosova manifestuju odlukama koje državu mogu mnogo da koštaju, a da pritom nikakve prave koristi ne bude. Kako stoje stvari, neće biti ni debate o “jakoj i moćnoj srpskoj vojsci” u regionu, pogotovo u kontekstu još uvek svežeg sećanja na katastrofalnu ulogu nacionalno “očišćene” JNA, četiri rata, oružanog sukoba sa Alijansom, odnosno činjenice da se Srbija ni skoro deceniju posle poslednjeg rata nije oslobodila sindroma balkanske vojne sile i uverenja da se bez nje ne može ništa. Sada se opet lansiraju priče o ugroženosti Srbije, pa će, tako, profesor Fakulteta za bezbednost i bivši oficir JNA Milan Mijalkovski najavu povećanja brojnog sastava Vojske Srbije prokomentarisati rečima da Srbija nema druge nego da jača svoju vojsku, “jer su se zemlje u okruženju, priznavanjem kosovske nezavisnosti, neprijateljski postavile prema našoj zemlji”. Što znači da Srbija mora da učini sve kako bi “očuvala svoju državu i bezbednost svojih građana.” A sa “neprijateljem” se zna šta i kako treba.

Skepsa da će zbog toga što Tadić i njegova “levičarska koalicija” imaju apsolutnu vlast izostati odgovori na mnoga suštinska pitanja i dileme, pojačana je činjenicom da se, po starom običaju, i dalje najkrupnije odluke u državi donose u tzv. državnom vrhu, zapravo, u neformalnim i zatvorenim partijskim krugovima, čija je prava svrha da se eskivira mišljenje i raspoloženje širih slojeva. Ipak, ni taj oblik partijskog (i ideološkog) rasuđivanja i određivanja sudbine jedne države i njenog naroda ne bi smeo da bude prepreka da se zatraži izjašnjavanje, recimo, o tome da li će i u kojoj meri distanciranje od NATO uticati na budući proces evropskih integracija i koliko će najavljeno jačanje srpske vojske podstaći podozrenje zemalja zapadnog Balkana u prave namere Beograda, imajući u vidu iskustva iz poslednje decenije prošlog veka. Odnosno, neće li osnažene oružane snage, u času kada (i ako) diplomatska ofanziva Srbije za obnavljanje srpsko-albanskih statusnih pregovora propadne, biti jedini preostali “argument” kojim bi se pokušalo ispravljanje “istorijske nepravde”. Usput, sećanje na “podvige” srpske vojske, odnosno JNA, odnosno Vojske Jugoslavije, i dalje je toliko sveže da se svako uveravanje iz Beograda da će “snažna Srbija biti presudan faktor regionalne stabilnosti” prima sa velikom dozom skepticizma, nepoverenja i, da se ne obmanjujemo, popriličnim strahom.

 
Peščanik.net, 25.09.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)