Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Austrijski satiričar Karl Kraus je još 1899. rekao: „Kad se prekrši ustav, ljudi ovde samo zevnu“. Tako da je teško proceniti koliko je građane Austrije zaista uznemirilo to što je kancelar Sebastijan Kurc optužen za korupciju, ali su optužbe – zajedno sa objavljenim vulgarnim porukama koje je razmenjivao sa svojim kolegama – bile dovoljno ozbiljne da podstaknu Zelene, njegovog netipičnog koalicionog partnera, da ga puste niz vodu.

Posmatrači se slažu da će se posledice pada austrijskog kancelara osetiti i izvan Austrije: njegov pristup je hvaljen kao model za partije desnog centra širom Evrope, posebno u Nemačkoj, gde su demohrišćani u rasulu zbog dramatičnog izbornog poraza. S jedne strane, „kurcizam“ je svodiv na puki stil i taktiku; tu nema novih političkih ideja niti održivog saveza društvenih snaga. Ali ovaj model predstavlja i veoma opasan udar na demokratiju.

Sa samo 35 godina Kurc je već drugi put bivši kancelar. Uvek je bio najmlađi i najbrži: ministar inostranih poslova u 27. godini, kancelar u 31. Brzo je menjao i uverenja: počeo je kao liberal da bi ubrzo zauzeo tvrd stav o imigraciji i izbegličkoj politici, što je preuzeo od krajnje desne Slobodarske partije (FPÖ) koju je time uveo u mejnstrim. Kada je 2000. formirana desničarska vlada u Austriji čitava Evropa se digla na noge. Ovoga puta, pošto su u međuvremenu Mađarska i Poljska normalizovale autokratizaciju članica EU, Evropa je samo zevnula.

Uvođenje krajnje desnice u mejnstrim postalo je trend širom Evrope, delom zbog toga što su partije desnog centra ostale bez ideja. I terminalna kriza socijaldemokratije godinama je opšte mesto evropske politike. Ali svaki građanin EU bar okvirno zna u čemu je njen smisao. To ne važi za ideje desnog centra, posebno kada se radi o demohrišćanima, koji su odustali od evropskih integracija i katoličke doktrine posredovanja u sporovima između kapitala i rada.

Čak i posle pada Berlinskog zida, oslanjali su se na hladnoratovsku strategiju umerenog centra koji služi kao brana od komunizma. Kako je nemačka Hrišćansko-demokratska unija (CDU) otkrila pre nekoliko nedelja, javnost je ponavljanje neuverljivih upozorenja na crvenu opasnost shvatila kao znak beznađa i intelektualnog bankrotstva.

Kurc nije rešio problem konzervativizma bez svojstava, ali je bio majstor odnosa s javnošću: rebrendirao je uštogljenu Austrijsku narodnu partiju (ÖVP) kao „pokret“ što je sugerisalo mladalačku dinamiku. „Pokret“ asocira na entuzijazam lokalnog organizovanja i participaciju. U realnosti, stvari su bile potpuno suprotne: ono što je Kurc predstavljao kao „novi stil“ značilo je da je ÖVP bio primoran da prihvati njegovu totalnu dominaciju. Stranački seniori pristali su da Kurc sam odlučuje o kandidatima i postavlja programske smernice liste koja je ponela njegovo ime. Nije to narodnjačka partija za novo doba, već je to bila i ostala partija jednog čoveka.

Mnogima se to verovatno dopalo: malo mira posle stalnih razmirica u velikim koalicijama socijalnih i hrišćanskih demokrata koje su dominirale posleratnom austrijskom politikom. Dok su ÖVP godinama razdirala rivalstva starih barona iz federalnih država, novi tim je bio disciplinovan, držao se zadatih smernica i sjajno kontrolisao koalicione partnere sa obe strane spektra. Ako se sumnje antikorupcijskih službi pokažu opravdanima, to će značiti i da su jako dobro manipulisali medijima i sukobima u službi ambicija svog prvog čoveka.

Teoretičari s pravom ističu da će autokratski ustrojena partija zadržati iste sklonosti i kada dođe na vlast. Kurc se ugledao na mađarskog premijera Viktora Orbana, uz česte napade na nezavisne medije i pravosuđe (dok je, kao Silvio Berluskoni, sebe prikazivao kao nevinu žrtvu zavere zlih levičara u upravi).

On nije bio uspešan kao Orban, ali prerano je reći da će zapadno od gvozdene zavese centar uvek odolevati. Pošto je obećao da će se povući (ali ne i odustati) Kurc je izabran za predsednika poslaničke grupe svoje partije, pošto je na tajnom glasanju dobio 98,7% glasova. Bio je to očekivani rezultat u partiji bez slobode unutarpartijskog odlučivanja (to nije uspelo čak ni Trampu, koji je Republikansku partiju stavio u službu svog kulta ličnosti).

U Nemačkoj će narednih godina desnim centrom verovatno dominirati Markus Zeder, vođa Hrišćansko-socijalne unije (CSU), sestrinske stranke demohrišćana u Bavarskoj. Zeder je bezočan bar kao Kurc i isti takav oportunista. Demohrišćanin Volfgang Šojble proletos je učinio sve da spreči Zedera da postane kandidat stranke za nemačkog kancelara.

Demohrišćani i uopšte snage desnog centra treba da preispitaju svoja uverenja iza neprekidnog hvalisanja svojim tehnokratskim veštinama. Takođe treba da povuku jasnu liniju razdvajanja sa krajnjom desnicom. Slučaj Sebastijana Kurca pokazuje da je alternativa tome proto-autoritarna politika, koja pravosuđe i slobodne medije tretira kao dosadne prepreke na putu svog harizmatičnog i popularnog lidera.

Project Syndicate, 13.10.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 21.10.2021.