Avatar 2, foto: 20th Century Studios
Avatar 2, foto: 20th Century Studios

Ako me utisak ne vara, kampanja oko Avatara 2 („The Way of Water“) vrti se gotovo isključivo oko novca: hoće li James Cameron kao reditelj uspeti da ponovi finansijske uspehe prethodna dva svoja čuvena filma: „Avatara“ iz 2009. i starijeg „Titanica“ iz 1997. Stvar, naravno, nije samo u ponavljanju, još je luđe od toga – samo ako ponovi zaradu prethodna dva filma, kaže promotivna priča, Avatar 2 će uspeti da vrati novac uložen u to da se napravi. Jer, reč je, i to je deo propagande, o najskupljem ikada filmu. Poziv je upućen praktično čitavoj planeti, celom ljudskom rodu – pomozite Cameronu da Avatarom 2 zaradi novac.

I planeta se odazvala: od Kine, preko Indije do Severne Amerike, „Avatar: The Way of Water“ u pretprodaji i za prva tri dana zgrće ogroman novac na bioskopskim blagajnama, sve zajedno nešto oko 430 miliona dolara. Ali, iako ogroman, taj novac nije dovoljan, procene, želje, očekivanja išli su i do 500 miliona dolara, što bi onda bilo neka vrsta pokazatelja ili garancije da će film vratiti uloženi novac. Naslovi sada kažu, iako film u bioskopima podbacuje, još postoji nada da će stići „Avatara“ i „Titanic“. Eto, tako je uzbudljivo, na blagajnama. A u sali? Recimo to odmah i kratko, kad se već sve vrti oko novca, Avatar 2 je verovatno najskuplje ogromno razočarenje u istoriji filma.

Može se to reći i drugačije: filmski kritičar Guardiana film je opisao kao screen saver, istina – lep, za 300 miliona dolara. Meni se pak čini da i ovo „lep“ stoji tek kao izraz bezrazložne kritičareve velikodušnosti, pošto je film već u naslovu sahranio. Jedan čitalac istih novina pozvao se na postavatarsku depresiju i zapitao se nije li to situacija kada vas obuzme očaj pošto vidite koliko je mnogo para bačeno na jedan besmisleni film. Ruku na srce, nije: postavatarska depresija je pojava uočena posle prikazivanja prvog Avatara. Ali, to ne znači da sintagma neće proširiti značenje pošto jedan broj ljudi, verovatno ne onoliko njih koliko se očekivalo, odgleda nastavak.

Konačno, Cameron je objasnio da se pored drugih razloga, na nastavak Avatara čekalo i zato što je zahtevao potvrdu da će za Avatarom 2 odmah biti snimljeni i 3, 4. i 5. nastavak. Naravno, ako Avatar 2 postigne uspeh… i vrati novac… to jest ako se čovečanstvo kolektivno odazove na rediteljev poziv u bioskop. Valjda neće.

Da ne bude nesporazuma, prvi Avatar bio je dobar film. Pored toga, sa svim (novim) efektima, bio je i poput cirkuske atrakcije. Mogli ste ga, naravno, gledati i u 2D, ali u 3D je to zaista bio vizuelni spektakl. Verovalo se da je to bio ubedljivi odgovor filmske industrije na sve veće povlačenje gledalaca iz bioskopa te na prebacivanje velikog dela produkcije (filmova, uz sve ozbiljnije i kvalitetnije serije) na nove (kablovske) platforme. Avatar naravno nije bio jedini; imali smo, na primer, nešto kasnije Avengerse, a nešto ranije Transformerse. Ali je te 2009. on bio ubedljivo najspektakularniji i praktično je pokazao put drugima.

(Mala ograda: da tu može biti i jako dobrih filmova, uverio nas je, recimo, Guillermo del Toro sa svojim „Pacific Rim“ iz 2013, što je, uzgred, znatno bolji film od njegovog Oscarom nagrađenog „The Shape of Water“.)

Ali, na stranu cirkuski vatrometi od efekata, prvi Avatar imao je i dobro sklopljenu priču, manje-više zanimljivu, zajedno sa žanrovski logičnim krajem. Avatar iz 2009. bio je zabavna i smislena mešavina sf-a i epske fantastike, da bi se sa čudesnim vaskrsenjem na kraju konačno ulio u epsku fantastiku. Iza žanrovski fino izvedene priče, stajala je i (danas) aktuelna poruka o zagađenju planete (sa čim je zapravo u vezi postavatarska depresija). Pored ekološkog sloja, tu smo imali i parabolu o kolonizaciji (jeste, čuvena paralela sa „Pocahontas“) te neutaživoj i bezobzirnoj kapitalističkoj gladi za profitom, kao i zloupotrebi nauke u te svrhe. Svi ti slojevi fino su se slili u priču te prelomili kroz redom tipske karaktere. Kako to inače treba da se desi u dobrim pričama, glavni junak doživi transformaciju (opameti se) i tako se razreše konflikti u filmu.

Ništa od toga ni u tragovima nećete naći u drugom Avataru. Što je zapravo prilično neočekivano. Cameron je majstor nastavaka. Od „Terminatora“ do „Aliena“. Čak i kada ne radi nastavak svog filma nego se nastavi na izuzetnog reditelja kao što je Ridley Scott („Alien“), Cameron odskoči, napravi razliku i još bolji film (u Terminatoru 2, čitalac zna, nadmašio je samoga sebe). Avatar 2 je neka vrsta patchworka svih velikih Cameronovih filmova, od „Ramba“ i „Terminatora“, preko „The Abyssa“ i „Titanica“ nadalje. Što samo po sebi ne mora biti loše. (Matrix 4 je takođe sklopljen od delova prethodna tri Matrixa, a ipak je nekako u drugom delu uspeo da se izvuče iz podsećanja i preraste u dirljivu ljubavnu priču, samo što to niko nije želeo od 4. dela, pa film nije dobro prošao.)

Uz to, Avatar 2 ponavlja i uglavnom sve efekte iz prvog dela, samo ovaj put ne samo u šumi i u oblacima nego i u vodi. Što takođe ne mora biti loše, samo je pomalo dosadno kada se gleda drugi put. Dakle, ništa od toga ne bi bio problem, kada bismo imali priču. A nemamo je.

Krenimo od naslova, „The Way of Water“ („Put vode“) nema nikakve veze sa onim što gledamo. Iako će dva puta biti objašnjeno šta to znači „put vode“, drugi put u jednoj od ključnih napetih scena pri kraju filma, ne postoji način da se naslov i (u samom filmu) pripisan mu smisao, povežu sa glavnim motivima filma. A glavni motiv filma je zapravo otpadništvo u raznim svojim verzijama. Svi glavni likovi u filmu su na neki način otpadnici, izopštenici iz zajednice kojoj bi hteli da pripadaju. Uprkos tome što ih zajednica ne prihvata i stigmatizuje ih, oni su joj dosledno i reklo bi se tvrdoglavo privrženi.

Drugi motiv u filmu, pored otpadništva i u čvrstoj sprezi s njim, jeste odrastanje. Mladi junaci u filmu (uključujući i jednog kita) kao otpadnici moraju da odrastu, a potvrdu da su sazreli mogu dobiti samo od zajednice. Da bi ih zajednica prihvatila, oni se, kako to biva, moraju žrtvovati. A žrtvuju se tako što – ubijaju neprijatelje. Kakve to veze ima s „putem vode“? Baš nikakve.

Ali, ni to ne bi bio problem, ponekad filmovi zaista ponesu neadekvatne naslove. Događa se, a ima slučajeva i kada se to ispravi, pa filmovi žive pod više naslova. Stvar je u tome što iza teme otpadništva i odrastanja nema nikakve priče. Oba ta narativna toka zahtevaju da se njihovi glavni karakteri transformišu, da nešto shvate i u skladu s tim promene svoje ponašanje. Ništa od toga se ne događa u Avataru 2. Glavni junaci se kotrljaju kroz film kao kamenje, sudaraju se i odbijaju, a da to na njima ne ostavlja nikakvog traga. Što opet nije smak sveta. Događa se i to. Ali, sasvim je neverovatno da veliki Cameron, majstor pripovedanja i napetosti, u Avataru 2 u pojedinim sekvencama naprosto zaboravi ko je sve umešan u radnju tih sekvenci. Pa tako više likova naprosto nestane iako su do malopre bili tu. Što je veliki problem kada se gradi napetost, jer u Avataru 2 napetost ne proizlazi iz samog sticaja događaja i sukoba karaktera, nego je naprosto napeto zato što je autor izostavio junake koji bi dramatične situacije lako razrešili i koji su nekoliko kadrova ranije bili tu, a onda bez objašnjenja nestali.

Konačno, za razliku od Avatara 1, Avatar 2 ima problem i sa samom ideološkom potkom na kojoj se priča razvija. Teško je reći da li su Cameronu stvari izmakle kontroli, ili je on računao da će konzervativnih gledalaca biti više pa je za njih i spremio film, ali, ako je Avatar 1 i bio u opasnoj blizini ideja „krvi i tla“, da bi ih na kraju ipak srećno mimoišao, Avatar 2 im je bezglavo pohrlio u susret i prigrlio ih. Sjedinjenost s prirodom domorodaca s Pandore u Avataru 1 bila je eksplicitna kritika na račun ljudi i njihovog ponašanja prema svojoj rodnoj planeti. U Avataru 2 ta veza je dobila drugačiji smisao – više nije reč o poštovanju prirode, već o ukorenjenosti u nju, a to nisu iste stvari. Otuda je Avatar 2 mnogo krvoločniji i ratoborniji od Avatara 1. U toj meri, zapravo, da su ženski likovi u filmu potpuno izobličeni od žeđi za krvlju neprijatelja.

Kako u stvari i izgleda emancipacija žena u konzervativnim vizijama. One su i dalje majke i domaćice, ali kad zatreba i – savršene mašine za ubijanje. Tu se, u toj tački, u ispunjenju naopakog konzervativnog sna o idealnoj zajednici i zadatim i neizmenljivim ulogama njenih članova (i članica) Cameronov film konačno raspada, do negledljivosti.

Peščanik.net, 20.12.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)