Foto: Peščanik
Beograd, 15.3.2025, foto: Peščanik

Puno je toga nedokučivog, vezanog uz propagandu Vučićevog režima i njegovih tabloida, makar i prosječno inteligentnom umu, ali moram priznati da je s korčulanskim vaterpolistima kao potencijalnim teroristima i organizatorima nereda na demonstracijama proteklog vikenda, tabloidno-obavještajni trust mozgova nadmašio čak i same sebe. I to taman kad se činilo da se ne može nadmašiti ideja da su studenti alternativci iz Zagreba agenti SOA-e.

Sve bi ovo, naravno, bilo isključivo i iznimno zabavno, možda bi čak moglo i konkurirati kultnoj „Top listi nadrealista“, da zapravo nije tragično ozbiljno. Ponajprije jer postoje ljudi koji su u stanju smišljati ovakve sulude konstrukcije, a na kraju možda i dovesti sebe u situaciju da i sami u njih povjeruju. A potom i zbog toga što očito postoji solidan broj ljudi sluđenih geopolitičkim kombinacijama, uvjerenih u vlastitu pronicljivost i analitički um te potpuno nesvjesnih do koje mjere im je režimska propaganda iskrivila percepciju stvarnosti, da su u stanju povjerovati u nešto ovakvo. I koliko god puta da se čovjek čudi nadrealno banalnim lažima i izmišljotinama od strane vlastodršca i njegovih medijskih mikrofona, kad se kompletan državni i medijski aparat upregne u njihovo dokazivanje, to ne može biti bez neke računice. Preciznije, oni moraju znati da stvarno postoji publika kojoj se s takvim glupostima obraćaju i koja u te priče vjeruje. I da ona nije na razini statističke greške. Ako je tome tako, a očito jeste, onda je činjenica da je ovoliki dio društva u Srbiji uspio pobijediti apatiju, strah i rezignaciju te ustati protiv daljnjeg maltretiranja, na razini osmog svjetskog čuda. I zbog toga mi je žao što nailaze na toliko puno kritika od ljudi koji valjda očekuju da će s nekoliko prosvjednih šetnji srušiti s vlasti režim koji sasvim ozbiljno poklanja baksu šljivovice zagrebačkim studentima, uz poruku da pozdrave svoje tajne službe i koji novinare iz Hrvatske ili Severinu prepoznaje kao ljude koji ugrožavaju državu.

Jedina sreća u nesreći čitave ove priče jeste u tome da su hrvatske vlasti, svom vlastitom nacionalizmu unatoč, ali i protiv normalne diplomatske prakse koja u ovakvim situacijama zahtijeva neki odgovor, shvatile, ne samo besmisao, nego i kontraproduktivnost ulaska u takvu vrstu sukoba. Budući da bi on samo dao novu snagu režimu u Srbiji i pothranio paranoju kod publike koja u ovo vjeruje.

No, da se vratim na korčulanske vaterpoliste. S obzirom da je Korčula jedna od moje tri adrese i da mi je savršeno poznat kontekst KPK, odnosno Korčulanskog plivačkog kluba što ta skraćenica predstavlja, kao što su mi poznati ljudi koje vode taj klub, moram priznati da je s jedne strane konstrukcija o njima kao ljudima koji planiraju destabilizirati Srbiju toliko sumanuta, koliko bi bilo tragično da su se ukrcali na taj avion iz Podgorice i onda bili uhapšeni i maltretirani u Beogradu. Ne postoje suštinski benigniji i dobronamjerniji ljudi od te ekipe, koji se usput iskreno dječački raduju svakom gostovanju i prilici da igraju izvan otoka, a pogotovo u Balaševićevom Novom Sadu. Jednako kao što ne postoji klub iz Hrvatske koji je više isprepleten s beogradskim Partizanom, od KPK, a isto vrijedi i za odnos Korčule kao grada i otoka te Beograda u cjelini. Odnos koji je ipak ostao intenzivan i preživio izazove rata i traume koju je rat donio.

Za poznavaoce vaterpola dovoljno je spomenuti tri velika imena koja čine bitan most između Partizana i KPK, pri čemu oni nisu bili jedini, a to su Uroš Marović, Duško Antunović i Vitomir Padovan, trojac koji je sudjelovao u brojnim trofejima Partizana, ali i KPK, poput prve dvojice koji su s Korčulanima osvojili europski Kup pobjednika kupova i Padovana koji je poniknuo u korčulanskom klubu.

Na kraju, sve na svijetu prođe, kao što će proći i Vučićeva vlast, sa svim paketom kojeg ona proizvodi. Štoviše, ona će proći vrlo brzo. Ali jedino što ostaju su prijateljski odnosi i pamćenje. Nasrtati na to bez ikakvog temelja, samo da bi se pojačala histerija, nije naravno iznenađujuće, imajući u vidu s kim imamo posla. Ali je baš ružno i besmisleno.

Peščanik.net, 18.03.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)