Avganistanski predsjednik Hamid Karzai pridružio se slovenačkom premijeru Borutu Pahoru i iranskom predsjedniku Mahmudu Ahmadinedžadu u poricanju korektnosti ili “istinitosti” američkih diplomatskih depeša što ih objavljuje Wikileaks.
Od navedene trojice Karzai ima najviše (a Ahmadinedžad najmanje) razloga za nezadovoljstvo sadržajem objavljenih dokumenata. Diplomati SAD su u gradivima za internu upotrebu prikazali avganistansku vladu kao potpuno korumpiranu. Opisali su je kao mašinu za ”pravljenje” novca: kao mašinu koja uvlači u sebe novac i dijeli ga onima koji joj pripadaju ili je podupiru.
Druge depeše kazuju odakle taj novac dolazi, za što je službeno namijenjen, kuda zaista ide i kako ne postoje nikakvi mehanizmi koji bi formalno koordinirali odgovornu upotrebu sredstava slanih u Avganistan. Te depeše tiču se makinacija ”oslobodilaca”, ”mirovnjaka” i ”graditelja” Avganistana, dakle neke druge mašine, mašine okupacije u kojoj je marljiv kotačić i Slovenija. A prevashodno se tiču SAD. U jednom od prvih i još uvijek najboljih komentara Wikileaksove objave američke diplomatske pošte je Simon Jenkins u Guardianu između ostalog zapisao da je rasipanje novca što ga sebi dopuštaju SAD šokantno. Kuda ide novac namijenjen pomoći (vjerojatno bismo morali reći takozvanoj pomoći) nikada se ne gleda, ne prati se njegova upotreba, ne pregledavaju se računi i ne ocjenjuju učinci te pomoći. (Nedavno smo mogli pročitati kako se paketi gotovine, poslati u Avganistan, katkada pretovaruju već na aerodromu i nose na bankovne račune članova demokratsko izabrane kabulske vlade u inostranstvu.) Utisak je da SAD ne znaju što čine, za što upotrebljavaju svoju silnu moć i da niko više ne igra po njihovom scenariju. Jenkins kaže da Washington reagira kao ranjeni medvjed: “njegov instinkt je imperijalan, a njegova upotreba moći neproduktivna”. Washington za razliku od Karzaja i sličnih nije porekao korektnost informacija što su ih, i iz Avganistana, u centralu slali njegovi diplomati. To nije moguće. Zato se bijesno suprotstavlja objavljivanju korektnih informacija.
Taj maleni segment diplomatske pošte primjeren je poklon međunarodnom danu borbe protiv korupcije. (Nije mi znano da bi mu se posvećivala pretjerana pažnja.) Kad diplomati govore o demokratskom Avganistanu, pokazuju nam vladu koja živi od korupcije i za korupciju. A što ako nije riječ o lokalnoj specifičnosti i ako nam Avganistan razotkriva globalnu pojavu? Što ako bismo se, umjesto toga da se samo zgražamo nad Karzajevom vladom (što je svakako primjereno), pitali da li vlade globalno postaju prije svega mašine pomoću kojih oni koji ih imaju u upotrebi pridobijaju novac i dijele ga sebi i svojima? I nije li novac sve više ključan činilac i pri odlučivanju o tome ko će dobiti u upotrebu te mašine za ”pravljenje novca”?
Korupcijska mašina u Kabulu je nešto što uzdržava međunarodna koalicija okupatora pod vodstvom SAD. To nije nešto što su postavili sami Avganistanci. Taj uzor korupcije je djelo međunarodne zajednice. Za to se borimo u Avganistanu. Za to moramo biti tamo. Za to ide i novac slovenačkih poreskih obveznika. Ako se prekine okupacija, prekinut će se i ta korupcijska mašina. To je sada bukvalno rat za korupciju. Ako se novac što ga šalju u Avganistan uglavnom ne koristi u javnom interesu, za javno dobro Avganistana, tada se niti novac za to da su naše vojske u Avganistanu ne upotrebljava u javnom interesu. Taj rat nije ni u javnom interesu Avganistana ni u javnom interesu država koje plaćaju za njega, a nije ni u javnom interesu međunarodne zajednice. Taj rat je u interesu korupcije, a korupcija po definiciji nije u javnom interesu.
Avganistanska vlada nam svjedoči da u korupciji nikada nije samo jedan. Avganistanska vlada koja živi od korupcije i za korupciju je neposredna globalna pojava. Ta vlada i rat koji je održava su ogromna mašinerija koja prelijeva novac poreskih obveznika nekih pedesetak država u privatne džepove, na privatne bankovne račune – a ne samo avganistanske. Slatkoća te korupcije je da ni oni koji korumpiraju ne koriste vlastita sredstva. Taj avganistanski primjer pokazuje da se svijet ne davi samo u bijedi, nego se davi i u novcu, i da se davi u bijedi jer se davi u novcu.
Ništa čudno da globalna politokracija bijesni, pošto takve rabote kao što je avganistanski rat ne može više zaviti u takozvanu diplomatsku povjerljivost ili tajnu. Bijesna je jer je njeno djelovanje protiv javnog interesa i protiv javnog dobra postalo predmetom javnog uvida i interesa. Što bi ti politokrati mogli pokazati ako bi ih ko izazvao da pokažu neko svoje dobro djelo? Ne dobro za sebe ili saradnike ili kolaborante, nego dobro za javnost. I dobro za javnost koja bi ga kao takvog definirala sama, a ne njihove medijske službe. Briga njih što Wikileaks dokumentira način, metodu njihovog djelovanja. Nije riječ o tome da to nismo znali prije, riječ je o tome da sada imamo dokazno gradivo. Nije riječ o tome da smo političarima dosada uvijek vjerovali, riječ je o tome da im sada principijelno nećemo više vjerovati. Ne zato (ili barem ne zato) jer lažu. Saopćenja o Karzajevoj vladi, recimo, nisu lažna. Zato tim oštrije pokazuju koja saopćenja su lažna. Saopćenja za javnost.
Karzajevi protesti protiv objavljenim depešama o prirodi njegove vlade, a time i o prirodi rata koji tu vladu drži na životu, podudaraju se s još jednim znakovitim datumom. Ovih dana je globalna okupacija Avganistana pod vodstvom SAD postala dulja od sovjetske okupacije. O tome je jedva ko izvještavao. Otkrio sam komentar Patricka Cockburna, ali ne u nekom “središnjem” mediju. Usporedba između sovjetske i sadašnje okupacije je nepoželjna. Najprije zato jer slama jezik u kojem se javnosti pripovijeda o avganistanskom ratu. Sovjetska okupacija je naime važila za okupaciju i kao takva je bila i osuđivana. Kako uspoređivati dvije okupacije, a pri tome na današnje kreiranje mira, donošenje demokracije i slobode te izgradnju i razvoj Avganistana ne pomisliti – premda samo tiho i samo za trenutak – kao na okupaciju? Ništa manji problem nije u tome da usporedba pokazuje da su Sovjeti pokušali više ili manje sve što danas pokušavaju “saveznici”, da su bili u svojim nastojanjima uspješniji i da su svejedno izgubili.
Dnevnik.si, 11.12.2010.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 11.12.2010.
AVGANISTAN