Posle izbornog kraha i kraće pauze, koja mu je bila preko potrebna da u miru i spokoju Belanovice shvati da više nije premijer i da će ga saborne narodne mase vrlo brzo izbaciti iz “istorijskog” pamćenja kao da ga nikad nije ni bilo, Vojislav Koštunica je opet na sceni. Po svom starom (premijerskom) običaju, liferuje svakodnevna saopštenja sa svojim “autentičnim potpisom”, gostuje po televizijama koje su koliko juče bile “nedostojne” njegove veličine i ugleda, poslanici DSS su takoreći razapeli logorske šatore oko skupštinske govornice, ugrožavajući čak i neprikosnovene radikale, nema dana a da “nova nada” DSS-ovskog modela ekonomije, veliki patriota, biznismen i ruski lobista Nenad Popović ne okrpi sadašnju vladu. Sve nekako izgleda kao da se “veliki medved” prerano probudio iz tek započetog zimskog sna (možda je koma bolji izraz), a da niko od protagonista doskorašnje poražavajuće vlade ne zna (ili neće) da racionalno objasni kako je moguće da jedna skoro fatalna ideološka matrica pokušava da se izvuče iz (post)izbornog nokdauna na istoj formuli kojom je – uprkos svim marifetlucima da po treći put bude alfa i omega srpske državne i nacionalne politike – doživela fijasko.

I tako, dan za danom, ređaju se, jedan za drugim, Koštuničini arogantni i agresivni potezi kojima kao da “uznemirenoj” srpskoj javnosti želi da poruči da ga je prerano otpisala, i to njega koji i dalje, i pored svih “nedaća” kojima je bio izložen i “nesebičnog” odricanja u interesu države i nacije, brine o zlehudoj sudbini naroda “pod jarmom Tadićevog nenarodnog režima”. U toj svojoj neobuzdanoj opsesiji sopstvenom veličinom i ulogom i uverenjem da će Srbija “bez njega propasti načisto”, a Kosovo biti “za svagda izgubljeno ne zaustave li se zahuktale izdajničke horde”, toliko ima, pomalo tugaljivog, mnogo više tragikomičnog prelaženja tolerantne i podnošljive crvene linije, da je naprosto pravi podvig ne prepoznati kamuflažu kojom se neuspešno prikriva žal za izgubljenim vladajućim tronom. Tugu što mu je Tadić, eto, preoteo Srbiju, a njemu prepustio da skupljanjem ostataka na tzv. narodnjačkoj nacionalističkoj desnici stvara privid kako je njegov povratak samo pitanje vremena, “jer Srbija nema alternativu” osim da sa Kosovom propadne i sama.

Najpre se, posle “stresa” što ga je Dačić preveslao žednog preko vode sprečivši ga sa njim i Šešeljem sastavi “svoju” treću “patriotsku” vladu, pritajio da vidi da li će mu se stranka raspasti, odoleo pritiscima da ubrzani povratak DSS na rejting pre 5. oktobra plati odlaskom u političku penziju, pa je, potom, sačekao, onako, iz prikrajka, ishod radikalskog sloma. Kada je Nikolić skinuo Šešeljevu odoru i sebe promovisao u “umerenog nacionalistu”, “demokratu evropskog profila”, a istovremeno Tadićeva vlast manifestovala koliko je “uviđavna i tolerantna” za probleme opozicije, zapravo, koliko je slaba i neotporna na narodnjačke, naprednjačke i radikalske pritiske, dopustivši im da bez problema blokiraju i parlament i državu, Koštunica je procenio da je vreme za akciju. Skontao je da mu se Tadić može oteti kontroli, preoteti mu slavu time što bi se preobrazio u većeg Koštunicu od samog Koštunice, bataliti sve prethodne kohabitacione i saborne “istorijske dogovore” DS i DSS i predati “jadnu, namučenu i teritorijalno opljačkanu” Srbiju u ruke njenih najljućih neprijatelja.

Uzjahavši ponovo umornog i posrnulog nacionalističkog konja (ragu), pomislio je da će njegov povratak biti brz koliko i odlazak ako iz svog kovčega neostvarenih ambicija i želja i ostvarenih nacionalističkih iluzija rastera paučinu i izvadi izanđalu, a, ipak, jedinu preostalu kartu – Kosovo i, opet, Kosovo. Pljušte, tako, ovih dana Koštuničine “otrovne strele”. Dok Tadićeva vlada muku muči kako da ispliva iz frke koju je sama stvorila neumerenim “socijalno-odgovornim” obećanjima, svesnim potcenjivanjem nadolazeće krize i jeftinom demagogijom kako i političari moraju žrtvovati bar jednu rupu na svom kaišu i najavila “godinu štednje i odricanja” – stižu Koštuničine “otrovne strele”. Vlast nam, poručuje rezignirani ex-premijer, zarad briselskih obećanja da ćemo ubrzano u EU i na “beli Šengen”, sprema neviđenu “izdaju” Srbije: tajno pregovara da EULEX preuzme čitavo Kosovo, što znači, prihvata Ahtisarijev plan, što, opet, znači da Beograd mora, makar prećutno, bez velike pompe, da “preda 15 odsto srpske teritorije albanskim teroristima i separatistima.”

Ako je i sam Koštunica svestan da priča o Kosovu, onako kako ju je proteklih godina prezentovao i svetu i nama samima, više ne pije vodu, ako je na njoj doživeo politički brodolom, vredi se zapitati zašto je ovaj samoproglašeni nacionalni mesija, reklo bi se, sa novim (sado)mazohističkim žarom, posle kraće stanke, ponovo forsira. Tim pre što je posrnulom lideru posrnule DSS savršeno jasno da se Tadićev metod “bitke za Kosovo” od njegovog razlikuje tek u nijansama i, možda, u retorici, i što i ova “proevropska” vlast upornije nego dojučerašnji koalicioni partner poručuje da će Srbija između EU i Kosova izabrati – Kosovo. Na delu je još jedan, možda čak i poslednji, očajnički Koštuničin pokušaj da pokaže kako njegova “principijelnost i doslednost” nema granica, pa makar i definitivno potonuo sa tom svojom formulom “odbrane časti i dostojanstva” i državom kojom je tako dugo i krajnje neodgovorno rukovodio. Jer, kako bi se, inače, prvi srpski narodnjak oprao pred domaćom javnošću ako bi, onako naprasno, već danas ili sutra promenio ploču i zasvirao neku drugačiju muziku čije note više neće biti ni nalik njegovom dosadašnjem epskom kosovskom guslanju. Zapravo, radi se o novom blefu, možda većem nego dok je bio na kormilu vlade, koji je, međutim, toliko providan da samo najzadrtiji nacionalistički fanatici u njemu neće prepoznati želju da se po svaku cenu izbegne zaborav, održi na političkoj sceni, a, usput, ako i koliko može, zaprži čorba svojim političkim naslednicima. Savez sa Velimirom Ilićem i Majom Gojković, a i upadljivo Koštuničino distanciranje od Šešelja i Nikolića, jeste manevar kojim bi on da zadrži status narodnjačkog ili lidera “umerene desnice”, uprkos elementarnoj matematici da sabiranje tri nule nikad neće dati potivan saldo.

Arogantnost kojom Koštunica od Skupštine Srbije traži da urgentno glasa o (ne)poverenju vladi, koja samo što je nekako pregrmela prvih stotinu dana, zapravo je najveća slabost njegove inicijative. On zna da sa 109 opozicionih poslanika (bez LDP) ne može da obori Cvetkovića (Tadića), pa mu, u stvari, to i nije prvenstveni cilj, koliko želja da uvođenjem ove konfontirajuće teme na dnevni red, o kojoj bi se moglo raspredati do sudnjeg dana, inscenira još jednu blokadu države i njenih institucija. Kada nacionalistička (narodnjačka, radikalska ili naprednjačka, svejedno) garnitura dobije priliku da drži maratonsku banku o EULEX, Ahtisariju, Kosovu, zašto ne i o besplatnim akcijama, Obami, vaskrsu “moćne” Rusije, MMF i globalnom zagrevanju, koga još briga što se u tom slučaju može lako desiti da usvajanje budžeta za iduću godinu bude blokirano, da građani od 1.januara ne mogu da putuju van zemlje, što će ekonomska politika države biti prepuštena na milost i nemilost svetske finansijske krize, odnosno recesije. Logika je prepoznatljiva: što gore – to bolje, pa ako opoziciji, Koštunici, pre svega, pođe za rukom da Tadiću, Dačiću i kompaniji zakomplikuje stanje u državi i to tako da se dugo neće iskobeljati iz njega, evo prilike da se vlast kompromituje kao nesposobna i izdajnička i takva bude prinuđena ili da represivnim merama uspostavlja nekakav red stvari ili da pristane na nove izbore tokom iduće godine.

Znajući prirodu sadašnje vlasti, koju “krasi” prefinjeni diplomatski manir da se radi sopstvenog mira ne odupire sve širem i bogatijem arsenalu opstrukcije i destrukcije, izvesnije je da će se Srbija suočiti, pored ekonomske, i sa novom političkom krizom, koja bi – ako potraje – mogla prerasti u agoniju. Upravo u tome je prava pozadina reaktiviranja – Vojislava Koštunice.

 
Peščanik.net, 06.11.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)