Jesen je doba kad priroda lijepo umire.

Tako je mogla glasiti prva rečenica pismenog sastava nekog talentiranog bosanskog đaka na početku školske godine 1991/92 na onu obaveznu septembarsku temu “Jesen u mom zavičaju”. Ili: jesen je doba kad noći postaju sve duže, a dani sve kraći. Tako bi napisali manje talentirani, oni koji u jeseni žive, a o njoj uče od nastavnika prirode i društva.

Kao i obično, u pravu su bili netalentirani.

Dani, mjeseci i cijeli životi postajali su sve kraći, dok na kraju nije nad Bosnom pala teška, vlažna polarna jesenska noć. Nije priroda lijepo umirala te godine.

Jesen je počela udarom u Predsjedništvu SFRJ i zaključkom da se odluke mogu donositi i bez predstavnika Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prvoga jesenskog tjedna molok rata valja se crvenim slavonskim blatom, Vukovar je već mjesec dana u okruženju, Jugoslavenska narodna armija mobilizira rezervni sastav u Bosanskoj Krajini, a Užički i Podgorički korpus prelaze rijeku Drinu.

Cijela je Bosna tih dana pred malim ekranima. U srijedu 25. septembra 1991. Televizija Sarajevo emitira prilog beogradske televizije: kilometarska kolona kamiona i tenkova JNA čeka u Šidu razmještaj na slavonskom frontu. U Beogradu, jedan gnjevni rezervista iz te kolone, pripadnik Druge mehanizovane brigade iz Valjeva, parkirao je oklopni transporter ispred Skupštine SFRJ i traži od generala i političara objašnjenje gdje ih šalju i zašto. Glavna vijest dana stigla je iz New Yorka: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donosi Rezoluciju broj 713 kojom obavezuje sve članice UN da “u cilju uspostavljanja mira i stabilnosti u Jugoslaviji odmah uspostave opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji”.

Cijela je Bosna toga dana pred televizorima, osim obitelji Plakalović iz Sarajeva. U njihovoj se kući peku kolači i nazdravlja rakijom: toga 25. septembra rodio im se sin. Dali su mu ime Mladen.

Sljedećih dana tu će dobru vijest stići hiljadu loših. Nije mali Mladen imao ni dvadeset dana kad su Šešeljevi dobrovoljci u selu Četekovci kod Voćina ubili dvadeset i pet mještana, a Radovan Karadžić sa govornice Skupštine SR Bosne i Hercegovine u svom slavnom govoru zaprijetio bosanskim muslimanima nestankom s lica zemlje. Imao je jedva šest mjeseci kad je počelo.

Mladen je, srećom, preživio. Kad je molok rata protutnjao Bosnom i vratio se preko Drine, ostavivši za sobom mrtvu prirodu i društvo, krenuo je u školu. Na padinama Jahorine naučio je skijati, i bio je dobar u tome. Učlanio se u ski-klub i zavolio biatlon, neobičnu nordijsku disciplinu koja kombinira skijaško trčanje i streljaštvo.

Imao je samo petnaest i pol kad je u turskom Geredeu nastupio na svojoj prvoj službenoj FIS utrci, osvojio 33. mjesto i prve bodove. Tri godine kasnije, ovoga februara, jedva punoljetan ispunit će svoj san i nastupiti na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru. Dok je službeni spiker govorio “start number eighty-three, Mladen Plakalovich, Bosnia and Herzegovina”, malo je na cijelom svijetu bilo sretnijih od njega.

Onda su prije nekoliko dana sve novine objavile kako je njegov kolega iz kluba Nemanja Košarac na svoj Facebook profil stavio jednu fotografiju na kojoj on i Mladen stoje pred džamijom, s potpisom “Heroji pred džamijom”, i drugu, na kojoj poziraju u crnim majicama s likovima haških optuženika Vojislava Šešelja i Radovana Karadžića. I Mladenova je snježna bajka preko noći postala pakao.

Svi su novinari nagrnuli pred kuću Plakalovićevih, telefoni nisu prestajali zvoniti. Nemanjin otac objašnjava novinarima da su dječaci majice dobili na nekom predizbornom skupu Srpske radikalne stranke, sarajevski mediji razapinju skijaša koji pod zastavom Bosne i Hercegovine nosi majicu ratnog zločinca koji je istu tu Bosnu i Hercegovinu pretvorio u golemu masovnu grobnicu, banjalučki i beogradski mediji, dakako, brane “heroje pred džamijom”, oglasio se i ministar civilnih poslova BiH, Mladenu se prijeti izbacivanjem iz škole, a nacionalni Olimpijski komitet njega i Nemanju je odmah suspendirao na tri mjeseca iz svih takmičenja.

Kad novinari tabloida “Press” konačno uspiju dobiti izjavu i od Mladena, on će objasniti da je fotografija snimljena 2007. godine, u Trebinju, da je majicu nosio “po kući” i da ju je odavno nekome poklonio, te sam sebi javno postaviti ključno pitanje: “Zaista mi nije jasno zbog čega se podigla tolika frka oko te majice?!” Da mu zaista nije jasno, pokazat će i u izjavi za internetski portal Sarajevo-x.com, ponovivši kratko i ključno pitanje: “Da li je to neki problem?”

Jest, naravno, haveru – glasi odgovor – svaki je mogući problem na ovom svijetu u tome što reprezentativac Bosne i Hercegovine javno simpatizira ratnog zločinca odgovornog za smrt, ako nikog drugog, ono barem onih bosanskih dječaka koji bi jučer, da nije bilo Radovana Karadžića, možda također stupali u mimohodu sportaša u Whistler Parku u Vancouveru. Ili barem živi sanjali o tome- te godine kad su se u Trebinju dva dječaka fotografirala u majicama ljudi što su odredili živote njih dvojice i smrti onih ostalih.

Tada, 2007. godine, skijaška nada Bosne i Hercegovine, šesnaestogodišnjak što se upravo iz Turske vratio s prvim FIS bodovima, fotografiran u crnoj majici s likom Radovana Karadžića, dobijenoj na nekakvom predizbornom skupu Šešeljeve stranke, bio je dijete, i bio je žrtva. Jedna od živih žrtava rata trajno označenih bosanskim horoskopom, rođen u znaku iz kojega su bebe poput Mladena iz istog rodilišta odlazile na jednu, a ostale na drugu stranu. Sve što se sljedećih šesnaest godina događalo u zemlji Bosni bilo je tek odrastanje do veličine prigodnih crnih majica: jednih za sahrane i dženaze, drugih za predizborne skupove radikala, da se u njima slikaju za Facebook i kurče kao “heroji pred džamijom”. Tada, u ljeto 2007. godine, njegova je crna majica s likom Radovana Karadžića bila još dječje veličine.

Jesen je polarna u zemlji Bosni, kratki su dani, mjeseci i cijeli životi, i dok si trepnuo okom na nišanu biatlonske puške, dječak sa fotografije već je punoljetan, pravno i moralno odgovoran odrastao mladić, čovjek koji je nadrastao veličinu majice, ali ne i njenu boju i motiv: “Da li je to problem?”, bolno iskreno odgovara na novinarsko pitanje. Nema kajanja, nema opravdanja, nema objašnjenja, “mladost-ludost, svi smo radili pizdarije kad smo imali šesnaest, netko duva travu, netko nosi majice s ratnim zločincima”, nema čak ni ljutnje, ni bijesa, samo strašno iskrena zbunjenost. “Da li je to problem?”

U svijetu iz kojega dolazi to, naime i naravno, nije problem. U svijetu iz kojega on dolazi majice s Karadžićevim likom nose i poslanici u parlamentu, i direktori televizije, i estradne zvijezde, slika Radovana Karadžića visi u uredima državne uprave, u kafanama i stanovima njegovih komšija. Da li je to ikome tamo problem? Nije. U svijetu iz kojega dolazi, Radovan Karadžić nije masovni ubojica, već otac modernog bosanskog biatlona. U svijetu iz kojega dolazi Mladen Plakalović, naime, Bosna i Hercegovina je tek naziv za turističku agenciju preko koje se jeftino ide na Zimske olimpijske igre. Kod kuće, u kafiću, na ulici ili u društvu njezin se naziv rijetko izgovara. I nitko s tim nema problem.

U tom svijetu Mladen Pakalović brani boje Republike Srpske prerušen u reprezentativca Bosne i Hercegovine. Da li je to barem njemu problem? Nije. On “kod kuće” nosi majicu s likom Radovana Karadžića, a na Zimskoj olimpijadi majicu s grbom BiH. Tako se, eto, sad mora, i njemu to nije problem. Zašto je onda, jebiga, svima ostalima to problem?

Mladen Plakalović rođen je onoga dana kad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju broj 713 kojom obavezuje sve članice UN da “u cilju uspostavljanja mira i stabilnosti u Jugoslaviji odmah uspostave opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji”. Osamnaest godina i cijelo jedno odrastanje kasnije, jedina prilika da vojno sposoban muškarac legalno nabavi snajpersko oružje i u majici s likom Radovana Karadžića po šumama i brdima iznad Sarajeva puca iz puške jest da se prijavi za državno prvenstvo u biatlonu u Dvorištima na Jahorini.

Nažalost, ne i jedini način da pobijedi.

Nezavisne novine, 24.03.2010.

Peščanik.net, 25.03.2010.

TEMA – SARAJEVO