Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Niko više nije kriv ni za šta. Vremena su se „promenila“. Ostale su samo atrakcija i zajebancija. Atrakcija u promovisanju turističkih kapaciteta Srbije i zajebancija u proizvodnji kulture. Festivali rakije, vina, surutke i poezije. Sajmovi teladi, nameštaja, knjiga i traktora. Najcenjenija reč je kreativnost. Sve je postalo kreativno: kapital, Karl Marx, junad, menadžeri i advertajzeri. Ako odete negde da se zaposlite, na intervjuu će vas pitati kako biste na kreativan način uradili nešto. Ako se opredelite za rad u promovisanju turizma, onda morate pokazati pun kreativni kapacitet koji spaja kulturu, turizam, ekonomiju, etnografiju i biznis – kreativne industrije. Ako može kreativno da se plasira, onda bi moglo i lepo da se zaradi. Bilo šta, od lokalne legende o grobu nekog vampira do prirodnih lepota. U to spadaju reke, planine i jezera. I hidrocentrale, doduše one starije, što da ne. Dakle, jezera. Prirodna i akumulaciona. O jezeru Perućac, recimo, snimljeni su nebrojeni TV prilozi u svrhu promocije turističkih kapaciteta tog kraja. Ko prati kanal Balkan Trip dobro zna da se radi o „kulturističkoj čaroliji“ Srbije. Em je kul, em je turističko, em je kulturno. Pa još čarobno. Ali tu već prestaje svaka zajebancija.

U naporu države da se nemile stvari iz prošlosti naguraju u ormar, zajedno sa pojedincima i grupama, koji su potrošili decenije ukazujući na ozbiljno proklizavanje sistema u atrakciju, cirkus i zajebanciju, naročito kada je u pitanju odnos prema nasleđu iz vremena raspada Jugoslavije, Odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu izreklo je Gojku Lukiću, Dušku Vasiljeviću i Jovanu Lipovcu zatvorske kazne od po 10 godina, dok je okrivljenoj Dragani Đekić izrečena kazna od 5 godina zatvora. Ko su uopšte ova lica, pita se prosečni konzument domaćih medija i zašto bi to nekog danas trebalo da zanima? Dajte nam još prirodnih lepota i cirkusa! Zaista, ko su uopšte ova lica? O tome u Srbiji danas valjda može da nas izvesti još samo novinar Bojan Tončić, koji je ostao dosledan svojoj profesiji. Za sve ostale informacije trebalo bi se ozbiljno pomučiti kako bi se uopšte dešifrovala vest koja se pojavila u nekoliko medija pod naslovom „Presuda za zločin u Štrpcima posle 30 godina“.

Ako je kreativnost danas najcenjenija reč, onda na drugom kraju skale stoji reč zločin. Reklo bi se mala, beznačajna reč koju niko ne voli. Jedini je problem u tome što su pobrojana lica pre 30 godina uz kreativnu koordinaciju vojnih i paravojnih resursa, na liniji pruge Beograd-Bar, izvršila hapšenje 20 civila iz kompozicije br. 671 na železničkoj postaji Štrpci. Onda su te ljude sproveli do obližnjeg sela, opljačkali ih, mučili, skinuli u donji veš i poveli na streljanje do višegradske hidrocentrale. Zeković Fevzija, Zupčević Halil, Ličina Ilijaz, Ćorić Rasim, Kajević Nijazim, Hanić Muhedin, Babačić Ismet, Kapetanović Esad, Đečević Senad, Preljević Safet, Alomerović Adem, Zuličić Zvijezdan, Softić Šećo, Bekija Fehim, Husović Rafet, Rastoder Jusuf, Topuzović Džafer, Memović Fikret, Buzov Tomo i jedno NN lice. Ovo nije samo spisak imena u kome postoji izvesni efekat očuđenja koje bi oko prosečnog konzumenta domaćih medija, naviklo na etničku čistoću, moglo da učita. Radi se o ljudskim životima naših sugrađana, o trajnoj unesrećenosti njihovih porodica, o kolapsu svih sistema vrednosti u državi i trajnom diskreditovanju humanosti.

Naravno, Gojko, Dušan, Jovan i Dragana su se izjasnili da nisu krivi i da nemaju veze s tim događajem. Gojko se žalio da mu je sve to namešteno jer ga je pratio loš glas zbog brata ratnog zločinca (Milan Lukić), Duško da je tog 27. februara 1993. radio u obrenovačkom TENT-u, te da je nakon smene morao da odnese tetki lek, i da nikako nije mogao da stigne na mesto zločina. Dragana se pravdala svojim mladim godinama, jer je tada imala svega 17, ali da je u rat krenula iz čisto patriotskih razloga, što bi trebalo da se uzme kao olakšavajuća okolnost. I država je uslišila sve ove žalbe, jer je na kraju dosuđeno po 10 godina trojici „vikend ratnika“ i pet (tada) „maloletnoj ratnici“ za čišćenje Srbije od muslimanskog življa. Kako to obično biva, kada se uskoro budu prebile godine vođenja procesa, te odlično vladanje okrivljenih, sve će se to relativno brzo okončati, i svi će moći da uživaju u plodovima kreativnih industrija. Neko od njih bi mogao da nabavi i brod za krstarenje Drinom, pa čak i da se pojavi u nekoj od emisija, kao što je bila ona o jezeru Perućac, iz kojeg povremeno, kao opomena izroni poneko ljudsko telo.

Naime, u jezeru Perućac su tokom 2009. i 2010. pronađeni posmrtni ostaci četvoro ubijenih putnika iz voza 671, i to: Halila Zupčevića, Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine. Ali ko mari za to. Nije ni atraktivno ni kreativno. A Srbija punom parom stvara nove vrednosti. Uostalom, lepo kažu u vestima, to je uradilo tih četvoro ljudi pre 30 godina i šta nas se tiče. Okej. Zamislimo da neki Gojko, koga bije loš glas, neki Duško – radnik u TENT-u, neki Jovan – zgubidan iz kraja, kao i ogorčena maloletnica Dragana, odluče da danas zaustave Sokola na pruzi Beograd-Novi Sad. (Razume se kada je vreme lepo, idealno za šinski prevoz.) Da pod pretnjom oružjem iz voza izvedu 20 slobodnih ratnih zločinaca, inače članova GO raznih političkih partija, koji su se sticajem teorijskih okolnosti našli baš u ovoj kompoziciji, na putu u Evropsku prestonicu kulture. Šta bi se dogodilo? Pa ništa, bili bi pohapšeni još na stanici Prokop, ili na izlasku iz svojih zgrada. U ekspresnom sudskom procesu dobili bi bar po 20 godina zatvora, a šef BIA bio bi odlikovan za Dan državnosti.

Svi dobro znaju da zločin kakav je izveden na stanici Štrpci 27. februara 1993. ne mogu sami da organizuju nijedan Gojko, Duško, Jovica i Dragana na svetu. To radi država koja otvara nova radna mesta za sve one koji žele kreativno da se dokažu. Kako bi zamaskirala svoju odgovornost, država građanima nudi atrakciju i zajebanciju, koje dosežu najviši intenzitet upravo u zonama najtežih zločina, kao što je Podrinje, na potezu između kulturističkih čarolija kakve su Mećavnik i Višegrad.

Realizovano u saradnji sa forumZFD-om.

Peščanik.net, 10.02.2023.

Srodni link: Una Sabljaković –„Ništa neće biti zataškano“

ŠTRPCI

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)